Rev-636/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-636/1997-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Tome Gložinića, Ljubice Munić i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. D. iz B., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku iz B., protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstvo rada i socijalne skrbi - Zavod za zapošljavanje Pula, zastupanog po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, radi donošenja presude koja u cijelosti nadomješta ugovor, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 16. prosinca 1996. godine broj Gž-564/96 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Buzetu od 29. studenog 1995. godine broj P-49/94, u sjednici održanoj dana 29. ožujka 2001. godine,

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja izjavljena telegramom od 6. veljače 1997. godine, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Puli od 16. prosinca 1996. godine broj Gž-564/96 i presuda Općinskog suda u Buzetu od 29. studenog 1995. godine broj P-49/94 i predmet vraća Općinskom sudu u Buzetu na ponovno suđenje.

II. Revizija tužitelja od 10. veljače 1997. godine odbacuje se kao nepravovremena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbija se tužbeni zahtjev na zaključenje ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u B. kbr. …, … ulaz, … kat, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaone i hodnika u ukupnoj površini od 46,70 m . Ujedno se nalaže tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je telegramom od 6. veljače 1997. godine pravovremeno izjavio reviziju koja sadrži sve što je potrebno da se po njoj može postupiti (označena je presuda koja se pobija i punomoćnik tužitelja kao potpisnik telegrama).

Tužitelj je naknadno, izvan propisanog roka, preporučenom pošiljkom od 10. veljače 1997. godine uputio sudu obrazloženje te revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija tužitelja od 6. veljače 1997. godine je osnovana, a revizija - ustvari nadopuna revizije od 10. veljače 1997. godine je nepravovremena.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredbe o zastupanju iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Pazeći po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 386. ZPP, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrđeno je da nižestupanjski sudovi nisu pravilno primijenili odredbe Zakon o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 52/74 - dalje ZSO). Sudovi su naime zauzeli pravno stajalište, da je ništav Ugovor o korištenju stana sklopljen između SIZ-a Stambeno komunalne oblasti općine B. i tužitelja dana 31. srpnja 1979. godine, iz razloga što Centar za obrazovanje u B. (dalje - Centar), gdje je tužitelj zaposlen, nije smio dati stan tužitelju kao stanaru, jer je to bio stan od prednika tuženika - Zavoda za zapošljavanje B. (dalje Zavod), a pristanak tog Zavoda ni iz čega ne proizlazi. Međutim, ako tužitelj sa znanjem tuženika stanuje u stanu neprekidno od 1979. godine, a i od ranije, onda je takav zaključak da nema pristanka prednika tuženika dvojben.

Naime, iz obrazloženja rješenja Centra od 28. prosinca 1979. godine, na koje rješenje se pozivaju nižestupanjske presude proizlazi da je tužitelj u dosadašnjem periodu koristio taj stan u sustanarskom odnosu, a da je Centar sa Zavodom sklopio novi ugovor (nije navedeno kada je taj ugovor sklopljen) kojim se stan daje na raspolaganje isključivo Centru, što upućuje na mogućnost određenog sporazumijevanja, te na prava sustanara kao i obveze davatelja stana na korištenje u smislu odredbe čl. 131. do čl. 138. ZOS. Prema odredbi čl. 134. ZOS sustanar koji ostane u stanu stječe stanarsko pravo na cijeli stan u slučaju kada drugi sustanar trajno prestane stan koristiti.

Zbog pogrešnog stanovišta, da je Ugovor o korištenju stana od 31. srpnja 1979. godine ništav, jer mu nedostaje valjana osnova, niži sudovi nisu utvrdili odlučne činjenice, da li je i od kada u spornom stanu postojao sustanarski odnos, te da li je tužitelj ostao u stanu nakon iseljenja sustanara, odnosno da li postoji u tom smislu neki sporazum.

Radi toga što nisu utvrđene odlučne činjenice, nije moguće pravilno primijeniti ni materijalno pravo, pa je valjalo uvažiti reviziju tužitelja i temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti presude nižestupanjskih sudova i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U nastavku suđenja prvostupanjski sud će raspraviti činjenično stanje u navedenom smislu i ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Revizija - u stvari nadopuna revizije tužitelja od 10. veljače 1997. godine je nepravovremena, jer je podnesena nakon proteka roka od 30 dana računajući od dana 7. siječnja 1997.godine kada je punomoćniku tužitelja dostavljen prijepis drugostupanjske presude (čl. 382. st. 1. ZPP).

U konkretnom slučaju tužitelj je mogao podnijeti reviziju do zaključno dana 6. veljače 1997. godine, pa kako je istu podnio nakon tog dana, valjalo je istu odbaciti kao nepravovremenu temeljem odredbe čl. 392. ZPP.

U Zagrebu, 29. ožujka 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.