Revr-223/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 223/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, Ivke Zlokić, mr. sc. Lucije Čimić, Đure Sesse i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M.-P. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Grada Zagreba, Z., koga zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2765/09-2 od 15. rujna 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-16906/04 od 03. travnja 2009., u sjednici održanoj 25. svibnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije tužiteljice i tuženika u odnosu na glavno potraživanje kao neosnovane.

r i j e š i o j e:

I. Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na obračun troškova parničnog postupka kao nedopuštena.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova nastalih podnošenjem revizije i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova nastalih podnošenjem odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je djelomično tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 62.753,55 kn (toč. II. izreke), a prihvaćen je zahtjev za isplatu iznosa od 10.015,95 kn uz naknadu parničnog troška u iznosu od 1.846,59 kn sve s pripadajućom zateznom kamatom (toč. I. izreke).

Pod toč. III. izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.814,50 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika, te je u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda (st. I. i II. izreke), a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu (st. III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijele obje parnične stranke svaka u dijelu u kojem nije uspjela, a pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a koje se odnose na tumačenje i primjenu čl. 48. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba (dalje: KU/99.), koji se ukazuje spornim, i o kojim ovisi odluka u predmetnom sporu.

Tužiteljica je podnijela reviziju koja se svodi na konkretno pravno pitanje:

Je li tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike plaće za utuženo razdoblje, a prema odredbi čl. 48. Kolektivnog ugovora kojeg su 1. lipnja 1999. sklopili Grad Zagreb i Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske (dalje: Sindikat)?

Tuženik je podnio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja i to:

1. je li Sporazumom postignutim u postupku mirenja od 10. ožujka 2004. u vezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU/99,

2. u pogledu obračuna troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

Tužiteljica je predložila da revizijski sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev uz dosudu parničnog troška sukladno uspjehu u sporu i troška revizije, a tuženik da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz dosudu pripadajućeg iznosa parničnog troška uvećanog za trošak sastava žalbe i revizije, a podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženika, tužiteljica osporava navode revizije i predlaže istu odbiti kao neosnovanu, uz dosudu troškova odgovora na reviziju.

Revizije tužiteljice i tuženika nisu osnovane u odnosu na glavno potraživanje, dok je revizija tuženika u dijelu koji se odnosi na pravno pitanje odmjeravanja i dosuđenja troška parničnog postupka osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskom stadiju postupka sporno je između stranaka je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužiteljici u skladu s čl. 48. KU.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata,

- da je tužiteljica prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađivanja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata Zaključkom 10. ožujka 2004. između ostalog povećana od 1. siječnja 2004. osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8%,

- da tužiteljici nakon 1. siječnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno čl. 48. st. 2. KU, odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da tužiteljici do prvog usklađivanja osnovice i dodatka na plaću (počevši od 1. siječnja 2004.) pripada plaća koja je isplaćivana prema osnovama mjerilima koji su vrijedili na dan sklapanja KU, a sukladno sa čl. 48. st. 3. KU i koju plaću je tužiteljica primala, dok se nakon 1. siječnja 2004. sukladno čl. 48. st. 2. KU, primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužiteljici pripada plaća sukladno Zaključku od 10. ožujka 2004., ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom iz čl. 48. st. 2. KU.

ću prema

Obzirom da je tužiteljica za razdoblje do 1. siječnja 2004. primala pla osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU, sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice na ime potraživanja i razlike plaće do 1. siječnja 2004., a za razdoblje nakon toga su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice u visini koja nije sporna, a do iznosa zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU.

Tužiteljica u reviziji navodi da su sudovi i za razdoblje od potpisivanja i sklapanja KU trebali uzeti u obzir i primijeniti odredbu čl. 48. st. 2. KU, a ne svoju odluku temeljiti na odredbi čl. 48. st. 3. KU.

Suprotno takvim tvrdnjama tužiteljice pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 48. KU koja glasi:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoj grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Ugovorne su strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaća isplaćuje od dana sklapanja ovog Ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koje su vrijedile na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će prije usklađivanja Prijedloga proračuna za slijedeću godinu pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da je u skladu s odredbom čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađivanja osnovice i dodatka na plaću tužiteljici pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koje su vrijedile na dan sklapanja KU. Tužiteljici je sukladno tome isplaćivana plaća, a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo za ubuduće, odnosno nakon prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka (čl. 48. st. 4. KU). Da su potpisnici KU htjeli primjenu čl. 48. st. 2. KU odmah od trenutka potpisa KU tada ne bi na taj način formulirali odredbu čl. 48. st. 3. KU, u kojoj se jasno navodi da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju su do tada zaposlenici primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU.

Neosnovan je prigovor tužiteljice da i KU od 11. travnja 1997. u čl. 47. sadrži istu odredbu po kojoj osnovica i stalni dodatak ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće, pa da se u trenutku potpisivanja KU/99 primjenjuje odredba čl. 48. stavka tog KU.

Naime, na isti način treba tumačiti i odredbu čl. 48. KU/97 tj. da ona nije bila u primjeni sve do sklapanja KU/99, jer do tada nije bilo niti usklađivanja osnovice i stalnog dodatka sukladno čl. 47. st. 4. KU/97. Prema stajalištu ovog suda ne radi se o tumačenju na štetu radnika, jer je volja potpisnika KU bila da se sporna zaštitna klauzula ne primjenjuje u trenutku sklapanja i potpisivanja KU. Kod tog treba napomenuti da je odredbom čl. 48. st. 4. KU/99 (isto i čl. 47. st. 4. KU/97), predviđeno pregovaranje o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. čl. 48. KU prije usklađivanja proračuna za slijedeću godinu. To što do 2004. nije došlo do pregovora o takvom usklađivanju ne utječe na drugačiji zaključak u vezi primjene čl. 48. st. 2. KU.

Stoga revizija tužiteljice nije osnovana, jer se zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađivanja osnovica plaća i dodatka na plaću, a što je u konkretnom slučaju uslijedilo 1. siječnja 2004.

U odnosu na reviziju tuženika sporno je, je li zaključak sa sastanka od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice, ili je imao značenje izmjene čl. 48. KU, a u smislu čl. 206. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 134/04 – dalje: ZR).

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da Zaključkom od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja nije izmijenjen čl. 48. KU, već je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice i dodatka na plaću u smislu čl. 48. st. 3. KU, a samim time došlo je i do primjene zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU, prema kojoj se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesec na kojeg se plaća odnosi. Zbog toga je tuženik u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću bio dužan isplatiti tužiteljici plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. KU, odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU.

Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo je revizije tužiteljice i tuženika odbiti kao neosnovane u odnosu na glavno potraživanje.

Tuženik je kao drugo pravno pitanje naveo pogrešno odmjeravanje i dosuđenje parničnog troška u odnosu na vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji. Tuženik je potpuno u pravu da se trošak parničnog postupka određuje sukladno vrijednosti predmeta spora a koja vrijednost je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji a ne prema vrijednosti predmeta spora koja je eventualno vrijedila prilikom zaključenja glavne rasprave. Ovaj sud je u svojim ranijim odlukama zauzeo istovrsno pravno shvaćanje (primjerice u odluci Revt-35/04-2 od 14. lipnja 2005. i Rev- 402/04 od 21. rujna 2005.). Stoga tuženiku pripada trošak zastupanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05 i 59/07

– dalje: Tarifa) sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje.

U konkretnoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe je iznosila 111.542,62 kn i ta vrijednost predmeta spora je bila važeća do smanjenja tužbenog zahtjeva podneskom tužiteljice od 17. srpnja 2007. na iznos od 72.769,50 kn. Nižestupanjski sudovi su kod obračuna tuženiku troškova parničnog postupka isti obračunali na način da su primijenili vrijednost predmeta spora za cijeli postupak u visini nakon zadnjeg sniženja tužbenog zahtjeva na iznos od 72.769,50 kn, te su razmjerno uspjehu u parnici obračunali trošak tuženiku i tužiteljici.

Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je odluka o trošku parničnog postupka koji je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku u iznosu od 10.814,50 kn s već uključenim PDV. Tuženik, međutim, propušta uočiti da je sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl. 166.st.2. u svezi s čl. 154.st.2. i čl. 155. ZPP dosudio mu parnični trošak upravo u skladu s priloženom specifikacijom troškova koje je tuženik zahtijevao, tj. prema vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila prilikom zaključenja glavne rasprave (list spisa 111).

Slijedom navedenog valjalo je temeljem čl. 392. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP odbaciti reviziju tuženika u odnosu na trošak parničnog postupka koji je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku (toč. II. izreke rješenja).

S obzirom tužiteljica i tuženik nisu uspjeli s revizijom nisu im dosuđeni troškovi koji su nastali podnošenjem revizije, a tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP) (toč. II. izreke rješenja).

U Zagrebu, 25. svibnja 2010.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.