Criminal appeal dismissed; statute of limitations expired for fraud charge; conviction changed to fraud but prosecution barred by time limits.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecution's appeal and the defendants' appeals regarding a 1992 fraud case. Although the court reclassified the crime from robbery to fraud under the new Criminal Code, it found the prosecution time-barred because the statute of limitations for fraud expired in 1998. Consequently, the indictment was rejected, and the defendants' appeals were declared without merit.
Legislator headnote
AI generatedČl. 339. toč. 6. ZKP/93; Čl. 19. st. 1. toč. 5. i čl. 20. st. 6. KZ: When a new law with a lighter penalty enters into force, the offense is reclassified under the new provision, but if the absolute statute of limitations for prosecution has expired under the new law, the indictment must be rejected.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-878/1995-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Katice Jelić, Senke Klarić-Baranović i Ane Garačić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M.J. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 137. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika M.J. i I.Š., podnesenih protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 4. listopada 1995. godine broj K-103/94, u sjednici održanoj 7. rujna 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. M.V.,
p r e s u d i o j e :
I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika M.J. i I.Š., po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela opisanog u osuđujućem dijelu izreke te presude i izriče da su optuženici M.J. i I.Š., radnjama opisanim u tom dijelu izreke presude za koje su proglašeni krivima, počinili kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ.
II. Uslijed odluke pod I. preinačuje se pobijana presuda i izriče:
Na temelju čl. 339. toč. 6. ZKP/93
ODBIJA SE OPTUŽBA
protiv opt. M.J. (osobni podaci kao u izreci pobijane presude)
I.Š. (osobni podaci kao u izreci pobijane presude)
da bi:
prema međusobnom dogovoru da dođu do nepripadajuće materijalne dobiti 1. rujna 1992. godine u gostionici "B. " u T.P. predložili S.B. da od njih kupi određenu količinu oružja za 2.000 DEM, a kada je ovaj na kupnju pristao otišli su s njim osobnim automobilom na osamljeno mjesto između V.T. i K. gdje su od oštećenika zatražili da im preda 2.000 DEM, a kada se ovaj protivio tome tražeći da mu najprije predaju oružje, zatražili su to ponovno od njega grubim riječima, tako da je oštećenik iz džepa izvadio 2.000 DEM i predao ih Miloradu Jurkoviću, a da oni oštećeniku nisu predali oružje,
dakle, u namjeri da sebi i drugom pribave protupravnu imovinsku korist doveli drugog lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveli da ovaj na štetu svoje imovine nešto učini, pa da bi time počinili kazneno djelo protiv imovine, prijevaru, označeno i kažnjivo po čl. 224. st. 1. KZ.
Na temelju čl. 91. st. 1. u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1.-5. ZKP/93, te nužni izdaci optuženika M.J. i I.Š. kao i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
III. Uslijed odluke pod I. i II. žalbe optuženika M.J. i I.Š. su bespredmetne.
IV. Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Županijski sud u Bjelovaru, presudom od 4. listopada 1995. godine broj K-103/94 proglasio je krivima optuženike M.J. i I.Š. zbog kaznenog djela protiv privatne imovine, prijevare iz čl. 137. st. 1. KZRH i na temelju istog zakonskog propisa osudio ih na kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci svakog od optuženika.
Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku I.Š. u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 2. do 28. rujna 1992. godine.
Po čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/93 optuženici su dužni solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 39,80 kn i u paušalnom iznosu od po 500,00 kn svaki.
Na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP/93 opt. F.H. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv privatne imovine, razbojništvo iz čl. 127. st. 2. u svezi st. 1. KZRH.
Na temelju čl. 91. st. 1. ZKP/93 troškovi kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/93 u odnosu na opt. Hrvata padaju na teret proračunskih sredstava suda.
Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a u protivnom preinači u odluci o kazni i optuženiku J. i Š. izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.
Optuženik M.J. žali se po branitelju Ž.T., odvjetnici iz G.P., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači i optuženiku izrekne uvjetna osuda.
Iz svih žalbenih osnova žali se opt. I.Š. po branitelju J.D., odvjetniku iz G., s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pismenom podnesku od 15. siječnja 1996. godine broj Ktž- 17/96 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.
Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a zbog odluke o kazni je bespredmetna, dok su žalbe optuženika M.J. i I.Š. bespredmetne.
Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik smatra, protivno utvrđenju suda prvog stupnja, da je traženje novca od oštećenika oštrim riječima i pokazivanje pištolja po optuženicima J. i Š. predstavljalo, u danim okolnostima, ozbiljnu prijetnju da će napasti na život i tijelo oštećenika, objektivno ostvarljivu u cilju slamanja njegovog otpora i predaje novca.
Za razliku od državnog odvjetnika ovaj sud, kao sud drugog stupnja, prihvaća zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju oštećenik tu prijetnju nije shvatio ozbiljno i zbog toga isplatio novac, na što upućuju i daljnji postupci oštećenika, kada ponovno odlazi s optuženicima na sporedni poljski put očekujući da mu isporuče oružje. Ocjenu da se nije radilo o prijetnji kao elementu kaznenog djela razbojništva, državni odvjetnik nije doveo u sumnju žalbenim razlozima, tražeći samo preocjenu dokaza bez navođenja argumenata za to, za razliku od suda prvog stupnja koji je za svoju ocjenu dao vrlo opširne i u svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.
U odnosu na opt. F.H. državni odvjetnik prihvaća da nije poduzimao bilo kakvu radnju međutim, smatra ga sudionikom zajedničkog plana da se dođe do novca, koji je on prihvatio. To unatoč tome što opt. H. ne učestvuje u razgovorima sa ostalim optuženicima i oštećenikom, u gostionici se nalazi slučajno, slaveći rođendan, i na poziv, pod utjecajem alkohola, odlazi s njima ne znajući o čemu se radi. Uz navedene okolnosti i činjenicu da ne učestvuje u poduzimanju bilo koje radnje u odnosu na oštećenika, kako to utvrđuje sud prvog stupnja, a ne osporava niti državni odvjetnik u žalbi, postavlja se pitanje u čemu bi bio njegov doprinos u izvršenju kaznenog djela, kada bi se i prihvatilo da su ostali optuženici ostvarili kazneno djelo razbojništva, a pogotovo nije utvrđena svijest o zajedničkoj suradnji niti je bilo elemenata za to. Stoga je neosnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Prihvaćajući zaključak suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu prijevare, te akceptirajući da je u međuvremenu na snagu nastupio novi Kazneni zakon koji je za odnosno djelo blaži za optuženika, trebalo je primjenom čl. 3. st. 2. KZ učin optuženika J. i Š. pravno označiti kao kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ pa je stoga presuda suda prvog stupnja preinačena u pravnoj oznaci djela kao u toč. I. izreke ove presude.
Međutim, za kazneno djelo iz čl. 224. st. 1. KZ propisano je da će se počinitelj kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine, što znači da u smislu čl. 19. st. 1. toč. 5. i čl. 20. st. 6. KZ apsolutna zastara pokretanja kaznenog postupka nastupa protekom šest godina. Optuženike se tereti da su kazneno djelo počinili 1. rujna 1992. godine pa je stoga apsolutna zastara nastupila 1. rujna 1998. godine, zbog čega je na temelju čl. 339. toč. 6. ZKP/93 trebalo optužbu odbiti i odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.
S obzirom na navedeno žalba optuženika J. i .Š. su bespredmetne, kao i žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.
Iz navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 7. rujna 1999. godine.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Marko Rašo, v.r.
Milan Gudelj, v.r.