I Kž-1077/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1077/06-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. M. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženog D. M. i optuženog M. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 17. srpnja 2006. godine, broj K- 135/05, u sjednici održanoj dana 16. prosinca 2008. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša,

p r e s u d i o j e:

I. povodom žalbe optuženog M. M. po službenoj dužnosti preinačuje se presuda suda prvog stupanja i izriče:

protiv optuženog M. M., na temelju čl. 353. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku u vezi čl. 109. st. 1. Zakona o sudovima za mladež

ODBIJA SE OPTUŽBA

da bi dana 21. veljače 2004. godine u Rijeci optuženi M. M. zatražio od K. Š. da radi daljnje prodaje od D. M. preuzme amfetamin tzv. „speed“, pa kada je ovaj na to pristao, imenovanog doveo do stambene zgrade u ul. ... i povezao s D. M.,

da bi dakle, neovlašteno posredovao u prodaji tvari koje su proglašene opojnim drogama,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabom opojnih droga opisanom u čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona

I Kž 1077/06-3

Na temelju čl. 123. st. 1. Zakona o kaznenom postupku u vezi čl. 119. st. 2. toč. 1.-5. Zakona o kaznenom postupku troškovi kaznenog postupka te nužni izdaci optuženog M. M. i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Uslijed ove odluke žalba optuženog M. M. je bespredmetna.

II. Žalba optuženog D. M. odbija se kao neosnovana, te se u nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi D. M., optuženi K. Š. i optuženi M. M. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01 i 105/04) u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 129/00), pa je optuženi D. M., na temelju spomenutog propisa uz primjenu čl. 57. st. 2 b Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, dok je optuženi K. Š., na temelju čl. 173. st. 8. u vezi čl. 58. st. 2. Kaznenog zakona oslobođen od kazne, a optuženom M. M. je, na temelju čl. 27. st. 1. i st. 2. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ 111/97; 27/98 i 12/02), pridržano izricanje kazne maloljetničkog zatvora, a po čl. 27. st. 2. Zakona o sudovima za mladež je određeno da optuženiku može biti naknadno izrečen maloljetnički zatvor ako za vrijeme od jedne godine počini novo kazneno djelo.

U odnosu na troškove je odlučeno, na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, da su optuženici D. M. i K. Š. dužni nadoknaditi troškove kaznenog postupka i to svaki u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, a optuženi M. M. u iznosu od 500,00 kn. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi D. M., po branitelju P. K., odvjetniku iz R., zbog apsolutno bitne povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i preinači u oslobađajuću.

Žali se i optuženi M. M. po svojoj braniteljici K. J., odvjetnici iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se preinači prvostupanjska presuda na način da se optuženog M. M. oslobodi od optužbe za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je u dopisu od 12. siječnja 2007. godine broj KŽ-DO-86/07 predložilo da se žalbe obojice optuženika odbiju kao neosnovane.

I Kž 1077/06-3

Žalba optuženog D. M. nije osnovana, a žalba optuženog M. M. je bespredmetna.

U odnosu na toč. I. izreke ove presude:

Žalba optuženog M. M. je bespredmetna jer je ovaj sud, ispitujući po službenoj dužnosti pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, našao da postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon. Naime, optuženi M. M., koji je rođen 08. veljače 1985. godine, u međuvremenu je navršio dvadeset tri godine života, pa se prema njemu, kako to proizlazi iz odredbe članka 109. Zakona o sudovima za mladež, više ne mogu primijeniti maloljetničke sankcije. U takvoj procesnoj situaciji, a budući da državni odvjetnik nije podnio žalbu protiv presude, već je podnesena samo žalba u korist ovog optuženika, ne može doći u obzir niti primjena općeg kaznenog prava i izricanje neke od kaznenih sankcija predviđenih Kaznenim zakonom, jer bi takvo postupanje drugostupanjskog suda bilo na štetu optuženika, a to bi bilo protivno odredbi članka 381. Zakona o kaznenom postupku.

Budući da nemogućnost izricanja kaznenih sankcija predstavlja okolnost koja, u smislu članka 353. točke 6. Zakona o kaznenom postupku, isključuje kazneni progon, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u odnosu na optuženog M. M. i na temelju članka 353. točke 6. Zakona o kaznenom postupku odbiti protiv njega optužbu da bi počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret.

S obzirom na to, valjalo je na temelju članka 123. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku odlučiti i da troškovi kaznenog postupka u odnosu na ovog optuženika padaju na teret proračunskih sredstava.

Slijedom iznesenog, na temelju članka 390. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku presuđeno je kao pod točkom I. izreke.

U odnosu na toč. II. izreke ove presude:

Optuženi D. M. u žalbi prigovara da u pobijanoj presudi nisu navedene odlučne činjenice, a niti dokazi, koji se odnose prodaju opojne droge od strane žalitelja, pa time ističe, iako izričito ne navodi, bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku. Suprotno ovim navodima, prvostupanjski sud je reproducirao izvedene dokaze i potom ih analizirao uz navođenje detaljnih razloga za prihvaćanje odnosno otklanjanje pojedinih dokaza, te potom pravilno izveo zaključak da je optuženi D. M. predao optuženom K. Š. 10 „suza“ opojne droge amfetamin tražeći od njega da nakon prodaje plati iznos od 1.000,00 kuna, čime je ostvareno kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u vidu prodaje opojne droge kao jednog od modaliteta počinjenja predmetnog kaznenog djela.

Žalba dalje smatra da je obrana optuženog K. Š. koju je dao pred redarstvenim vlastima nezakonit dokaz iz čl. 9. Zakona o kaznenom postupku, što obrazlože time da optuženi Š. nije potpisao punomoć braniteljici jer da je u spisu njegov potpis na više mjesta i da se razlikuje od potpisa na punomoći. Neutemeljen je i ovaj žalbeni prigovor koji se odnosi na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. Zakona o kaznenom postupku. Naime, taj optuženik je prilikom ispitivanja na policiji pored pisane punomoći na zapisnik

I Kž 1077/06-3

izjavio da iskaz daje u prisutnosti svoje braniteljice S. M. Č., čime je, dakle, i usmeno na zapisnik opunomoćio spomenutu odvjetnicu kao svoju braniteljicu. Stoga je irelevantan žalbeni navod o neautentičnosti njegovog potpisa na punomoći, a koji navod se, osim toga, ukazuje i neosnovanim budući da se potpis optuženika na spornoj punomoći ne razlikuje od njegovih drugih potpisa u spisu.

Povredu zakona žalba nalazi u tome što je u činjeničnom opisu navedeno amfetamin tzv. „speed“, a da takva droga ne postoji u Popisu opojnih droga, psihotropnih tvari i biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga te tvari koje se mogu uporabiti za izradu opojnih droga. Međutim, u Popisu opojnih droga, psihotropnih tvari i biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga te tvari koje se mogu uporabiti za izradu opojnih droga (“Narodne novine” broj 27/02, 133/02 I 148/02), i to u tablici II popisa psihotropnih tvari izričito je naveden amfetamin kao jedna od takvih tvari, a nema nikakve zapreke za upotrebu u činjeničnom opisu i izraza „speed“, kao izraza koji se koristi u svakodnevnom govoru. Time nije ni na koji način dovedeno u pitanje o kojoj se vrsti droge radi, niti je povrijeđen zakon.

U odnosu na žalbene osnove povrede kaznenog zakona i bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ovaj drugostupanjski sud je u skladu sa svojom obvezom iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ispitao postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 1., 5., 6., 8. do 11., stavka 2. ovoga članka i je li glavna rasprava protivno odredbama ovoga Zakona održana u odsutnosti optuženika i njegova branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Razmatranjem spisa i pobijane odluke nije utvrđeno da bi postojala bilo koja od ovih povreda na koje je dužan paziti po službenoj dužnosti.

Kao pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalba na više mjesta ističe da sud nije smio prihvatiti obranu optuženog Š. koju je isti dao pred redarstvenim vlastima, a koja je prvostupanjskom sudu poslužila kao uporište za zaključak o kaznenoj odgovornosti žalitelja. Tako žalba smatra da se ne može vjerovati optuženom Š. jer je isti u inkriminirano vrijeme čemu je sud propustio citirati dio nalaza vještaka psihologa bio konzument opojnih droga, pri

u kojem je navedeno da optuženi Š. druge krivi za vlastite nedostatke i osobine koje ne voli na sebi, kao i da je posebno je neuvjerljivo da bi isti pristao prodavati opojnu drogu, a da pritom nema nikakvu nagradu, niti novčanu niti u vidu same opojne droge radi usluge prodaje. Dalje navodi da je jednako neuvjerljivo da je kao aktivni konzument opojnih droga, konzumirao alkohol, a sve navodno znajući da se boji optuženog D. M., kao što je neuvjerljivo i da bi prošlo punih mjesec dana od navodne prodaje pa do obraćanja optuženog Š. policiji.

Suprotno svim navodima kojima se nastoji diskreditirati istinitost obrane optuženog K. Š., ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda o tome da je ta obrana istinita. Razlozima pobijane presude još valja dodati da uvjerljivosti sporne obrane, pored detaljnog opisa slijeda događaja, posebno doprinosi okolnost da je optuženi Š. opisao kako je došlo do spornog događaja, pa s obzirom da nije izostavio niti dio kojim sebe tereti i tako se izlaže kaznenom progonu i eventualnoj zatvorskoj kazni, trebalo je pokloniti vjeru i onom dijelu njegove obrane kojom tereti optužene D. i M. M.. Protivno navodima žalbe uvjerljiv je slijed događaja opisan od strane optuženog Š., dakle, da je isti primio opojnu drogu amfetamin od optuženog D. M., te ju namjeravao dalje prodavati, a poslije toga optuženom D. M. platiti iznos od 1.000,00 kuna i nakon što mu to nije pošlo za rukom na mjestu gdje je to namjeravao činiti, neko je vrijeme izbjegavao to reći optuženom D. M., a onda kada se osjetio ugrožen od

I Kž 1077/06-3

njega zbog toga što mu je dugovao 1.000,00 kuna, tada je odlaskom na policiju i opisivanjem policiji svoje situacije nastojao od sebe otkloniti reakciju i nezadovoljstvo optuženog D. M.. Isto tako je logično da je tada zbog straha od optuženog D. M. i sa ciljem ostvarivanja zaštite na policiji govorio istinu, makar i pod cijenu da sebe dovodi u nepovoljnu situaciju. Upravo takvo ponašanje se uklapa u psihološki profil optuženog Š. kojeg su dali vještaci. Pored toga, isti je priznanjem djela na glavnoj raspravi manifestirao ustrajanje kod tog iskaza. Pri tome je također za očekivati od optuženih D. M. i M. M. poricanje tvrdnji iz činjeničnog opisa i nastojanje da od sebe otklone kaznenu odgovornost. Stoga, s obzirom da je sud povjerovao obrani optuženog Š. iz policije, nije bilo razloga ne povjerovati i onom dijelu koji se odnosi na vrstu opojne droge, dakle, da se radilo o amfetaminu, što također žalba osporava.

Neutemeljen je žalbeni prigovor da ne postoji dokaz koji dozvoljava osnovanu sumnju da je optuženi D. M. ikome prodao opojnu drogu. Naime, taj dokaz postoji upravo u vidu obrane optuženog K. Š., koju je sud prihvatio, i koja je, u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, dostatna za zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženog D. M.. Slijedom toga, nije odlučno što ne postoji niti jedan materijalni dokaz za postojanje opojne droge.

Žalba drži da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno time što sud nije saslušao optuženikovu izvanbračnu suprugu koja bi iskazivala o navodnoj predaji opojne droge, te o optuženikovim životnim navikama na temelju čega bi sudu postalo vidljivo da optuženik nije nikad ranije imao dodira s opojnim drogama, što se dalje proširuje s tvrdnjom da je neuvjerljivo poklanjati vjeru konzumentu opojnih droga, a ujedno smatrati neosnovane iskaze osoba koje nisu evidentirani kao konzumenti. Naime, kao što je već rečeno, iskaz optuženog Š. se ukazuje uvjerljivim, dok, nasuprot tome, navodi osoba koji imaju interesa otklanjati kaznenu odgovornost od optuženika ne izazivaju povjerenje, pa se stoga, ispitivanje izvanbračne supruge žalitelja ukazuje nepotrebnim. Osim toga, iz navoda optuženog Š. ne proizlazi da je ista na bilo koji način bila uključena u predmetni događaj.

Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kada je našao dokazanim da je optuženi D. M. počinio radnje kaznenog djela stavljenog mu na teret, pa je neosnovana žalba ovog optuženika iz razloga navedenog u članku 369. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku.

Iako je optuženi D. M. naznačio da se žali zbog svih žalbenih razloga, nije obrazložio žalbu u odnosu na odluku o kazni, no budući da žalba podnesena u korist optuženika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenim sankcijama, ovaj sud je u smislu čl. 382. Zakona o kaznenom postupku ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu. Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti, koje su inače u smislu čl. 56. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, pa preocjena tih okolnosti nije potrebna.

Naime, sud prvog stupnja je optuženom D. M. s pravom cijenio kao olakotno da je do sada neosuđivan, da se ne radi o značajnoj količini opojne droge, te da živi u izvanbračnoj zajednici o kojoj skrbi, dok otegotnih okolnosti nije našao. Stoga se izrečena kazna zatvora od tri mjeseca ukazuje u svemu primjerenom.

I Kž 1077/06-3

Slijedom svega naprijed izloženog, trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 16. prosinca 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v. r.

Damir Kos, v. r.