Gž Ob-36/2019-4 · Županijski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni. broj: Gž Ob-36/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Zorana Šarića, kao predsjednika vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Igora Rakića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice H. S., iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku Z. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. S., iz Z., OIB: ..., sada nepoznatog boravišta, zastupanog po posebnoj skrbnici T. P., zaposlenici Centra za posebno skrbništvo, Dislocirana jedinica S., radi povišenja uzdržavanja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P Ob-552/2017-42 od 9. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2019.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika zastupanog po posebnom skrbniku te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P Ob-552/2017-42 od 9. studenog 2018.

Obrazloženje

Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je slijedeće:

„I Tuženik D. S. (OIB: ...) iz Z., ..., sada nepoznatog boravišta, dužan je za uzdržavanje tužiteljice H. S. (OIB: ...) iz Z., ..., plaćati iznos od ukupno 2.000,00 kn mjesečno, počam od 12.05.2017.g. pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s time da dospjele iznose plati odjednom, u roku od 15 dana, a dospijevajuće iznose najkasnije do svakog 15.-og dana u mjesecu za tekući mjesec, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29 st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima, od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a sve na ruke tužiteljice H. S..

Poslovni. broj: Gž Ob-36/2019-4

II Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.617,20 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09.11.2018.g. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.“

Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik po posebnom skrbniku iz svih zakonom predviđenih razloga. Ne čini spornim da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P2-439/11 od 6. veljače 2012. izmijenjena presuda istoga suda poslovni broj P2-1369/07 od 9. travnja 2008. na način da je naloženo tuženiku plaćati tužiteljici iznos od 1.500,00 kn mjesečno na ime uzdržavanja. Smatra da nisu postojali razlozi za udovoljavanju zahtjeva tužiteljice, jer da od dana donošenja navedene odluke pa do podnošenja predmetne tužbe nisu se bitno promijenile okolnosti zbog kojih bi isti bio u obvezi doprinositi na ime uzdržavanja novčanim iznosom od po 2.000,00 kn mjesečno. Sud da pobijanu odluku temelji između ostalog, na zaključku da tuženik ostvaruje mjesečna primanja u iznosu od po 8.000,00 kn, koji zaključak temelji isključivo na iskazu tužiteljice. Međutim, da pri tom sud nije cijenio okolnost da tužiteljica nije u kontaktu s tuženikom pa samim time ne može imati saznanja o visini mjesečnih primanja tuženika, kao i da li ih isti uopće ostvaruje. Ističe da tijekom dokaznog postupka nije pribavljeno očitovanje nadležnih tijela SR Nj. o imovinskim prilikama tuženika, zbog čega sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje o mogućnostima tuženika da doprinosi za uzdržavanje u zahtijevanom iznosu od strane tužiteljice. Sud da prilikom donošenja svoje odluke, nije cijenio okolnost da tužiteljica povremeno radi i ostvaruje prihode. Prigovara i odluci o načinu isplate uzdržavanja - da tuženik iznos uzdržavanja tužiteljici isplaćuje na ruke, a nesporno je da tužiteljica s tuženikom ne ostvaruje nikakve osobne odnose.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, pobijanju presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno raspravljanje, podredno da pobijanu odluku preinači i samostalno odluči o predmetnoj pravnoj stvari.

Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

U svom odgovoru na žalbu tuženika, tužiteljica se istoj u cijelosti protivi ističući da je neosnovana. Sud prvoga stupnja da je pravilno utvrdio sve okolnosti bitne za donošenje odluke u predmetu. Predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu.

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice H. S. rođene 7. rujna 1998. za povećanjem uzdržavanja sa iznosa od 1.500,00 mjesečno (određen temeljem pravomoćne i ovršne presude istoga suda poslovni broj P2-439/11 od 6. veljače 2012.) na novi iznos od 2.000,00 kn mjesečno koji je tuženik u obvezi plaćati od dana podnošenja tužbe pa do kod budu postojali zakonski razlozi i to na ruke tužiteljice, sve to obzirom na tvrdnju tužiteljice da su se od donošenja odluke čija se izmjena traži promijenile okolnosti na njenoj stani koje opravdavaju donošenje takve odluke, a to i kraj okolnosti da je tuženik u mogućnosti plaćati taj povišeni iznos uzdržavanja.

Odlučujući o istaknutom zahtjevu tužiteljice, sud prvoga stupnja istom je u cijelosti udovoljio, obzirom je prihvatio tvrdnju tužiteljice da su se na njenoj strani izmijenile

Poslovni. broj: Gž Ob-36/2019-4

okolnosti koje opravdavaju dosudu povišenog iznosa uzdržavanja, a financijske mogućnosti oca da opravdavaju dosudu upravo utuženog novčanog iznosa.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi tuženika te pazeći dodatno, po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u vezi sa čl. 354. st. 2. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnoga prava, ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da sud prvoga stupnja nije počinio bitne povrede postupka, te da je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje ono bitno za donošenje odluke, te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo, slijedom čega je žalbu tuženika valjalo odbiti, te potvrditi prvostupanjsku presudu.

Temeljem odredbe čl. 290. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 103/15 - dalje: ObZ), roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje u srednjoj školi, odnosno polazi sveučilišni ili stručni studij u skladu s posebnim propisima, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do navršene 26. godine života djeteta.

Odredbom čl. 285. ObZ, propisano je da osoba koja prima i osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja, odluči o prestanku uzdržavanja ili promijeni način uzdržavanja određenog prijašnjom ovršnom ispravom ako su se okolnosti promijenile.

Temeljem odredbe čl. 316. st. 2. ObZ oba su roditelja, svaki prema svojim mogućnostima, dužni plaćati uzdržavanje za punoljetno dijete, s tim što se roditelju s kojim dijete stanuje u iznos uzdržavanja uračunavaju troškovi stanovanja, a odluku o iznosu uzdržavanja, sud u parničnom postupku donosi nakon što je utvrdio materijalne potrebe djeteta i ukupne imovinske mogućnosti roditelja.

Polazeći do sadržaja gore navedenih zakonskih odredbi, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja je pravilno utvrdio - cijeneći pri tome i sadržaja provedenih dokaza koje je ocjenjivao sukladno ovlaštenjima iz čl. 8. ZPP-a, da su se na strani tužiteljice od donošenja odluke čija se izmjena traži, promijenile okolnosti koje opravdavaju dosudu povišenog iznosa uzdržavanja - tijekom vremena povećali su se troškovi života, tužiteljica je maturantica - koja okolnost prati dodatne troškove, ima namjeru upisati i fakultet što je i učinila - dostavila je dokaz da je redovni student, ima povećane troškove s osnove svoga zdravstvenog stanja, a tu su i oni redovni režijski troškove koji "padaju" na tužiteljicu kao člana obitelji s kojom živi.

Svoju odluku sud prvoga stupnja pravilno je utemeljio na iskazu tužiteljice koja unatoč tome što ne kontaktira sa ocem, ima saznanja o njegovim prihodima odnosno o njegovom imovnom stanju. Tužiteljica je pojasnila od kuda joj ta saznanja, objasnila je na koji način njena majka povremeno kontaktira sa tuženikom, pa činjenica što je sud prvog stupnja poklonio vjeru iskazu tužiteljice u dijelu u kome je iskazivala o prihodima tuženika ne čini činjenično stanje nepravilno niti nepotpuno utvrđeno. Blagodat ocjenjivanja provedenih dokaza pripada sudu a ne strankama, pa nezadovoljstvo tuženika ocjenom provedenog dokaza ne znači da je u konkretnom slučaju tužiteljica svojim iskazom nije dokazala visinu primanja koje tuženik ostvaruje odnosno njegove imovinske mogućnosti.

Sud prvoga stupnja je uvjerljivo, životno i logično objasnio okolnosti kojima se rukovodio prilikom utvrđivanja prihoda tuženika, odnosno njegovih materijalno-financijskih

Poslovni. broj: Gž Ob-36/2019-4

mogućnosti kao obveznika uzdržavanja, te je pravilno zaključio da je tuženik u mogućnosti doprinositi uzdržavanju tužiteljice novim povišenim iznosom, sada u visini od 2.000,00 kn (umjesto ranijeg iznosa od 1.500,00 kn).

Tuženik je u predmetnom postupku zastupan po posebnom skrbniku - temeljem rješenja nadležnog Centra za socijalnu skrb Z. od 16. ožujka 2018., te je sukladno svojim ovlaštenjima poseban skrbnik trebao poduzeti sve radnje i aktivnosti kako bi prije svega saznao adresu stanovanja tuženika u Republici Nj., odnosno nastojao pribaviti podatke o njegovim imovinskim prilikama i financijskim mogućnostima, a sve kako bi eventualno pribavljenim dokazima osporio tvrdnje tužiteljice i to, da je tuženik u mogućnosti doprinositi povišenim iznosom uzdržavanju tužiteljice. Dakle, kao što je prethodno navedeno, samo osporavanje utvrđenih okolnosti sadržajem žalbe tuženika, ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne odluke.

Iz stanja predmeta koji je ovom sudu dostavljen na nadležno postupanje proizlazi da je sud prvoga stupnja cijenio činjenicu da tužiteljica povremeno radi i to sezonski na koji način ostvari prihod u iznosu od oko 2.000,00 kn. Međutim ta okolnost, kraj utvrđenih ukupnih mjesečnih potreba tužiteljice, ne utječe bitno na utvrđenu obvezu tuženika i njenu visinu.

Dakle, kako je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da su se okolnosti na strani tužiteljice promijenile tako da su se u odnosu na ranije presuđenje njene potrebe povećale, te kako je pravilno utvrdio da je tuženik u mogućnosti doprinositi povećanim iznosom uzdržavanja, pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio obvezu tuženika u povećanom iznosu.

Okolnost da je predmetnom presudom tuženiku naloženo da dužni iznos alimentacije plaća na ruke tužiteljice koja sa ocem ne kontaktira, ne utječe na zakonitost pobijane presude. U svakom trenutku tužiteljica može zahtijevati izmjenu odluke u tom dijelu, a konačno tuženik dužni iznos uzdržavanja može plaćati i na poseban račun koji će u tu svrhu otvoriti u koliko nema namjeru kontaktirati sa tužiteljicom.

Obzirom na navedeno, valjalo je žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude.

U Puli-Pola, 18. veljače 2019.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić, v.r.