I Kž-661/1991-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-661/1991-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te mr.Branka Zrnajevića,Milana Petranovića, Stanka Hautza i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i stručnog suradnika Rajke Tomerlin-Almer kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. H. I. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 4. KZH, odlučujući o žalbi javnog tužioca podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Splitu od 17. srpnja 1991. br. K-45/1991, u sjednici održanoj 31. ožujka 1992. godine, saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Mladena Pantllka,

p r e s u d i o je:

Uvažava se djelomično žalba javnog tužioca, preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se optuženik H. I. za kriv. djelo iz čl. 168. st. 4. KZH u vezi čl. 163. st. 1. i 3. zbog kojeg je prvostepenom presudom oglašen krivim, temeljem čl. 168. st. 4. KZH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci.

U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba javnog tužioca, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Splitu pobijanom presudom oglasio je krivim opt. H. I. zbog kriv. djela iz čl. 168. st. 4.u vezi čl. 163. st. 1. i 3. KZH i na temelju čl. 52. st. 1. KZSFRJ koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) izrekao mu uvjetnu osudu i utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, uz rok kušnje od dvije godine.

Protiv te presude podnio je žalbu javni tužilac zbog s;vih žalbenih osnova iz čl. 363. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U svome odgovoru na žalbu javnog tužioca optuženik predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

Vraćajući spis, na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužitelj Hrvatske je podržao žalbu okružnog javnog tužitelja i predložio da se pobijana presuda ukine.

Iako je u smislu čl. 371. st. 1. ZKP optuženik u žalbi stavio zahtjev da o sjednici vijeća bude obaviješten on i njegov branitelj, sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti na temelju odredbe čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, prema kojoj se u postupku po žalbi ne primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 371. st. 1. i 2. i 4. ZKP).

Žalba je djelomično osnovana.

Javni tužilac nije u pravu kad ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka žalitelj nalazi u tome što prvostepena presuda navodno ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama (čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP) jer da sud nije obrazložio iz kojeg razloga smatra da je konkretno kriv. djelo malog značaja. Radi se naime prema žalbi o usmrćenju jedne osobe u prometu, što nikako ne može predstavljati djelo manjeg značaja. Neobrazlaganjem te činjenice počinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka, tvrdi žalitelj.

U odnosu na tvrdnju žalitelja treba reći prije svega, da je posljedica ovog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti javnoga prometa, dok je krajnja posljedica, koju treba uvijek pripisati nehatu učinioca, smrt jedne osobe. Prvostepeni sud, obrazlažući svoju odluku o krivičnoj sankciji, naveo je razloge zbog kojih se odlučio za izricanje uvjetne osude. Pri tome cijenio je okolnosti koje uz to što je djelo počinjeno iz nehata, daju prema mišljenju prvostepenog suda djelu mali značaj (neosuđivanost, doprinos oštećene itd.), pa neosnovano žalitelj tvrdi u žalbi da sud razloge za to nije dao. Koliko su okolnosti odlučne za odmjeravanje kazne pravilno ocijenjene, to je pitanje opravdanosti drugog žalbenog osnova (odluke o krivičnoj sankciji).

Nadalje, pod isti žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka mogu se svesti i tvrdnje žalitelja da se sud prvog stupnja uopće nije upustio u analizu konkretnog slučaja. Uz tu paušalnu tvrdnju da su time prekršene odredbe procesnog karaktera, žalitelj ne ukazuje u svojoj žalbi o kršenju kojih odredbi se radi. Međutim, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP, ovaj drugostepeni sud nije našao da bi tom presudom ili u postupku koji je prethodio njenom donošenju bile učinjene bitne, postupovne povrede iz čl. 364. ZKP, na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

Prema tome, nije u pravu žalitelj kada ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog povrede krivičnog zakona.

Povredu krivičnog zakona u korist optuženika (čl. 363. toč. 2. i čl. 365. toč. 4. ZKP) javni tužilac nalazi u tome što je prvostepeni sud izrekao uvjetnu osudu za izricanje koje da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti, konkretno da nije se radilo o manje društveno opasnom djelu.

Povrede zakona iz toč. 4. čl. 365. ZKP ogledaju se u pogrešnoj primjeni zakona, odnosno u primjeni pogrešnog zakona, ali isključivo na činjeničnom stanju koje i kako je utvrđeno u pobijanoj presudi. Sud može pravilnu primjenu zakona temeljiti samo na tom činjeničnom stanju. Prema tome, navodi žalitelja, odnose se ustvari na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostepenom sudu. Tek drugačije utvrđeno činjenično stanje (da se ne radi o manje društveno opasnom djelu) povuklo bi za sobom drugačiju primjenu zakona. Treća napomenuti, da je sudu dato ovlaštenje da u konkretnom slučaju može izreći uvjetnu osudu jer su uvjeti za izricanje uvjetne osude propisani u čl. 53. KZJ, a izricanje uvjetne osude zavisi od ocjene okolnosti slučaja. Pogreška u toj ocjeni nije povreda krivičnog zakona već nepravilna odluka o krivičnoj sankciji (ukoliko se ne radi o prekoračenju ovlaštenja suda, koja ima kod odlučivanja o tome da li će izreći uvjetnu osudu, s obzirom da trebaju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 53. KZJ).

Nije u pravu javni tužilac niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj smatra kako je pogrešna ocjena prvostepenog suda da ponašanje optuženika nije umišljajne prirode. Naime, prema navodima žalbe, skoro dvostruko prekoračenje dozvoljene brzine i preticanje na punoj liniji, znak je takve grubosti u ponašanju optuženika u prometu, da se jedino može raditi o umišljajnom kršenju propisa.

Nasuprot tim navodima žalbe, prije svega treba istaći, kako pravilno prvostepeni sud utvrđuje, da se vožnja optuženika kritične zgode ne može podvesti pod pojam bezobzirne vožnje. Nije točno da je u dvostrukoj mjeri (70 km/h) optuženik prekoračio dozvoljenu brzinu (40 km/h). Brzina njegove vožnje se doista ukazuje nedozvoljenom, ali obzirom na okolnosti događaja ne i bezobzirnom. Naime, kolnik na kritičnoj dionici je ravan, pregledan, ispred optuženika kretalo se samo jedno vozilo, oštećenica se kretala uz lijevi rub kolnika bez znakova da želi prijeći kolnik, pa se brzina u odnosu na te utvrđene činjenice ukazuje nedopuštenom, i neadekvatnom, ali ne i bezobzirnom. Ne može se tvrditi, sa punom sigurnošću, da je optuženik obijesno, grubo kršio propise, očigledno ugrožavajući tuđe živote. U trenutku kada se on odlučuje za pretjecanje i počinje pretjecati - još oštećenica ne skreće preko kolnika. Prema tome, tada se još opasnost nije konkretizirala. Pretjecanje na mjestu gdje je sredina - preglednog - kolnika obilježena punom linijom zabrane pretjecanja, u situaciji kada je na kolniku samo jedno vozilo ispred, ne može se označiti kao očigledno ugrožavanje tuđih života, kao pristajanje na nastupanje konkretne opasne situacije. U konkretnom slučaju, kada se cijene navedene okolnosti događaja, posebno da je optuženik na iznenadno skretanje oštećenice i njen početak prelaženja kolnika promptno reagirao kočenjem, ne zakasnivši u reakciji, ne može se sa.sigurnošću postaviti razgraničenje da li se radi o eventualnom umišljaju ili nehatu. U situaciji kada postoji dvojba prvostepeni sud se pravilno odlučio za nehatni oblik krivnje.

Okolnosti događaja utvrđene su na temelju zapisnika o uviđaju,skica lica mjesta, te provedenih prometnih vještačenja po dvojici vještaka, pa osnovano prvostepeni sud zaključuje da nije bilo potrebno saslušanje svjedoka M. Lj., koji je kao suvozač čitao novine u vrijeme prometne nezgode, te B. B.. S pravom nalazi prvostepeni sud da se saslušanje tih svjedoka pored nedvojbeno utvrđenih činjenica po prometnim vještacima ne bi ništa doprinijelo boljem razjašnjenju predmetne prometne nezgode. Nije u pravu, dakle, žalitelj kada tvrdi da je zbog toga što ti svjedoci nisu saslušani, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno .

Nije stoga u pravu žalitelj kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Okolnosti djela,koje je optuženik učinio iz nehata, ne pokazuju da je opasno da on i dalje upravlja motornim vozilom posebno kada se imade u vidu da ranije nije kršio prometne propise, pa mu opravdano prvostepeni sud nije izrekao mjeru sigurnosti iz čl. 68. KZJ.

U pravu je javni tužilac kada se žali zbog odluke o kazni. Prilikom odmjeravanja krivične sankcije prvostepeni sud je prevelik značaj dao ponašanju oštećenice, ocjenjujući da je znatno doprinijela prometnoj nezgodi. Doprinos oštećene je prisutan, jer ona nije provjerila prije početka prelaska kolnika da li nailazi, koje vozilo, ali za ponašanje optuženika koji pretječe na mjestu gdje to nije dozvoljeno i vozi nedozvoljenom brzinom, koje se ukazuje najdirektnijim uzrokom ove prometne nezgode, neprimjereno je tvrditi da se radi o manjem društveno opasnom djelu. Uljudno držanje optuženika pred sudom je njegova obaveza i ne predstavlja olakotnu okolnost koju bi trebalo posebno cijeniti. Obzirom na sve okolnosti ove prometne nezgode u konkretnom slučaju nema mjesta izricanju uvjetne osude. Cijeneći sve okolnosti, odlučne za odmjeravanje kazne, ovaj drugostepeni sud nalazi da kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci je primjerena društvenoj opasnosti djela što ga je učinio optuženik te njegovoj ličnosti i da će ta kazna ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 33. u vezi sa čl. 5. st. 2. KZJ.

Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostepene presude, temeljem čl. 384. i 387. st. 1. ZKP.

U Zagrebu, 31. ožujka 1992. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Milan Gudelj, v.r.