Rev-x-37/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 37/11-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasne Guštek, članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Viktorije Lovrić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o., P. v. i o. d.o.o., Z., zastupanog po punomoćniku D. C., odvjetniku u Z., protiv tuženika L. d.o.o. iz S., M. g. d.o.o. iz S., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnika iz Z., I. d.o.o. iz S., Z. d.o.o. iz S., E. t. d.o.o. iz S., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica iz Z., P.-M. d.o.o. iz Z., Z. T.O.M.I. d.o.o. iz S., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica iz Z., R.-I. iz S., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Č., odvjetnik iz S., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda Velikoj Gorici poslovni broj Gž-291/08-2 od 9. rujna 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-52/96-125 od 23. listopada 2007., u sjednici održanoj 26. listopada 2011.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-291/08-2 od 9. rujna 2010. i presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-52/96-125 od 23. listopada 2007. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 888.572,94 kn s pripadajućom zateznom kamatom i troškom postupka. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženicima M. g. d.o.o., E. t. d.o.o. i Z. T.O.M.I. d.o.o. solidarno naknadi parnični trošak u iznosu od 368.123,00 kn, a tuženiku R.-I. d.o.o. u iznosu od 272.550,44 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev za plaćanje komunalne usluge opskrbe vodom.

Uz obrazloženje

-da je desetak gospodarskih subjekata, među kojima i sadašnji tuženici u ovom sporu, tijekom 1990. kupilo dijelove poslovnog prostora ranije u vlasništvu R. K. - Mali kućanski aparati, nakon čega su za potrebe svog poslovanja počeli koristiti vodu preko glavnog vodomjera S-4082;

-da je već 1992. uočena prekomjerna potrošnja vode preko vodomjera S-4082 zbog čega su korisnici osporili račune, da bi pod pritiskom isključenja vode utanačili međusobne omjere u potrošnji vode preko vodomjera, te račune podmirili;

-da je tužitelj zbog daljnje reklamacije računa tijekom 1993. preuzeo obvezu izvršiti rekonstrukciju vodovodne mreže od brojila prema krajnjim korisnicima što je učinio tek u kolovozu 1995.;

-da je tužitelj u tužbi iznio tvrdnju o isporučenoj količini od 324.975 m3, koja količina da proizlazi iz računa priloženih uz tužbu, da bi tijekom postupka u spis dostavio ispis očitanja glavnog vodomjera prema kojem je stanje vodomjera u srpnju 1995. iznosilo 158.460 m3;

-da je vodomjer S-4082 montiran 1990., da je prema pravilima struke trebao biti baždaren najkasnije u rujnu 1994., a da do izmjene u srpnju 1995. to nije bio;

-da tužitelj nije dostavio vodomjer S-4082 radi vještačenja njegove ispravnosti;

-da je prema nalazu i mišljenju vještaka uočena znatna promjena u potrošnji vode koja se sastoji od stvarne potrošnje i visokih prekomjernih gubitaka uslijed kvarova na mreži koje je bio dužan spriječiti tužitelj;

zaključuje da tužitelj nije dokazao postojanje ugovora sklopljenog između njegovog prednika i tuženika kao korisnika komunalne usluge, a niti je dokazao količinu potrošene vode, slijedom čega je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

Drugostupanjski sud u cijelosti je prihvatio činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva.

Osnovana je tvrdnja revidenta da u situaciji kad je ugovor o opskrbi vodom izvršavan, te postojanje ugovornog odnosa nije bilo sporno tijekom postupka, neprihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva zbog nepostojanja pisanog ugovora.

Osnovana je i tvrdnja revidenta da su razlozi nižestupanjskih presuda, kojima se u bitnom iznosi zaključak o nedokazanosti potrošnje vode, a time i nepostojanju obveze plaćanja isporučene vode, u suprotnosti sa stanjem spisa.

Naime, na listu 357 spisa prileži pregled stanja glavnog vodomjera za razdoblje od 1992. do 1995., koji pregled, kao dokaz o evidentiranoj potrošnji, iznoseći tvrdnju da je evidentirana potrošnja posljedica gubitka vode zbog kvara na mreži, a eventualno i kvara samog vodomjera, tuženici nisu osporili. Stoga su razlozi prvostupanjske presude prema kojima tužitelj nije dokazao potrošnju vode u proturječnosti sa sadržajem te isprave, zbog čega pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 - dalje: ZPP).

Tužitelj je, dakle, kako to osnovano ističe u reviziji, dokazao potrošnju vode evidentiranu na vodomjeru, a teret dokaza o tome da evidentirana potrošnja nije stvarna potrošnja već posljedica nekih drugih uzroka, je na tuženicima (čl. 219. st. 1. ZPP). U situaciji da tuženici ne mogu dokazati da je evidentirana prekomjerna potrošnja uzrokovana kvarom vodomjera, ispravnost kojeg, zbog radnji tužitelja, više nije moguće vještačiti, odnosno da se tijekom postupka dokaže da je prekomjerna potrošnja bila posljedica kvara na vodovodnoj mreži, na što bi mogla upućivati eventualna manja potrošnja nakon izvršene rekonstrukcije mreže, tuženici bi, pod pretpostavkom da su na isti način nastavili poslovati u svojim poslovnim prostorima, bili dužni platiti vodu najmanje u opsegu prosječne potrošnje prije i poslije spornog razdoblja.

Slijedom iznesenog, kako je osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je temeljem čl. 394. st. 1. ZPP prihvatiti reviju tužitelja, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

U nastavku postupka, imajući u vidu činjenicu da tužitelj zahtijeva da mu tuženici na ime vrijednosti ukupne količine isporučene robe evidentirane na vodomjeru broj S-4082 solidarno isplate 888.572,94 kn, a da istovremeno uz tužbu prilaže račune koje je, sukladno utanačenju o udjelu korisnika u potrošnji vode, dostavljao pojedinom korisniku, radi pravilne primjene materijalnog prava, potrebno je ocijeniti je li u konkretnom sporu riječ o solidarnoj ili djeljivoj obvezi.

U Zagrebu, 26. listopada 2011.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.