Rev-2490/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2490/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. J. M. 2. J. Č. i 3. J. B. iz M., svi zastupani po punomoćniku E. F., odvjetniku u S., protiv tuženika V. d.d. S., zastupanog po punomoćniku Z. S., odvjetnici u S., radi utvrđenja prava tužitelja na stambeni kredit, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Sisku broj Gž-88/96 od 13. lipnja 1996. godine kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Sisku broj P- 420/91 od 14. lipnja 1995. godine, u sjednici održanoj 2. lipnja 1999. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Gž-88/96 od 13. lipnja 1996. godine potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Sisku broj P-420/91 od 14. lipnja 1995. godine kojim je odbačena tužba tužitelja čijim tužbenim zahtjevom je traženo utvrđenje da tužitelju pripada pravo na stambeni kredit, što revalorizirano iznosi za tužitelja ad. 1. J.M. 25.911,13 kn, za tužitelja ad. 2. J.Č. 3.280,38 kn te za tužitelja ad. 3. J.B. 11.193,87 kn, uz nalog tuženiku na isplatu tužiteljima tih iznosa po ugovoru o kreditu. Ujedno su tužitelji obvezani naknaditi tuženiku parnični trošak od 1.562,00 kn.

Protiv drugostupanjskog pravomoćnog rješenja tužitelji su izjavili reviziju pobijajući ga iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, predloživši njegovo ukidanje odnosno preinačenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da ih pripada pravo na stambeni kredit u određenim iznosima uz nalog tuženiku na isplatu tih iznosa.

Prema odredbi čl. 88. st. 1. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92, 70/93 i 14/94 - dalje ZSO) radnik koji smatra da je davanjem stana na korištenje ili odobravanjem stambenog kredita povrijeđeno njegovo pravo utvrđeno samoupravnim općim aktom o davanju stana na korištenje ili zakonom, ima pravo podnijeti sudu zahtjev za zaštitu tog prava. Tužba se može podnijeti u roku od 30 dana od dana primitka odluke o zahtjevu za zaštitu prava ili od dana proteka roka za donošenje te odluke.

Dakle, zahtjev za zaštitu prava pred sudom se može tražiti samo ako je radnik prethodno zahtijevao zaštitu prava pred nadležnim tijelom u poduzeću.

Kako su ocjenom rezultata provedenog postupka nižestupanjski sudovi utvrdili da tužitelji protiv odluke tuženika o odobravanju stambenog kredita, a kojom su smatrali da je povrijeđeno njihovo pravo, nisu podnijeli zahtjev za zaštitu prava kod tuženika, pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbacili tužbe tužitelja ispravno cijenivši da za ostvarenje sudske zaštite nisu ostvarene procesne pretpostavke u smislu citirane odredbe čl. 88. st. 1. ZSO.

Tužitelji prigovarajući tom dijelu pobijane odluke pozivaju se na nove činjenice i nove dokaze (tek sada u reviziji tužitelji prilažu odluke kojima je navodno odlučeno povodom njihovog zahtjeva za zaštitu prava!), a iz kojih razloga međutim nije dopušteno izjavljivanje revizije (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP).

Ove prigovore tužitelji nisu isticali u žalbenom postupku zbog čega isti i nisu mogli biti ocijenjeni od strane drugostupanjskog suda, zbog čega neosnovano revidenti prigovaraju odluci u smislu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 88. st. 2. ZSO kad sud utvrdi da je zahtjev iz st. 1. tog članka osnovan poništit će odluku o davanju stana na korištenje odnosno o odobravanju stambenog kredita.

Iz sadržaja citirane odredbe proizlazi da se opseg pravne zaštite iz čl. 88. ZSO ograničava samo na poništenje odluke o dodjeli stana odnosno odobravanju stambenog kredita, ako ona nije u skladu sa zakonom ili općim aktom, dok sud naprotiv nije nadležan odlučivati kojem od radnika pripada pravo na stan tj. stambeni kredit.

Stoga, sve i da jesu na strani tužitelja bila ostvarene procesne pretpostavke za traženje sudske zaštite, tužbu tužitelja, a čijim tužbenim zahtjevom je traženo utvrđenje da tužitelje pripada pravo na stambeni kredit i njegova isplata, je trebalo odbaciti pošto se radi o autonomnom pravu tuženika (5. čl. 79. ZSO) o kojem sud ne može odlučivati.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 2. lipnja 1999. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.