Rev-66/2018-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 66/18-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja B. B. iz Z., kojeg zastupa D. M. P., odvjetnica u Z., protiv protivnika osiguranja: 1. G. Z. d.o.o. iz Z., 2. protivnika osiguranja G. Z., O. d.o.o. iz Z., 3. protivnice osiguranja L. K. iz Z., koju zastupa H. N. C., odvjetnik u Z., 4. protivnice osiguranja B. Š. iz Z., koju zastupa H. N. C., odvjetnik u Z., 5. protivnice osiguranja V. Š. iz Z., koju zastupa H. N. C., odvjetnik u Z. i 6. protivnika osiguranja Z. Š. iz Z., kojeg zastupa H. N. C., odvjetnik u Z., radi osiguranja nenovčane tražbine, odlučujući o reviziji predlagatelja osiguranja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžovr-2097/17-2 od 6. rujna 2017., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-26/2017-12 od 9. lipnja 2017., u sjednici održanoj 30. svibnja 2018.,

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija predlagatelja osiguranja B. B., kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr- 26/2017 od 9. lipnja 2017., odbijen je prijedlog radi osiguranja nenovčane tražbine određivanjem privremene mjere podnesen sudu 2. siječnja 2017.

Drugostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžovr- 2097/17 od 6. rujna 2017., odbijena je kao neosnovana žalba predlagatelja osiguranja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

Protiv ovog drugostupanjskog rješenja reviziju je podnio predlagatelj osiguranja pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba ovršnog postupka. U reviziji predlagatelj osiguranja postavlja pitanja navodeći kako „(…) o pojedinim spornim pitanjima revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanjima o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, dok je o drugima revizijski sud zauzeo stav, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.“ Predlaže ovom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ukine drugostupanjsko rješenje i vrati ga sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje ili da ukine oba nižestupanjska rješenja i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Na reviziju predlagatelja osiguranja odgovorio je 2. protivnik osiguranja G. Z., O. d.o.o, Z.

U odgovoru na reviziju se, u bitnom, navodi kako prijedlog predlagatelja osiguranja ne ispunjava niti jedan od zakonskih uvjeta za donošenje predložene mjere jer ne postoji nikakva konkretna nenovčana tražbina predlagatelja prema njemu kao protivniku osiguranja te da su prava i obveze protivnika osiguranja propisana Zakonom o tržištu plina, Mrežnim pravilima plinskog distribucijskog sustava i Općim uvjetima opskrbe plinom, prema kojima obavlja energetsku djelatnost opskrbe plinom te ispostavlja račune krajnjem kupcu na temelju očitanja stanja plinomjera. Nadalje, navodi kako su navedenim zakonskim aktima definirana prava i obveze opskrbljivača plinom te prava i obveze krajnjeg kupca plina koji sklapaju ugovor o opskrbi plinom kojim reguliraju svoje međusobne odnose. Kako je protivnik osiguranja postupio sukladno svojim propisanim i ugovorenim obvezama, predlaže da sud odbije reviziju predlagatelja osiguranja kao neosnovanu.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16, dalje: OZ), u postupku osiguranja revizija se može izjaviti samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s pravilima parničnog postupka.

Odredbom čl. 400. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) propisano je da će se u postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući način primjenjivati odredbe tog zakona o reviziji protiv presude.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, stranke mogu protiv drugostupanjske presude podnijeti (izvanrednu) reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove (izvanredne) revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U predmetnoj reviziji predlagatelj osiguranja postavlja pitanja:

„1.(…) da li je za priključenje domaćinstva na zajedničku plinsku instalaciju potreban pristanak ostalih suvlasnika nekretnine, te

2. (…) da li privremena mjera smije konzumirati tužbeni zahtjev“.

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije u odnosu na postavljena pitanja, kao i cjelokupan sadržaj revizije, ovaj sud je ocijenio kako revizija predlagatelja osiguranja ne udovoljava pretpostavkama (gore navedenim) u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP jer postavljena pitanja i obrazlaganje njihove važnosti nisu uvjerili revizijski sud u potrebu izražavanja pravnog shvaćanja o postavljenim pitanjima. Naime, u odnosu na postavljena pitanja u sadržaju revizije određeno se ne navode propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, a niti su određeno izloženi (pravno relevantni) razlozi zbog kojih revident smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog toga revizija predlagatelja osiguranja u tom dijelu nema potreban sadržaj, a time joj nedostaju postupovno pravne pretpostavke o kojima ovisi dopustivost revizije, slijedom čega je i revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP nedopuštena.

Međutim, ovaj sud smatra korisnim još navesti u odnosu na prvo pitanje:

Prema odredbi čl. 340. st. 1. OZ, privremena mjera radi osiguranja nenovčane tražbine može se predložiti (i odrediti) prije pokretanja i tijekom sudskoga ili upravnoga postupka te nakon završetka tih postupaka, sve dok ovrha ne bude provedena, pod pretpostavkom da je a) predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine te b) da je učinio vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili da je učinio vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

Iz obrazloženja pobijanog drugostupanjskog rješenja proizlazi kako je, neovisno o razlozima prvostupanjskog rješenja, prijedlog za osiguranje pravilno odbijen jer „(…) u okolnostima konkretnog slučaja predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje objekta predloženog regulacijskog osiguranja“, odnosno nije učinio vjerojatnim postojanje kakve svoje nenovčane tražbine koju bi predloženim mjerama prema svim ili pojedinim protivnicima osiguranja valjalo osigurati.

Stoga, pitanje (odgovor na pitanje) nužnosti pristanka ostalih suvlasnika nekretnine za priključenje predlagateljevog domaćinstva na zajedničku plinsku instalaciju ne bi mogao biti od važnosti za odluku u ovoj stvari osiguranja i o njemu se u pravilu može raspravljati u (eventualnom) parničnom postupku.

Također, u odnosu na drugo pitanje (smije li privremena mjera konzumirati tužbeni zahtjev) treba navesti (u nedostatku valjanih razloga važnosti postavljenog pitanja) kako se radi osiguranja nenovčanih tražbina može odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha osiguranja (čl. 347. st. 1. OZ). O tome što je svrha osiguranja suglasni su i sudska teorija i sudska praksa. Postupak osiguranja provodi se kako bi se omogućio vjerovniku-predlagatelju osiguranja da u slučaju uspjeha u pokrenutoj parnici može ovrhom ostvariti takvu tražbinu. Samo iznimno, pod uvjetima iz odredbe čl. 347. st. 2. OZ, sud može odrediti mjeru kojom će privremeno urediti sporni odnos među strankama, ako je to nužno radi sprečavanja nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, nasilja ili ako je to iz drugih važnih razloga potrebno radi osiguranja pravnog reda. Privremeno uređivanje spornih odnosa među strankama u smislu citirane odredbe treba se tumačiti restriktivno, kao izuzetak, a ne kao pravilo.

Dakle, iz citiranog sadržaja zakonskih odredbi proizlazi kako određivanje privremene mjere kojom bi se privremeno uredili odnosi među strankama (tzv. regulacijska mjera) ovisi o nizu okolnosti konkretnog slučaja. Tako i Vrhovni sud u odluci broj: Gzz 31/1999-2 od 12. listopada 1999., u kojoj je navedeno“(…) cilj privremenih mjera ne može biti ostvarenje potraživanja već osiguranje vjerovnikova budućeg ostvarenja, i sud zaista treba voditi računa o tome, kod donošenja privremene mjere no to će prvenstveno ovisiti od prirode odnosa, odnosno konkretne situacije.“

Polazeći od svega navedenog te uzimajući u obzir da se obrazloženje postavljenih pitanja svodi na izlaganje stava predlagatelja osiguranja o tome zašto je njegovom prijedlogu trebalo udovoljiti, po ocjeni ovoga suda, revizija predlagatelja ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije.

S obzirom na izloženo u ovom slučaju se radi o nedopuštenoj reviziji koju je valjalo odbaciti primjenom odredbi čl. 392.b. st. 3. i čl. 400. st. 3. ZPP u vezi s odredbom čl. 21. st. 1. OZ, kako je to u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 30. svibnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.