Rev-1934/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1934/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika J. R. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika-protutužitelja P. o. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. A., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. broj Gž-922/16-3 od 20. studenoga 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. broj P-2930/15-156 od 18. ožujka 2016., u sjednici održanoj 27. studenoga 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja-protutuženika J. R. protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. broj Gž-922/16-3 od 20. studenoga 2017., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika J. R. koji glasi:

„Nalaže se tuženiku-protutužitelju P. o. d.o.o., Z., ..., OIB: ... da tužitelju- protutuženiku J. R. iz Z., ..., OIB: ..., plati iznos od 375.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Z. b. d.d. Z. na dan plaćanja, sa kamatama po kamatnoj stopi koju ta banka plaća u mjestu ispunjenja na depozite po viđenju, tekućih od dana 31. ožujka 2004. kao dana dospijeća pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj osnovom članka 29. u svezi sa člankom 1165. ZOO određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana."

II. Prihvaća se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja Planika obuća d.o.o. koji glasi:

„Utvrđuje se da tuženik-protutužitelj P. o. d.o.o. Z. nije u obvezi tužitelju- protutuženiku J. R. isplatiti kupoprodajnu cijenu po Ugovoru o kupoprodaji poslovnog udjela u trgovačkom društvu R. d.o.o. od 10. travnja 2003.

Nalaže se tužitelju-protutuženiku J. R. da tuženiku-protutužitelju P. O. d.o.o. Z. isplati iznos od 50.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom koju P. b. Z. d.d. plaća na štedne uloge po viđenju tekućom od 10. srpnja 2003. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

III. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 787.978,18 kn.

IV. Tužitelj-protutuženik je dužan tuženiku-protutužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 525.840,33 kn, u roku od 15 dana.

V. U preostalomu dijelu, u visini od 369.060,75 kn, zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu parničnog troška odbija se.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja-protutuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda. Nadalje, tom drugostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tužitelj- protutuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik-protutužitelj nije podnio odgovor na reviziju tužitelja-protutuženika.

Revizija tužitelja-protutuženika nije osnovana.

Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. Postupajući pak prema odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Kako tužitelj-protutuženik predmetnom revizijom pobija drugostupanjsku presudu iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u čemu se revizija znatnim dijelom sadržaja iscrpljuje), za ukazati je da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom ne može pobijati drugostupanjska presuda iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije uzet u razmatranje.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja-protutuženika niti u postupku pred prvostupanjskim, a niti u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjska, a niti pobijana drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženjima tih presuda. Tako nižestupanjske presude sadrže jasne i potpune razloge o činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama, tj. o činjenicama vezanim za sklapanje ugovora od 7. ožujka 2003., sadržaju tog ugovora, volji stranaka da sklope taj ugovor s određenim sadržajima, te o pravima i obvezama stranaka iz tog ugovora.

Nije u pravu tužitelj-protutuženik kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. postoji ako sud kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dao mogućnost da raspravlja pred sudom. Prema odredbi pak čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenicama. Stoga, kada sud ne prihvati sve dokazne prijedloge stranke, to ne znači da je stranka onemogućena u raspravljanju. Prema odredbi pak čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane sud odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Stoga, ukoliko sud ocjeni određeni od izvedenih dokaza na drugačiji način od onog kojega je očekivala stranka, sud time ne omogućuje stranku u raspravljanju.

Vezano za navedeno, nije u pravu tužitelj-protutuženik kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 8. ZPP. Revizijski navodi tužitelja-protutuženika vezani za tu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, svode se na pokušaj dovođenja u sumnju pravilnosti zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica. No, kao što je već prethodno rečeno, revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga taj revizijski razlog nije uzet u razmatranje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 7. ZPP nije uzet u obzir (čl. 386. ZPP). Ovo stoga što taj revizijski razlog nije određeno naveden niti obrazložen. Tako, između ostalog, iz sadržaja revizije tužitelja- protutuženika nije vidljivo na koju bi se odredbu iz čl. 7. ta bitna povreda odredaba parničnog postupka odnosila (da li na odredbu st. 1., st. 2. ili st. 3. tog zakonskog članka).

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu 375.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Z. b. na dan plaćanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2004. pa do isplate. Tužitelj-protutuženik tvrdi da mu tuženik-protutužitelj duguje navedeni utuženi iznos po osnovu dijela kupoprodajne cijene po ugovoru od 7. ožujka 2003.

Predmet spora je i protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za utvrđenje da nije u obvezi tužitelju-protutuženiku isplatiti kupoprodajnu cijenu po ugovoru od 7. ožujka 2003. kao i protutužbeni zahtjev za isplatu 50.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2003. pa do isplate i to po osnovu vraćanja isplaćenog dijela kupoprodajne cijene po ugovoru od 7. ožujka 2003.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenice:

- da je tužitelj-protutuženik bio jedini osnivač i vlasnik trgovačkog društva R. d.o.o.,

- da su tužitelj-protutuženik kao prodavatelj i tuženik-protutužitelj kao kupac 7. ožujka 2003. sklopili ugovor prema kojem prodavatelj prodaje kupcu stopostotni poslovni udjel u trgovačkom društvo R. d.o.o. za cijenu od 425.000,00 eura plativ u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju PBZ na dan plaćanja,

- da je tuženik-protutužitelj isplatio po osnovu navedenog ugovora tužitelju- protutuženiku kunsku protuvrijednost 50.000,00 eura,

- da su stranke čl. 2. st. 1. toč. 7. prije navedenog ugovora odredile da je sastavni dio tog ugovora popis obaveza i potraživanja koje tvrtka R. d.o.o. ima sa stanjem na dan 31. ožujka 2003. iskazanih pojedinačno i sveukupno po osnovi i iznosu,

- da su stranke iz tog ugovora čl. 7. st. 1. odredile da u slučaju da je prodavatelj kupcu na dan potpisu toga ugovora prezentirao podatke o obvezama tvrtke R. d.o.o. sa stanjem na dan 31. ožujka 2003. (čl. 2. st. 1. toč. 7. toga ugovora) koji iz bilo kojeg razloga nisu odraz stvarnog stanja, pa se u razdoblju do 31. ožujka 2004. to i utvrdi, iznos kupoprodajne cijene umanjit će se za tako utvrđene obveze, kao i za iznose koji će se platiti na ime zateznih kamata i troškova po obvezama utvrđenim u tom ugovoru,

- da je tuženik-protutužitelj do 31. ožujka 2004. utvrdio da prezentirani podaci o obvezama tvrtke R. d.o.o. ne odgovaraju stvarnom stanju jer da tužitelj-protutuženik pri sklapanju predmetnog ugovora nije prikazao obveze te tvrtke prema dobavljačima u iznosu od 1,102.498,00 kn (prema tvrtki D. d.o.o. 782.264,00 kn te prema tvrtki N. C. d.o.o. 320.234,00 kn) te da nije valjano prikazao rezultate poslovanja tvrtke R. d.o.o. u razdoblju od 1. siječnja 2003. do 31. ožujka 2003., odnosno da za to razdoblje tužitelj-protutuženik nije prikazao gubitak od 2,611.878,00 kn,

- da su navedena utvrđenja tuženika-protutužitelja istinita, te

- da je upravo i volja ugovornih stranaka bila da se kroz godinu dana nakon sklapanja predmetnog ugovora tuženiku-protutužitelju omogući provjera prezentiranih podataka o obvezama i o rezultatu poslovanja (bilanci) tvrtke R. d.o.o., te ukoliko se utvrdi da prezentirani podaci ne odgovaraju stvarnom stanju da tuženik-protutužitelj ima pravo na smanjenje kupoprodajne cijene i to za iznos utvrđene razlike visine obveza tvrtke R. d.o.o. odnosno utvrđene razlike u rezultatima poslovanja za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 31. ožujka 2003.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika, a prihvatili protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja.

Kada prezentirani podaci o obvezama i bilanci tvrtke R. d.o.o. (koje je tužitelj- protutuženik prezentirao tuženiku-protutužitelju prilikom sklapanja predmetnog ugovora) ne odgovaraju stvarnom stanju, odnosno kada se ukazuje razlika u ukupnom iznosu od 3,714.376,00 kn (što na dan 31. ožujka 2003. predstavlja 482.868,23 eura – što je više od ugovorene kupoprodajne cijene) onda tuženik-protutužitelj sukladno odredbi čl. 7. st. 1. predmetnog ugovora nije u obvezi tužitelju-protutuženiku isplatiti neisplaćeni dio kupoprodajne cijene, odnosno sukladno istoj ugovornoj odredbi tužitelj-protutuženik je u obvezi vratiti tuženiku-protutužitelju isplaćeni dio kupoprodajne cijene (jer nema pravo ni na taj dio).

Nije u pravu tužitelj-protutuženik kada smatra da odredbe čl. 6. st. 2. i st. 3. predmetnog ugovora isključuju od primjene odredbu čl. 7. st. 1. toga ugovora. Naime, odredbama čl. 6. st. 2. i 3. predmetnog ugovora naznačeno je tek da sam tužitelj-protutuženik utvrđuje da bi prezentirani podaci za tvrtku R. d.o.o. bili potpuni i istiniti. No, iz tih odredbi ne proizlazi da bi tuženik-protutužitelj bezrezervno prihvatio takva prezentiranja tužitelja- protutuženika. Upravo suprotno, tuženik-protutužitelj se odredbom čl. 7. st. 1. predmetnog ugovora štitio od nepotpunih i neistinitih podataka koje mu je prezentirao tužitelj- protutuženik o poslovanju tvrtke R. d.o.o.

Revizijski razlog tužitelja-protutuženika da nižestupanjski sudovi na sporni odnos stranaka ne bi pravilno primijenili odredbe Zakona o obveznim odnosima, nije uzet u obzir (čl. 386. ZPP). Naime, niti ovaj revizijski razlog tužitelja-protutuženika nije određeno naveden i obrazložen. Tako iz sadržaja revizije tužitelja-protutuženika nije vidljivo koje bi konkretne odredbe navedenog Zakona nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili ili bi ih propustili primijeniti.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja-protutuženika, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 27. studenoga 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.