P-2718/2024-26 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Starom Gradu

Novo riva 3

21460 Stari Grad

Poslovni broj: 90 : P-2718/2024

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Mariji Pavlinović u pravnoj stvari tužitelja BZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Butoroviću, odvjetniku u Hvaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 zastupanog po punomoćniku Branko Bulat, odvjetnik u OD Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1/A, radi utvrđenja i isplate, nakon javno održane glavne rasprave zaključene dana 15. srpnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika uz objavu odluke 16. srpnja 2025. godine.

p r e s u d i o j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj 216-136/2006, od 9. ožujka 2006. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita : BZ, [adresa], B [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika, kao kreditora HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., danas : ADDIKO BANKA d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, i to odredba članka 5. stavak 2., koja glasi : ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (slovima : jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''.

II. Nalaže se tuženiku : ADDIKO BANKA d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, tužitelju : BZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata ništetno naplaćenog iznosa temeljem odredbe članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj 216-136/2006, od 9. ožujka 2006. godine, isplatiti iznos od 922,95 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od 27. travnja 2006. godine do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena ; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena ; za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.164,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se prijedlog tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 39,82 eura.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se kako je tužba zaprimljena na ovaj sud 15. srpnja 2024. godine povučena u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 8,16 eura.

Obrazloženje

1.Dana 15. srpnja 2024. kod ovog suda je zaprimljena tužba tužitelja u kojoj se navodi kako je dana 9. ožujka 2006. godine, tužitelj kao korisnik kredita sa HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., kao Kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj 216-136/2006, te da je tuženik je pravni sljednik kreditora. Tužitelj je nadalje naveo kako je odredbom članka 2. predmetnog Ugovora, kreditor je korisniku odobrio isplatu iznosa od 120.000,00 CHF (švicarski franak), u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 15 godina.

Da je otplata kredita ugovorena u kunskoj protuvrijednosti, odnosno po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (članak 4.III.), dakle primjenom valutne klauzule. Tužitelj je nadalje naveo kako je odredbom članka 5. stavak 2. određeno je : - ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (slovima : jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.'' Da se shodno navedeno radi o ugovaranju tzv. ulazne naknade, o kojoj se odredbi nije pregovaralo, odnosno da tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj iste, već se radilo o tzv. tipskoj odredbi.

Da je tuženik koristeći monopolski položaj doveo tužitelja do zaključenja opisanog Ugovora, odnosno odredbe, kojom prilikom nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Nadalje je naveo kako je okolnost nepostojanja pregovora dovela tužitelja u neravnopravan položaj jer se radi o tzv. tipskom ugovoru, a takav neravnopravan položaj doveo je do neravnoteže u pravima i obvezama te povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Slijedom navedenog tužitelj ističe kako se u tom dijelu radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu su već zauzeti jasni pravni stavovi u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poput Rev-673/2023, od 13. veljače 2024. godine, Rev-715/2024, od 22. svibnja 2024. i Rev-1051/2023, od 3. travnja 2024. godine.

Da je tužitelju je odobren kredit u iznosu od 120.000,00 CHF, uz odbijanje iznosa na ime ulazne naknade u postotku od 1,25%., pa time proizlazi da je tužitelju, odmah po ugovaranju kredita, dana 9. ožujka 2006. godine, sa opisane osnove zadužen iznos od 1.500,00 CHF, odnosno za taj iznos umanjena isplata kredita. Da je tog dana srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio je 4,67700 KN/ 1,00 CHF, pa proizlazi da je tužitelju neosnovano naplaćen iznos od 7.015,50 KN, odnosno 931,11 EUR, po fiksnom tečaju konverzije. Tužitelj nadalje navodi kako on ne raspolaže Knjigovodstvenom karticom predmetnog kredita (iako je istu zatražio), iz koje je vidljiv točan iznos/datum naplate, odnosno umanjene isplate kredita pa se predlaže sudu tijekom postupka tuženiku naložiti dostavu predmetne isprave.

Shodno navedenom tužitelj ovim postupkom traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe o ulaznoj naknadi i povrat neosnovano stečenog iznosa u korist tuženika kao nepoštenog stjecatelja, sa zakonskom zateznom kamatom. Podneskom od dana 23. lipnja 2025. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev kako je to pobliže navedeno u izreci.

2. Iz ovih razloga, predloženo je donošenje odluke pobliže opisane kao u izreci ove presude.

3. U odgovoru na tužbu od 2. kolovoza .2024. tuženik je istakao kako tužitelj nije priložio nijedan konkretan dokaz kojim bi dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva,pa stoga predlaže da sud bez upuštanja u ispitivanje visine tužbenog zahtjeva, odbije u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tuženik je opreza radi istaknuo prigovor zastare utuženog iznosa. Tuženik je nadalje naveo kako je u Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP 03) implementirana definicija potrošača iz Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine (dalje u tekstu: „Direktiva 93/13“) i to na način kako slijedi:„Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“ Shodno tome da je odlučna činjenica za ovaj postupak jest svrha, odnosno namjena kredita i je li isti sklopljen u svezi s djelatnosti fizičke osobe ili izvan nje. Tuženik je nadalje naveo kako imajući u vidu kako je namjena predmetnog Ugovora o kreditu bila adaptacija kuće u svrhu turističkog iznajmljivanja apartmana, razvidno je kako nije u pitanju potrošački ugovor. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja te da istog obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 216- 136/2006 od dana 09. ožujka 2006. godine u preslici priložen uz tužbu, ostale dokumentacija uz tužbu, potvrde tuženika upućena tužitelju osobno, odgovora na tužbu tuženika, saslušanjem tužitelja kao stranke, pregledom ostale dokumentacije priložene spisu. Tuženik je u podnesku zaprimljenim na ovaj sud dana 31. ožujka 2025. godine odustao od dokaznog prijedloga kombiniranim vještačenjem po vještaku za bankarstvo i financije. Također, budući da svjedokinja VZ nije pristupila na ročište za glavnu raspravu, a njen iskaz i tako nije od važnosti za donošenje odluke u predmetnom postupku, te kako je po mišljenju ovog suda ova pravna stvar dovoljno raspravljena da se može donijeti odluka to je sud odustao od saslušanja navedene svjedokinje.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. stavak 2. predmetnog ugovora koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika a koja glasi: 'Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (slovima : jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.'', te zahtjev za isplatu iznosa od 922,95 eura sa kamatama do isplate kako je to pobliže navedeno u tužbenom zahtjevu pod točkom 2, kao i zahtjev radi naknade parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena banka kao kreditor , dana 09. ožujka 2006. godine zaključili ugovor o kreditu broj 216-136/2006 na iznos od 120,00 CHF, s rokom otplate od 15 godina uz promjenjivu valutnu klauzulu i da je odredbom članka 5.st.2 . Ugovora o regulirana naknada u iznosu od 1,25 % kao jednokratni troškovi obrade prije isplate kredita. Između stranaka, neprijeporno je da je tuženik naplatio od tužitelja navedenu tzv. ulaznu naknadu.

7.1.Između stranaka, prijeporno je li takva ugovorna odredba članka 5. st 2 Ugovora o kreditu od 09. ožujka 2006. godine ništetna kako to navodi tužitelj, te je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

8.Tužitelj u svom iskazu navodi kako je on potpisao predmetni ugovor sa tuženikom 2006.godine, te je posebno istaknuo kako je ugovor bio u francima, te da su mu sredstva bila potrebna radi uređenja kuće, ali da ista za to nisu bila iskorištena. Naveo je kako je on potpisao predmetni ugovor, ali da prilikom toga ga djelatnici banke nisu posebno upozoravali na odredbe navedene u ugovoru. Na poseban upit punomoćnika tužitelja da li je navedena sredstva koristio za osobne potrebe, tužitelj je naveo kako je, te je također naveo kako apartmani nisu nikad glasili na njegovo ime, nego na njegovu majku, te kako je majka vlasnica kuće u kojoj se nalaze apartmani. Na poseban upit punomoćnika tuženika da li je pročitao ugovor prilikom potpisivanja, tužitelj je naveo kako ga je vjerojatno pročitao, te je također istaknuo kako od javnog bilježnika i zaposlenika banke nije tražio dodatna pojašnjenja odredaba iz tog ugovora. Na poseban upit zamjenika punomoćnika tuženika da li mu je prilikom sklapanja ugovora bila jasna odredba da treba banci platiti naknadu za obradu kredita, tužitelj odgovara kako uopće nije bio upoznat s navedenom odredbom.

9. Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03- dalje ZZP/03) na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, da tuženik to nije dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 1,25 % iznosa kredita, da se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5 stavka 2. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9.1 Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja utuženog iznosa Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

12. Prema tome, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

14. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a kako to navodi tužitelj. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

15. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, sud isti smatra neosnovanim. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

16. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također ovaj sud utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO.

17. Prema ocjeni suda , u postupku je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada za odobravanje kredita i to u visini od 1,25 %% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

18. U odnosu na činjenicu da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu ističe se kako ona ne dovodi u sumnju odluku suda, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

19. Nadalje, glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

20. U podnesku od dana 23. lipnja 2025. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev kako je to pobliže navedeno u izreci, te je između ostalo zatražio isplatu iznosa od 922,95 eura, dok je tužbom zaprimljenom na ovaj sud dana 15.srpnja 2024. godine zatražio isplatu iznos od 931,11 eura, pa je razvidno kako bi se stoga u konkretnom slučaju radilo o djelomičnom povlačenju tužbe, tj. smanjenju tužbenog zahtjeva za što je sukladno odredbi članka 193. st 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP, bio potreban pristanak tuženika. Tuženiku je navedeni podnesak uručen dana 24. lipnja 2025. godine, te kako se tuženik u roku od 15 dana nije izjasnio o djelomičnom povlačenju to se sukladno navedenoj zakonskoj odredbi smatra kako je na povlačenje pristao, stoga je riješeno kako je navedeno u izreci.

21. Također sukladno iskazu tužitelja kako je sredstva koristio za osobne potrebe, te sukladno ovom spisu priloženim dokazima iz kojih proizlazi kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, to je razvidno kako je prigovor tuženika kako to ne bi bio potrošački ugovor neosnovan. U odnosu na navedeno također je ističe kako je i u odluci Suda Europske Unije broj C- 347/23 zauzet stav kako :„fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezina iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom „potrošač” u smislu te odredbe ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Sama činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihode od upravljanja i s tom nekretninom ne može sama po sebi dovesti do isključenja navedene osobe iz pojma „potrošač” u smislu navedene odredbe.''

22.Obzirom na iznijeto, a budući da sud tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti, isti je valjalo usvojiti donošenjem odluke kao u izreci ove presude.

22. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbi članka 154. ZPP-a, i i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te obuhvaća obistinjenje troška sastava tužbe 75 bodova, trošak sastava podneska od dana 21.11.2024.,g, 23.06. 2025.g, po 75 bodova svaki, trošak zastupanja tužitelja na ročištu od 18.02.2025.g, 24.06.2025.,g, 15.07.2025. godine po 75 bodova svaki. Sukladno tome, uvećano za vrijednost boda od 2,00 eura na koji iznos je dodan trošak 25% PDV-a, uvećano za sudsku pristojbu presude u iznosu od 39,82 eura ukupno iznosi 1.164,82 eura sa pripadajućim kamatama koje teku od donošenja presude do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude pod točkom 3. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 eura budući da u spisu nema dokaza o uplati iste.

U Strom Gradu, 16. srpnja 2025. godine

Sudac:

Marija Pavlinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u 3 primjerka, o istoj odlučuje nadležni Županijski sud .Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi presude. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud je presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl.335. ZPP-a)

DNA: pun. tužitelja

pun. tuženika

u spis