Supreme Court allows appeal due to procedural violation regarding refugee worker's absence justification.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia allowed the plaintiff's appeal against lower court rulings that dismissed his claim for reinstatement. The plaintiff argued that the lower courts failed to examine whether his absence from work was justified under the relevant regulation, which specifically protects refugees from termination during armed conflict. The court found that the lower courts committed a significant procedural violation by not addressing the specific legal implications of the plaintiff's status as a refugee unable to report to work due to the occupation of his area.
Legislator headnote
AI generatedUredba o radu; Radnik izbjeglica: Radni odnos ne prestaje dok postoje razlozi za nemogućnost dolaska na posao; Sudovi moraju provjeriti opravdanost izostanka i primjenu specifičnih odredbi za izbjeglice.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 179/07-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Aleksandra Peruzovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. J. iz L., kojeg zastupa odvjetnica G. Ć. iz Odvjetničkog društva B. & Ć. iz V., protiv tuženika V. d.d.V., kojeg zastupa punomoćnica V. C., dipl. pravnica, radi pobijanja odluke o prestanu radnog odnosa, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-3509/06 od 14. prosinca 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-190/06 od 12. srpnja 2006., u sjednici održanoj dana 13. lipnja 2007.,
r i j e š i o j e:
Ukidaju se presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-3509/06 od 14. prosinca 2006. i Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-190/06 od 12. srpnja 2006. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„1. Utvrđuje se da odluka prestanku radnog odnosa od 10.07.1992. kojom je tužitelju J. V. dana 03.12.1991. godine prestao radni odnos kod tuženika V. d.d. V. nije dopuštena, te da radni odnos tužitelju J. V. kod tuženika V. d.d. V. nije prestao.
2. Nalaže se tuženiku V. d.d. V. da tužitelja J. V. iz L., vrati na posao na radno mjesto na kojem je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa ili drugo odgovarajuće radno mjesto u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.
3. Nalaže se tuženiku V. d.d. V. da tužitelju J. V. iz L., uspostavi kontinuitet radnog odnosa i prizna sva prava iz radnog odnosa od dana 03.12.1991. godine kao dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na posao u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.
4. Nalaže se tuženiku V. d.d.V. da tužitelju J. V. iz L., od dana 03.12.1991. kao dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na posao isplati pripadajuću plaću zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki mjesečni iznos plaće od 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec, pa do konačne isplate, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.
5. Nalaže se tuženiku V. d.d. V. da tužitelju J. V. iz L., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.772,00 kn u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, a podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana.
Revizija je osnovana.
Osnovano se u reviziji navodi da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP), jer u obrazloženju prvostupanjske presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a dio razloga je nejasan, dok drugostupanjska presuda i nema razloga.
U postupku je utvrđeno da je tuženik dana 10. srpnja 1992. donio odluku o prestanku radnog odnosa tužitelju s danom 3.12.1991., zbog neopravdanog izostanka s posla. Ta odluka je uručena tužitelju 02. kolovoza 1999. prilikom predaje radne knjižice, nakon čega je tužitelj u zakonskom roku iz čl. 80. st. 2. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 26/93 i 29/94 - dalje: ZOPRO) podnio zahtjev za zaštitu prava (prigovor) o kojem tuženik nije odlučio, a potom je u roku iz čl. 83. st. 1. ZOPRO podnio i predmetnu tužbu.
Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je tužitelju radni odnos prestao njegovom krivnjom, zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopce, u smislu čl. 75. st. 2. toč. 3. ZOPRO, kao i na temelju čl. 7. Uredbe o radnim odnosima, zapošljavanju i socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti života u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 55/91 - dalje: Uredba), dodajući da se tužitelj od mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja 1997. pa sve do kolovoza 1999. nije obraćao tuženiku radi reguliranja svoga radnopravnog statusa.
Drugostupanjski sud nije ocijenio u smislu čl. 375. st. 1. ZPP (na što opisno ukazuje revizija) žalbene navode koji su od odlučnog značaja i u obrazloženju svoje odluke zapravo nije ni naveo razloge zbog kojih je odbio žalbu kao neosnovanu, osim što je konstatirao da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo (rečene odredbe ZOPRO i Uredbe) kada je odbio tužbeni zahtjev, jer je radni odnos tužitelju prestao njegovom krivnjom budući da je uzastopce pet radnih dana izostao s posla, odnosno nije se javio na rad kod tuženika sa privremenim sjedištem u Zagrebu, dakle, u biti je samo ponovio razloge prvostupanjske odluke, dodavši pritom da „ostale činjenice i okolnosti“ nisu od odlučnog značenja.
Nižestupanjski sudovi se, međutim, ne osvrću na razloge koje iznosi tužitelj, a zbog kojih on smatra osporavanu odluku tuženika o prestanku radnog odnosa nezakonitom, već samo utvrđuju da je tužitelj izostao s posla pet radnih dana uzastopce i da mu je uslijed toga prestao radni odnos. Prema tome, nije utvrđeno niti raspravljeno je li taj izostanak bio opravdan ili neopravdan, pri čemu treba reći da nije jasno od kakvog je značaja to što se tužitelj nije obraćao tuženiku u razdoblju od 1997. pa do kolovoza 1999. radi rješenja svog „radnopravnog statusa“, kako se navodi u obrazloženju nižestupanjskih presuda. Naime, tužitelju je radni odnos prema osporenoj odluci tuženika prestao dana 03.12.1991., a razlog tomu po prirodi stvari nije moglo biti to što se nije obraćao tuženiku radi rješenja radnopravnog statusa u 1997. godini.
U vrijeme kada je tužitelju radni odnos prestao bila je na snazi spomenuta Uredba, pa se na sporni odnos među strankama primjenjuju i odredbe te Uredbe, pa tako i odredba čl. 7. st. 2. na koju se (sasvim uopćeno) pozivaju i nižestupanjski sudovi. Prema čl. 7. st. 2. Uredbe, radniku koji je obavijestio poduzeće, drugu organizaciju odnosno poslodavca o razlozima izostanka s posla, prestaje radni odnos ako organ nadležan za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa ocijeni da razlozi izostanka nisu opravdani. Međutim, radniku izbjeglici ili radniku koji ne može dolaziti na radno mjesto zbog terorističkih oružanih akcija ili ozbiljnijih prijetnji ne može prestati radni odnos dok postoje ovi razlozi (čl. 8. Uredbe). U dispozitivu, kao i u obrazloženju odluke o prestanku radnog odnosa tuženik je naveo da tužitelj nije iskoristio pravo iz radnog odnosa (isplata zajamčenog osobnog dohotka), jer se nije prijavio u sjedište V.-a do 30.11.1991. radi reguliranja prava iz radnog odnosa, a u postupku nije đivano je li to tužitelj mogao učiniti (u smislu čl. 8. Uredbe) s obzirom da je imao utvr
prebivalište u L.. Tijekom postupka tužitelj je upravo istaknuo da se nije mogao javiti u izmješteno sjedište tuženika u Z. jer se zatekao na privremeno okupiranom području Republike Hrvatske, štoviše, pritom je naveo da se vezano za svoj radnopravni status javio u sjedište tuženika u tzv. Krajini, a što je (barem prema iskazu saslušane svjedokinje V. C. - članice Uprave tuženika) bilo i predviđeno kao mogućnost za radnike koji su bili na području gdje je imovina tuženika, no to tijekom dosadašnjeg postupka uopće nije raspravljeno. Stoga se osnovano navodi u reviziji da su sudovi nižeg stupnja učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, s obzirom da prvostupanjski sud nije naveo relevantne razloge za ocjenu zakonitosti osporavane odluke tuženika, a drugostupanjski sud pak nije ocijenio žalbene navode u tom pravcu, pa su oba nižestupanjska suda učinila istu bitnu povredu odredaba ZPP.
Zbog navedenog, temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo je prihvatiti reviziju, ukinuti presudu drugostupanjskog i prvostupanjskog suda te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedeni nedostatak tako što će prvenstveno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa, dakle, ocijeniti razloge zbog kojih je tuženik donio odluku o prestanku radnog odnosa, te potom odlučiti o cjelokupnom tužbenom zahtjevu.
U Zagrebu, 13. lipnja 2007.
Predsjednik vijeća:
Petar Milas, v.r.