Revr-49/2017-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 49/17-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. K. iz C., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V. & p. u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Z., OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2452/14-2 od 20. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-318/10-143 od 14. listopada 2014., u sjednici održanoj 5. rujna 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 2452/14-2 od 20. rujna 2016. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-318/10-143 od 14. listopada 2014. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i odluci o parničnim troškovima i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U nepobijanom odbijajućem dijelu pobijana presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2452/14-2 od 20. rujna 2016. potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-318/10-143 od 14. listopada 2014. kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos 389.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 14. listopada 2014. do isplate, te iznos 444.599,44 kn na ime izgubljene zarade za razdoblje od ožujka 2002. do svibnja 2014., a od tada nadalje s tog osnova isplaćivati mjesečno mu iznos 3.637,55 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama, dok je za daljnjih 93.200,00 kn tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, te je ujedno tuženoj naloženo isplatiti tužitelju iznos 143.583,75 kn na ime parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužena je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje kao neosnovane.

Revizija je osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14

– dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužene ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Osporavajući zakonitost pobijane presude tužena u reviziji obrazloženo prigovara pravilnosti primijenjenog materijalnog prava kako glede ocjene o odgovornosti tužene za nastalu štetu tužitelju tako i visine dosuđene naknade štete, ustrajući u prigovoru da tužena nije odgovorna za nastali štetni događaj vezano za koji tužitelj potražuje naknadu štete, tako i prigovoru pogrešno utvrđene štete, a time i pravilnosti visine dosuđene naknade štete.

Nižestupanjski sudovi su, odlučujući o odgovornosti tužene za nastalu štetu u događaju, a koji se zbio 3. siječnja 1998. kada je tužitelj, pripadnik specijalnih postrojbi Ministarstva unutrašnjih poslova u sklopu akcije K. –. D. boraveći u S., gdje je za vrijeme slobodnih aktivnosti igrajući nogomet na igralištu, ozlijeđen uslijed pada gola, ocijenili:

- da je tužitelj ozlijeđen u obavljanju svojih redovnih radnih zadataka kod tužene, a u svezi s obavljanjem vojne službe, te

- polazeći od odredbe čl. 48. st. 2. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, a koja propisuje da za štetu počinjenu u svezi s obavljanjem vojne službe Republika Hrvatska odgovora po općim propisima o naknadi šteti, odnosno

- polazeći od odredbe čl. 154. i čl. 174. Zakona o obveznim odnosima ocijenili da tužena odgovora po načelu objektivne odgovornosti za utuženu nastalu štetu koja da je posljedica pada gola – opasne stvari na tužitelja, pri čemu

- da tužena nije dokazala postojanje pretpostavki za oslobađanje od odgovornosti u smislu odredbe čl. 177. ZOO-a, te mu dosudili naknadu nematerijalne i materijalne štete primjenom odredbe čl. 195. i 200. Zakona o obveznim odnosima.

U vrijeme nastanka štetnog događaja: 3. siječnja 1998., tužitelj je bio pripadnik specijalnih postrojbi Ministarstva unutrašnjih poslova.

Prema odredbi čl. 1. toč. 1. Zakona o unutarnjim poslovima ("Narodne novine", broj 29/91 – pročišćeni tekst, 73/91, 19/92, 32/92, 76/94 i 161/98 – dalje: Zakon o unutarnjim poslovima) poslovi specijalne policije dio su unutarnjih poslova.

Prema odredbi čl. 25. tog Zakona za borbu protiv svih oblika diverzantsko- terorističkog djelovanja, sprječavanja otmice osoba i prijevoznih sredstava, oslobađanja talaca te obavljanja drugih poslova iz djelokruga Ministarstva pod posebnim uvjetima, osniva se specijalna policija.

U skladu s navedenim tužitelj nije bio pripadnik hrvatskih oružanih snaga niti se za rješenje ovog spora mogu primijeniti odredbe Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 25/93 i 33/95) pa ni one koje se tiču odgovornosti Republike Hrvatske za nastalu štetu obavljanjem vojne službe.

Naprotiv na tužitelja odnosno sporna pitanja ozljeđivanja tužitelja kao pripadnika specijalne policije treba primijeniti odredbe Zakona o unutarnjim poslovima, a koji je tada bio na snazi, a koje uređuju pitanje odnosa tužene i tužitelja za štetu nastalu u vršenju ili povodom vršenja službe, sve polazeći od odredbe čl. 9. tog Zakona, koja što se tiče pitanja odgovornosti tužene za štetu nastalu tužitelju kao pripadniku Ministarstva unutarnjih poslova upućuje pak na primjenu općih odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO).

U skladu s prednjim pitanje odgovornosti tužene za štetu tužitelju, a radi se o objektivnoj odgovornosti, procjenjuje se dakle primjenom odredbi čl. 174. i 177. ZOO-a.

Prema odredbi čl. 174. st. 1. ZOO-a za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

Prema odredbi čl. 177. ZOO-a imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti; ako dokaže da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti; te ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

Nižestupanjski sudovi, smatrajući da višenamjenski metalni gol, normalne konstrukcije postavljen na prostoru namijenjenom za odvijanje športskih aktivnosti pripadnika specijalne policije predstavlja opasnu stvar, a držeći da tužena nije u postupku dokazala da se gol srušio na tužitelja uslijed njegove radnje, utvrđuju tuženu odgovornom za štetu.

Višenamjenski gol postavljen na športskom igralištu sam po sebi nije opasna stvar. Obilježje opasne stvari može dobiti ako je neispravan, oštećen te nenamjenski korišten od strane njegovog imaoca. Dakle, za ocjenu odgovornosti tužene u ovom slučaju potrebno je utvrditi okolnosti zbog kojih je došlo do pada gola na tužitelja u smislu je li do njegovog pada došlo zbog fizičkog oštećenja konstrukcije gola ili pak zbog nenamjenske upotrebe gola od strane osoba koje su kritične prigode boravile na igralištu, uključujući i tužitelja, a što su nižestupanjski sudovi propustili učiniti zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da gol sam po sebi je opasna stvar.

Slijedom navedenog, a kako je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja propušteno utvrditi za ovaj spor odlučne činjenice to je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a obje nižestupanjske presude trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U ponovljenom postupku sud će vodeći računa i o prigovorima tužene glede pravilnosti dosuđene naknade štete (kako nematerijalne tako i materijalne) imati u vidu činjenicu da se postotak smanjenja životne aktivnosti utvrđen na temelju pojedinih nalaza vještaka ne zbrajaju, već se na temelju njih treba utvrditi stvarni stupanj smanjenja životne aktivnosti kao vida naknade nematerijalne štete, baš kao i ocijeniti koja od zaostalih trajnih posljedica ozljeđivanja sadržajno jest vid naruženosti (npr. ožiljci i sl.), a koja po svojoj naravi je sadržana u utvrđenom stupnju smanjenja životne aktivnosti (oštećen govor, promuklost se ne bi mogli podvesti pod naruženost već bi činili vid smanjenja životnih aktivnosti!).

Zagreb, 5. rujna 2017.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.