Rev-870/1994 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-870/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. S. iz Z., koju zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika H. g. b. d.d. Z., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 14. rujna 1993. godine, br. Gž-3689/93., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. studenog 1992. godine, br. Pr-1647/92., u sjednici održanoj dana 1. prosinca 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika, te se djelomično preinačuju presuda Okružnog suda u Zagrebu od 14. rujna 1993. godine, br. Gž-3689/93. i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. studenog 1992. godine, br. Pr-1647/92. i sudi:

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je s tuženikom zasnovala radni odnos 1. lipnja 1992. godine, na radnom mjestu "Sektor poslova sa stanovništvom", te da se naloži tuženiku da vrati tužiteljicu na njezino ranije radno mjesto.

II. U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 6. studenog 1992. godine, br. Pr-1647/92. suđeno je:

"Poništava se odluka tuženika od dana 1. lipnja 1992. godine, bez broja, kojom odlukom tuženik zasniva radni odnos s tužiteljicom s danom 1. lipnja 1992. godine, na određeno vrijeme do 30. lipnja 1992. godine, te se utvrđuje da je tužiteljica zasnivala radni odnos s tuženikom s danom 1. lipnja 1992. godine, na radnom mjestu "Sektor poslova s stanovništvom".

Poništava se obavijest o prestanku radnog odnosa tužiteljice od 29. lipnja 1992. godine, a kojom tužiteljici prestaje radni odnos s 21. srpanj 1992. godine, te je slijedom toga tuženik dužan vratiti tužiteljicu na njezino ranije mjesto, te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 17.050 HRD, a sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 14. rujna 1993. godine, br. Gž-3689/93. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači ili u cijelosti ukine pobijane presude nižestupanjskih sudova, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpuni i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je, primjenom članka 390. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. – dalje ZPP), na odgovor tužiteljici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

U odgovoru na izjavljenu reviziju tuženika tužiteljica je pobijana osnovanost navoda revizije predložila da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. ZPP, po službenoj dužnosti.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica B. S. bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod bankarske organizacije J. Zagreb i to 31. svibnja 1992. godine,

- da je tuženik kao pravni subjekt (pravna osoba) nastao 12. svibnja 1992. godine, kada je izvršen upis konstituiranja tuženika u sudski registar Okružnog privrednog suda u Zagrebu (list 10 – 20 spisa),

- da tuženik nema svojstvo pravnog sljednika J. koji nije prestala postojati kao pravna osoba,

- da je J. Z. 29. svibnja 1992. godine, s tuženikom zaključila sporazum o preuzimanju radnika i zasnivanju radnog odnosa temeljem kojeg je tuženik preuzeo uz obvezu zasnivanja radnog odnosa dijelom na neodređeno, a dijelom na određeno vrijeme radnike za čijim je radom prestala potreba u J. s time da je popis radnika s kojima tuženica trebala zasnovati radni odnos na neodređeno ili pak na određeno vrijeme sastavni dio sporazuma,

- da je temeljem sporazuma tuženik zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme sa 131 radnikom J., dok je s 214 radnika J. zasnovao radni odnos na određeno vrijeme, sve sa danom 1. lipnja 1992. godine, s time da je 8 radnika ostalo raditi u J., te da ih se tuženik obvezao preuzeti najkasnije sa 1. listopadom 1992. godine,

- da je osporenom odlukom poslovodni organ tuženika kao pojedinačnim aktom odlučio zasnovati sa tužiteljicom radni odnos na određeno vrijeme, na radnom mjestu referenta 3. na poslovima sektora poslova stanovništvom (list 25 spisa),

- da je tužiteljica prije sporazuma J. i tuženika radila kod J. u radnom odnosu na neodređeno vrijeme,

- da J. nije donijela Program rješavanja viška radnika niti pojedinačnu odluku kojom bi tužiteljica bila utvrđena radnikom za čijim je radom privremeno ili trajno prestala potreba,

- da J. nije provela propisani postupak po članka 20. – 26. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa u odnosu na radnike koji predstavljaju tehnološki ili ekonomski višak s time da strankama nije poznato da bi J. Z. donosila formalna rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljice i ostalih radnika,

- da je tužiteljica nakon dostavljanja odluke tuženika od 1. lipnja 1992. godine, o zasnivanju radnog odnosa sa tužiteljicom na određeno vrijeme podnijela zahtjev za zaštitu prava (žalbu) navodeći da je u dijelu kojim je radni odnos zasnivan na određeno vrijeme nezakonit, no da odluka o žalbi tužiteljice nije donesena, te je tužiteljica stupila na posao kod tuženika i bez konačne odluke o zasnivanju radnog odnosa,

- da je tuženik tužiteljici dostavio obavijest od 29. lipnja 1992. godine, kojom obavještava tužiteljicu da joj radni odnos kod tuženika prestaje 21. srpnja 1992. godine, s time da tužiteljica protiv te obavijesti podnosi žalbu o kojoj tuženik nije donio odluku.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili tužbeni zahtjev na poništenje odluke tuženika od 1. lipnja 1992. godine.

Ovo iz razloga što se sukladno čl. 9. do 14. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 25/92. – dalje ZRO) radni odnos na određeno vrijeme može zasnovati samo u slučaju kada je ostvaren jedan od slučajeva koji su taksativno označeni u Zakonu o radnim odnosima. Kako nije sporno da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvarila niti jedna od naznačenih pretpostavki, to je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da je odluka tuženika o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme s tužiteljicom nezakonita.

Zbog navedenog sporazuma tuženika J. nije mogla biti valjano ugovorena obveza tuženika za zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme s tužiteljicom zbog toga što bi tužiteljica kod svog poslodavca (J.) bila "višak" radnika.

U pravnoj situaciji kada radni odnos nije mogao biti zakonito zasnovan na određeno vrijeme, a unatoč tome je donesena odluka o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme, nema pravne osnove za zaključak da je zasnovani radni odnos na neodređeno vrijeme.

Ovo iz razloga što u Zakonu o radnim odnosima ni u Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa nema odredbe kakva je postojala u Zakonu o radnom odnosu radnika u udruženom radu ("Narodne novine", br. 11/78, 32/82, 49/85. i 22/87.) koja je u čl. 17. st. 2. propisivala da ako je radni odnos na određeno vrijeme zasnovan protivno zakonu ili općem aktu, ako radnik nastavi raditi nakon isteka vremena za koje je zasnovan radni odnos da se smatra da je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme.

Dakle, u situaciji kada ZOPRO ni ZRO ne sadrže takvo zakonsko određenje nezakonito zasnovani radni odnos na određeno vrijeme nije mogao po sili zakona prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme.

Zbog navedenih razloga tužiteljičin radni odnos nezakonito zasnovan na određeno vrijeme nije mogao prerasti u zakonito zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme.

Isto tako, ne može se smatrati da je iz sporazuma zaključenog između tuženika J. proizašla za tuženika obveza da s tužiteljicom zasnuje radni odnos na neodređeno vrijeme. Ovo iz razloga što ugovoreno preuzimanje obveze zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme u slučajevima koji su protivni ZRO ne stvara za ugovorne stranke obvezu da zasnuju radni odnos na neodređeno vrijeme, jer preuzimanje takve obveze nije bila volja ugovornih stranaka.

Pritom valja navesti da je tuženik samostalni pravni subjekt kao J., kao poslodavac tužiteljice, pa se ne može samo na temelju sporazuma tih stranaka govoriti o "specifičnoj vrsti pravne sukcesije glede prava i obveza J. Z., kao poslodavca, pa slijedom toga je tuženik na sebe preuzeo i rizik nezakonitog postupanja s radnicima koji su sporazumom između navedenih organizacija naznačili kao radnici za čijim je radom prestala potreba", u situaciji kada odredbe sporazuma ne određuju takav pravni sadržaj odnosa ugovornih stranaka.

Zbog navedenih je razloga odluka tuženika o zasnivanju radnog odnosa s tužiteljicom na određeno vrijeme nezakonita, pa kako radni odnos nije zasnovan na zakoniti način ni odluka o prestanku takvog pravnog odnosa nije zakonita, pa su odluke o zasnivanju radnog odnosa i obavijest tužiteljici o prestanku radnog odnosa, kao nezakonite pravilnom primjenom materijalnog prava pobijanim presudama nižestupanjskih sudova poništene.

Pritom valja još navesti da se na tužiteljici na mogu primijeniti ni odredbe Zakona o radnim odnosima, koje propisuju prestanak potrebe za radom radnika (privremeni ili trajni prestanak potrebe za radom radnika), jer u odnosu na tužiteljicu nisu temeljem spomenutih odredbi ni donesene odluke kojima bi bila utvrđena radnicom za čijim je radom prestala potreba.

Iz navedenih razloga proizlazi da tužiteljica nije kod tuženika zasnovala na zakonom propisani način ni radni odnos na određeno vrijeme, ni radni odnos na neodređeno vrijeme (nedostaje valjana odluka o zasnivanju radnog odnosa), pa je i tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se tuženiku naloži da tužiteljicu vrati na njezino ranije radno mjesto (kod tuženika) neosnovan.

Zbog navedenih je razloga revizija tuženika primjenom članka 395. st. 1. ZPP djelomično preinačena na način naveden u izreci ove presude.

U Zagrebu, 1. prosinca 1999.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.