P-384/2019-63 · Općinski sud u Crikvenici

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Crikvenici - Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d

51500 Krk

Poslovni broj: P-384/2019-63

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sucu Nataliji Denona u pravnoj stvari tužitelja OH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 51500 Krk; PH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; oboje zastupani po pun. Marinu Trinajstiću, odvjetniku iz Krka, CH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], ĐH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 51000 Rijeka oboje zastupani po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika MH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; UH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], obje zastupane po pun. Hrvoju Vukiću, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja, nakon održane usmene javne glavne rasprave zaključene dana 29. svibnja 2025., te objavljene 11. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja OH i PH koji glasi: „Pravno je nevaljana vlastoručna oporuka napisana dana decembar 2010. od strane pok. JH, koju je napisala oporučiteljica pok. JH.“, te tužbeni zahtjev tužitelja ĐH i CH koji glasi: „Pravno je nevaljana vlastoručna oporuka datirana sa decembar 2010.g. (precrtano 1910.g.) od strane oporučiteljice pok. JH od oca IH, rođene ..1918., a umrle u Krku 04. rujna 2012.“.

II Nalaže se tuženicama MH i UH da u roku od 15 dana naknade tužiteljima OH i PH trošak parničnog postupka u iznosu od 6.094,12 EUR-a, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa pa do zatraženih 6.835,89 EUR-a, zahtjev tužitelja OH i PH za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tuženicama MH i UH da u roku od 15 dana naknade tužiteljima ĐH i CH trošak parničnog postupka u iznosu od 4.871,46 EUR-a, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog pa do zatraženog iznosa, zahtjev tužitelja ĐH i CH za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji OH i PH su dana 27. svibnja 2013., a tužitelji ĐH i CH dana 4. listopada 2014., podnijeli zasebne tužbe protiv tuženika ĆH, pravnog prednika sada tuženice MH i UH, radi utvrđenja pravne nevaljanosti oporuke pok. JH iz decembra 2010. godine. U navedenim tužbama, kao i tijekom postupaka, koje je ovaj sud spojio radi zajedničkog raspravljanja rješenjem, poslovni broj: P-384/2019 od 12. veljače 2019., tužitelji su osporili pravnu valjanost oporuke pok. JH, uz obrazloženje da pok. JH nije bila sposobna za rasuđivanje, a time i sastavljanje predmetne oporuke, zbog čega da je predmetna oporuka ništetna.

Također su naveli da je pok. JH u trenutku sastavljanja predmetne oporuke imala 102 godine, a da je tuženik ĆH, sada pokojni, inače brat pok. JH, zloupotrijebio njezine godine, kao i njezino psihofizičko stanje, te istu prisilio i doveo u zabludu prilikom sastavljanja predmetne oporuke, a moguće i krivotvorio tekst i potpis pok. oporučiteljice na predmetnoj oporuci, zbog čega su tužitelji, između ostalog, predložili i provođenje grafološko vještačenja. Pojasnili su da se pok. JH nije nikad udavala i da nije imala djece, ali da je imala tri brata, i to ĆH (inicijalno tuženika), IH (oca tužitelja OH i PH) te AH (oca tužitelja ĐH i CH), sa kojima da je bila u dobrim odnosima, ali da nije nikad tijekom života svojoj braći, te ovdje tužiteljima kao njezinim nećacima, spominjala tko će istu naslijediti, odnosno da nije nikad spominjala da će svoju imovinu oporučno ostaviti bratu ĆH, već da je tijekom života znala reći da „kada ona umre, da će sve ovo biti vaše“, misleći na svu braću, tj. nećake.

Nadodali su da su svoju pok. tetu ZH redovno posjećivali i brinuli o njoj, ali da njezin brat ĆH nije volio da ju itko posjećuje, a kamoli tužitelji, te da ju je na neki način, i to najviše u posljednje dvije godine pred smrt, kada je i sastavljena predmetna oporuka, držao pod ključem. Zbog navedenog, tužitelji smatraju da je ĆH zloupotrijebio povjerenje svoje sestre ZH, a moguće i primijenio prisilu nad njom ili ju doveo u zabludu kako bi ista potpisala spornu oporuku bez svoje prave volje, jer da se ista zbog svoje dobi i bolesti (100 godina) nije mogla suprotstaviti ĆH i shvatiti pravne posljedice potpisivanja predmetne oporuke.

Budući da je iz sadržaja sporne oporuke vidljivo da je na istu najprije stavljen datum „1910.“, koji je precrtan, nakon čega da je napisana „2010.“ godina, to tužitelji smatraju da je isto dokaz da je oporučiteljica u vrijeme pisanja predmetne oporuke bila dementna, te da je oporuku sačinila u stanju intelektualne slabosti i pod utjecajem tuženika. Zbog svih tih razloga, tužitelji drže da je predmetna oporuka prije svega ništetna, a potom i pobojna, sve sukladno odredbama Zakona o nasljeđivanju, slijedom čega predlažu da ovaj sud, nakon provedenog dokaznog postupka, donese presudu kojom će usvojiti njihov tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da je oporuka pok. oporučiteljice JH iz decembra 2010. pravno nevaljana.

2. U odgovoru na tužbu od 2. svibnja 2014., tuženik ĆH, sada pokojni, osporio je predmetnu tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te prije svega naveo da je pok. oporučiteljica JH rođena ..1918., a da je umrla ..2012., slijedom čega da nije mogla imati 102 godine kod sastavljanja vlastoručne oporuke iz decembra 2010. Također je osporio činjenicu da je ista bila u dobrim odnosima sa svojim pok. bratom IH, te tvrdnju da su tužitelji brinuli o pok. oporučiteljici, budući da je o istoj brinuo isključivo i jedino tuženik ĆH. Naveo je da je pok. ostaviteljica sve do svoje smrti pratila hrvatsku i talijansku televiziju, odnosno da je bila prisebna i sposobna shvatiti značenje predmetne oporuke, koju da je sačinila dobrovoljno, tj. bez da je od ikog bila nagovarana ili prisiljena. Zbog navedenih razloga, tuženik je predložio da ovaj sud, nakon provedenog dokaznog postupka, odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja te ih obveže na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj: P-2314/2015 od 19. studenog 2015., utvrđen je prekid postupka zbog smrti tuženika ĆH, te je rješenjem ovog suda, poslovni broj: P-2316/2016 od 30. kolovoza 2016., postupak nastavljen u odnosu na zakonske nasljednice pok. ĆH, i to njegove kćeri MH i UH, koje su tijekom postupka ustrajale na svim navodima i dokazima koje je iznio njihov pok. otac.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju koja je dostavljena u sudski spis, i to prije svega u predmet ovog suda, poslovni broj: O-293/2012 (kasnije Pu O-699/2015), iz kojeg proizlazi da su tužitelji OH, PH, CH i ĐH, na ročištu od 17. srpnja 2013., osporili oporuku pok. oporučiteljice JH, i to iz razloga što ista, u vrijeme sastavljanja predmetne oporuke, nije bila sposobna za rasuđivanje, te što je oporuku sastavila i potpisala pod prisilom HH, zbog čega je rješenjem toga suda, poslovni broj: O-131/2013 od 17. ožujka 2014., određen prekid tog postupka do pravomoćnog okončanja predmeta ovog suda pod poslovnim brojem P-455/2013 (sada P-384/2019).

5. Također, sud je izvršio uvid i u sadržaj vlastoručne oporuke pok. JH iz decembra 2010., koja je dostavljena sudu kako u kopiji, tako i u izvorniku, a iz koje proizlazi da je pok. JH, pri svijesti i pameti, izjavila kako želi da ju njezin brat HH do smrti pomaže i brine, zbog čega da nakon svoje smrti bratu HH ostavlja svu imovinu uz obvezu da isti brine o njezinom grobu i grobu njezinih roditelja.

6. Nadalje, proveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku psihijatrijske struke prof. prim. dr. sc. Elizabeti Dadić Hero, koja je nakon uvida u predmetni spis, te cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, a nadasve u medicinski karton pok. JH, zaključila da pok. oporučiteljica JH, neposredno prije i u vrijeme sastavljanja vlastoručne oporuke iz decembra 2010., nije bila sposobna shvatiti pravno značenje i posljedice sastavljanja oporuke.

7. Budući da su tuženice iznijele prigovore i primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje, ovaj sud je dana 31. ožujka 2025. održao ročište na kojem je usmeno saslušao vještakinju Elizabetu Dadić Hero. Tijekom saslušanja, imenovana vještakinja je ustrajala na svojem nalazu i mišljenju, te se pritom očitovala na sve primjedbe i prigovore tuženica. Navela je da u medicinskoj dokumentaciji ne postoji liječnički nalaz koji bi dokazivao postojanje kakve psihičke bolesti kod pok. oporučiteljice, ali da postoji ostala medicinska dokumentacija, kao što je u konkretnom slučaju zapis patronažne sestre od 3. veljače 2010., koja je inače medicinski radnik sa najmanje završenom spremom prvostupnika ili mag. sestrinstva, u kojem je patronažna sestra, prilikom svoje opservacije, napisala da pok.

JH živi sama, da je srednjeg socijalnog stanja, da joj pomoć pruža susjeda, da je dementna i senilna i da u skrb do sada nije uključen nitko. U odnosu na primjedbu tuženica da pok. JH nije bila osoba lišena poslovne sposobnosti, vještakinja je odgovorila da takav postupak inače trebaju pokrenuti članovi obitelji, a da iz medicinske dokumentacije, kao i iz iskaza svjedoka, proizlazi da se obitelj nije adekvatno brinula o njoj. Zbog toga je vještakinja zaključila da je vrlo upitno da li je pok. JH bila osoba sa potpunom poslovnom sposobnošću, pogotovo stoga što je odbijala odlazak u bolnicu, čime nije štitila svoja prava i interese niti brinula o svojem zdravlju.

Što se tiče prigovora tuženica vezanih uz Davidsonove kriterije, vještakinja je odgovorila da su to kriteriji koji postavljaju određena pitanja, koja da su logična i životna kada se procjenjuje neka oporuka. Pojasnila je da je u domeni psihijatra procjenjivati nečiju grafomotoriku, budući da kroz narušeni rukopis psihijatar može zaključiti o stupnju oštećenja određene osobe. S tim u svezi osvrnula se i na krivo naveden datum tj. godinu u oporuci, budući da je 1910. godina prekrižena u 2010. godinu, te navela da bi oporuka trebala biti dokument koji je prethodno promišljen te da na istoj ne bi trebalo biti grešaka, a što da ovdje nije slučaj.

Na daljnja pitanja, vještakinja je odgovorila da ne zna koju je stručnu spremu imala patronažna sestra sa izvješća od 3. veljače 2010., ali da zna da po Zakonu o sestrinstvu, patronažna sestra ne može biti sestra sa srednjom stručnom spremom te da sestrinska dokumentacija spada u domenu medicinske dokumentacije, a da inače postoji liječnička i medicinska dokumentacija. Nadodala je da je u svom nalazu i mišljenju navela datume kada je patronažna sestra obilazila pok. oporučiteljicu, koji da se u konačnici mogu iščitati iz priložene medicinske dokumentacije, ali da bi intenzitet posjeta patronaže zasigurno bio manji, da je obitelj brinula o pok. oporučiteljici.

Na pitanje pun. tuženika da li osim konkretne opservacije patronažne sestre postoji još koja opaska iste glede senilnosti/demencije pok. oporučiteljice, vještakinja je odgovorila da nema zapisa o kasnijoj demenciji, te nadodala da se demencija kao bolest ne može izliječiti, već da ista može samo progresivno napredovati. Također je navela da ne postoji medicinska dokumentacija u smislu pregleda psihijatra, jer da pok. JH nitko od obitelji nije odveo niti kod kirurga i to zbog otvorene rane, što da je bilo nužno, a kamoli kod psihijatra.

U odnosu na nalaz od 23. studenog 2010., u kojem je između ostalog navedeno da pacijentica leži i da je pri svijesti, vještakinja je pojasnila da se za svaku osobu, pa tako i dementnu, može reći da je pri svijesti, a da svijest pri tome može biti poremećena u smislu somnolencije, sopora i kome, a na upit da li je u tom izvješću zabilježeno tko je zvao Dom zdravlja Krk, vještakinja je odgovorila da nije, jer da se inače u niti jednoj intervenciji Hitne službe ne notira ime osobe koja zove. U odnosu na iskaze svjedoka saslušanih u postupku, vještakinja je odgovorila da je ona imala na uvid kompletan spis te da je iskaze primila na znanje, kao i citirala ih u svojem nalazu i mišljenju, ali da oni nisu utjecali na izradu njezinog nalaza i mišljenja.

Pojasnila je da je primjerice do iskazivanja svjedokinje VH u ovom postupku prošlo više od devet godina, te da je taj vremenski razmak, kao i činjenica da je ta osoba bila prijateljica pok. oporučiteljice, mogla utjecati na njezina sjećanja, emocije i slično kod iskazivanja. U dijelu svog nalaza gdje je spomenula grafomotoriku, vještakinja je pojasnila da je prilikom donošenja zaključka o narušenoj grafomotorici koristila isključivo oporuku, gdje je uočila da je kod osobe koja je oporuku pisala bio prisutan tremor. Nadodala je da pok. oporučiteljica nije bila neka neuka žena, jer da je i ranije očito činila određene pravne radnje, tj. imala iskustva u sačinjavanju istih, pa da je stoga prema mišljenju vještakinje i skromni sadržaj predmetne oporuke, nešto što može biti određeni signal u pogledu njezinog psihičkog stanja.

U odnosu na pitanje da li je osoba koja u pisanju oporuke ispravi pogrešno napisanu godinu, vremenski dezorijentirana, vještakinja je odgovorila da postoji mogućnost da bi to ukazivalo na dezorijentiranost te osobe. Nadodala je da za izradu njezina nalaza i mišljenja nije bilo bitno je li oporuka bila rukom pisana, i to bez prisustva svjedoka, ali da je stavila u nalaz i mišljenje, jer da je to zamijetila. Također, a u odnosu na pitanje zašto je u svom nalazu navela da „nema dovoljno informacija o prisutnosti drugih osoba koje bi eventualno mogle sugerirati/pomoći da se krivo napisana godina ispravi“, vještakinja je odgovorila da je ona to stavila u svoj nalaz i mišljenje zato što se tako nešto može dogoditi kod osoba koje su inače sugestibilne, a da su u starijoj životnoj dobi takve mogućnosti veće. Na upit suda da li se vještakinja može očitovati o uzroku nesposobnosti pok. oporučiteljice, vještakinja je odgovorila da konkretni uzrok demencije kod pok. oporučiteljice ne zna, ali da smatra da je možda najveći uzrok tome to što je njezina obitelj nije slala liječnicima, niti brinula o njezinom zdravstvenom stanju, već ju je pustila više od dvije godine na skrb sustavu.

Nadodala je da demencija kod pok. oporučiteljice nije točno definirana, jer da za to ne postoji medicinska dokumentacija, pa da stoga ne zna o kojoj se vrsti demencije radi. S tim u svezi navela je da je znakovito to što je pok. oporučiteljica bolovala od recidiva tumora dojke, a da po medicinskim općim znanjima tumor dojke najčešće metastazira u kosti, mozak i pluća, što da u konkretnom slučaju nije potvrđeno, jer pok. oporučiteljica nije bila u bolnici. Također je nadodala da se ne može vremenski izjasniti kada je točno kod pokojnice nastupila psihička nesposobnost, te nadodala da dio iskaza VH, u kojem je ista spomenula da je pok.

ZH pred smrt govorila da ju žele izbaciti iz kuće i da ona ne želi ništa potpisati, može govoriti u prilog dijagnosticirane demencije od strane patronažne sestre. Također, a na upit suda, da li osoba koja je dementna može svakodnevno funkcionirati u smislu gledanja televizije, razgovaranja sa obitelji i slično, vještakinja je odgovorila da okolina ne mora zamijetiti koliko je kod neke osobe razvijena demencija ukoliko s tom osobom vodi osnovne razgovore kao što su primjerice odgovori na pitanja kako si, da li te nešto boli ili slično, ali da dementne osobe zasigurno neće znati odgovor koji je datum, koje je godišnje doba, koliko je 100-7, slijedom čega da je njezino mišljenje kako je pok. oporučiteljica mogla uspostaviti jednostavne kontakte sa svojom rodbinom i prijateljicom.

8. Tijekom postupka tužitelji su predložili i provođenje dokaza grafološkim vještačenjem, kojeg je ovaj sud prvotno prihvatio, međutim iz dostavljenog nalaza i mišljenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić iz Zagreba od 7. siječnja 2021., utvrđeno jest da nedostaje dovoljno nespornih potpisa pok. JH, koji bi se trebali usporediti sa spornim potpisom iz predmetne oporuke, zbog čega da vještačenje nije bilo moguće provesti na odgovarajući i potpun način. Unatoč prijedlogu tužitelja za provođenjem dopune grafološkog vještačenja, ovaj sud je taj dokazni prijedlog u konačnici odbio kao suvišan i neosnovan, i to zbog razloga koji će biti obrazloženi u nastavku ove odluke.

9. Od personalnih dokaza sud je izveo sve predložene dokaze, pa je tako saslušao svjedoke RH, VH i EH, te stranke postupka.

10. Iz iskaza svjedokinje RH proizlazi da se ista 2014. preselila u [adresa], s tim da je još od 2006. više boravila u [adresa] nego u Rijeci, ali da je u vrijeme dok je živjela sa svojim suprugom i djecom u Rijeci, sa njima živjela i pok. JH, i to prvih 12 do 15 godina njihovog braka. Svjedokinja da se razvela od svojeg supruga ĆH početkom 1970. godine, nakon čega da su oni prestali zajedno živjeti, ali da je svjedokinja i dalje održavala kontakte sa pok. ZH. Budući da je svjedokinja brinula o jednoj rođakinji imena FH zvana ZH, da je prilikom posjeta NH, znala posjetiti i BH, što da je bilo najmanje jednom mjesečno. Kako je ZH umrla 2006., svjedokinja da više nije dolazila na [adresa], jer je u to vrijeme više počela boraviti u [adresa], ali da je nastavila održavati kontakte sa JH.

Suprug svjedokinje ĆH da je JH plaćao socijalno i zdravstveno osiguranje temeljem čega da je ona ishodila invalidsku mirovinu. Dok je svjedokinja posjećivala JH, ona da je hodala tj. bila pokretna. Po mišljenju svjedokinje, pok. ZH da je bila u dobrim odnosima sa svojim nećacima, budući da svjedokinji nije nikad rekla niti jednu ružnu riječ o njima. Svjedokinja da nije nikad razgovarala sa pok. ZH o podjeli imovine, već da joj je njezin bivši muž, i to prije Marijine smrti, telefonskim putem rekao da mu je ZH ostavila imovinu. Posljednjih par godina prije smrti, pok.

ZH da nije mogla izlaziti iz kuće, te da se počela sve teže kretati i da je naposljetku pala u krevet, ali da je zaslugom njezine kćeri MH i njezinog bivšeg supruga ĆH, pok. ZH bila organizirana briga, i to na način da joj je obitelj LH, koja da je živjela u drugoj kući, nosila hranu. Prilikom telefonskih razgovora sa pok. ZH, koji da su se uglavnom ticali religioznih tema, budući da je ZH bila jako religiozna, svjedokinja da je primijetila kako je ZH prisebna i lucidna. Nadodala je da je pok. ZH cijeli život bila vrlo samosvjesna, inteligentna i da je radila ono što je ona držala da je najbolje za nju.

Prema mišljenju svjedokinje, razlog cijele ove svađe, da leži u tome što je otac njezinog pok. muža i pok. ZH, kuću u [adresa], u kojoj je ZH preminula, ostavio isključivo ZH, i to stoga što su mu dva sina bili liječnici, dok da je treći bio ribar, odnosno zbog toga što su svi oni imali svoje profesije i dobro financijski stajali, dok je jedino ZH bila nezaposlena, a što da mu je sin IH jako zamjerio, zbog čega da je cijeli život potraživao tu kuću od pok. ZH. Pok. ZH da se nije nikad tužila na njezinog bivšeg supruga ĆH u smislu da bi bio nasilan, već da se tužila na O (IH), koji da joj je govorio da će kuću zapaliti ako ju ne dobije.

Njoj da pok. ZH nije nikad govorila da joj je brat ĆH zabranjivao izlazak iz kuće ili komunikaciju sa nekim. Pok. ZH da je zadnji put vidjela 2006. godine, i to kada je došla na sprovod NH. Po mišljenju svjedokinje, njezin pok. suprug nije nametao svoju volju svojoj sestri ZH, već je štoviše on jedini brinuo o pok. ZH i da nije bilo njega, da bi ona bila potpuno zapuštena. Na telefon da je pok. ZH najviše zvala kćer svjedokinje MH, a taj telefon da je uvijek bio u blizini ZH. Poznato joj je da je njezin suprug ĆH osposobio ZH grijanje te da ju je kasnije preselio u kuhinju u prizemlju.

U kući da su inače postojala dva prostora u prizemlju, od čega da je jedan bio korišten kao gift shop, no da je ta osoba slabo plaćala najam, a drugi da je prostor bio za spremanje stvari, motora i slično, a u kojem da je boravio njezin suprug onda kada je morao biti kod ZH. Pok. ZH također da je pomagao i CH, budući da ga je ZH odgojila. Koliko je svjedokinji poznato, usluge obitelji LH da je plaćao njezin suprug, i to od Marijine mirovine i najma. ZH da je u vrijeme smrti imala 94 ili 95 godina.

11. Iz iskaza svjedokinje VH proizlazi da je navedena svjedokinja zadnje dvije i pol godine prije smrti pok. ZH istu dvorila. ZH da je živjela u kući na [adresa] u [adresa], dok da je boravila u sobi na katu, koja da je bila crna te da je zidovima trebalo farbanje, a da je spavala na jednom starom otomanu. Zidovi da su bili neočišćeni, te crni od loženja. U kući da je postojao jedan stari šporet koji da je dimio, a poslije da je ZH imala klima uređaj. Sjeća se da je čak i medicinska sestra, kada je došla, rekla da želi slijedeći put čistu sobu, a ne ovako škuru, kao da se ulazi u pećinu.

Pok. JH da je bila zaključana u sobi, pod ključem, a kada je svjedokinju upitano zbog čega, ista je odgovorila da pok. ZH nije hodala, već da je bila sama, te zaplašena, a također da je joj je bilo rečeno i da je pok. ZH bila vezana uz krevet tri godine. Pok. ZH da je njoj jedva dala otvoriti škure i da je inzistirala da se škure zatvore prije nego svjedokinja ode, kako joj ne bi nitko ušao. Svjedokinju da je pok. ZH doveo ĆH, koji da joj je rekao da zaključava vrata kada odlazi. Pok. ZH da je bila zadovoljna što ima krov nad glavom, a na upit kako je pok.

ZH komunicirala sa svjedokinjom, svjedokinja je odgovorila da je ona bila u glavi bolja od nje, odnosno da je bila vesela i da se s njom moglo komunicirati tj. da je bila lucidna. Sjeća se da su pok. ZH u posjet dolazili medicinska sestra i doktor, i to medicinska sestra zato što joj je previjala ranu na prsima. Svjedokinja se sjeća da joj je ZH znala reći kako se boji da netko ne uđe i da ju ne zadavi, što da je uvijek pričala, s tim da svjedokinja ne zna da li ju je netko zaplašio ili je ona to sama pomislila. Svjedokinja da je kod ZH dolazila u vremenu oko sedam sati ujutro, te tamo boravila do devet ujutro, a onda da je ponovno znala doći, i to popodne oko šest sati, te da bi tada boravila do negdje osam sati.

ZH da je davala doručak i večeru, kuhala joj kavu, pripremala sendviče i voće, s tim da su joj ručak donosili P. Također da joj je praznila noćnu posudu. U Marijinoj sobi da je bila televizija i da se sjeća da ju je ZH voljela gledati. Za ZH da je malo tko pitao, možda njezine prijateljice, kojima da je svjedokinja znala reći kako one mogu doći kod ZH ako je svjedokinja tamo, tako da su te prijateljice znale povremeno doći, a također da je dolazila i časna sestra i svećenik pričestiti ju. ĆH da je svjedokinji rekao da kod ZH nema tko što tražiti i da svjedokinja nema kome otvarati vrata.

On da nije volio da netko dolazi kod ZH, a to da ju je posjećivao, svjedokinja bi zaključila po tome što bi na stolu vidjela donesenu hranu i opranu robu. ĆH da je u zadnje dvije i pol godine prije smrti ZH vidjela možda tri ili četiri puta. JH da je imala telefon, na koji da ju je znao zvati HH te nećakinja UH. Pok. ZH da se svjedokinji nije žalila na članove svoje obitelji, ali da je pred smrt znala koji put zaplakati i pitati se zbog čega je hoće baciti na ulicu, na što da joj je svjedokinja znala odgovoriti da to nitko ne želi, odnosno da ju je pokušala umiriti tako što bi joj rekla da ona ima svoju imovinu i da dobro razmisli kome će šta ostaviti.

Nakon toga da joj je ZH znala reći da je njoj njezin tata rekao da vidi tko je s njom dobar, pa da onda eventualno njemu nešto da, s tim da ona nije htjela nikome ništa dati i potpisati, već da je govorila da ju nije briga i neka se pobiju iza njezine smrti ako hoće, ali da ona dok je živa neće nikome ništa potpisati, niti da ju je briga što će biti poslije. To da je svjedokinji znala ponoviti više puta. Svjedokinja da nije primijetila tragove fizičkog nasilja na pok. ZH, osim jedne modrice koja da je nastala zato što je ZH pala sa tri skale, nakon čega da više uopće nije smjela hodati.

Po mišljenju svjedokinje, pok. ZH da se „izgubila“, samo zadnjih tjedan dana pred smrt, dok da se prije toga s njom moglo normalno komunicirati. Posljednjih 6 mjeseci pred smrt da je bila manje aktivna i da je manje gledala televiziju, odnosno da je bila usporena, ali da je sa svjedokinjom normalno komunicirala. Svjedokinja da je jedino primijetila kako je zadnjih godinu dana pred smrt manje jela, te da je postojala sve slabija. Nije primijetila da je brat ĆH bio prema ZH nasilan, ali da je znala čuti kako su se preko telefona znali posvađati i poklopiti jedan drugom slušalicu, s tim da su sutradan opet pričali.

ZH da je njega jako čuvala i štitila i da joj je više puta znala reći kako ne želi zvati ĆH, jer da će se on onda iznervirati, a on je srčani bolesnik. Oporuku da joj nije nikad spominjala niti išta rekla vezano uz to da bi netko na nju vršio pritisak. Svjedokinja se sjeća da je u posjetu kod ZH pustila PH, zatim više puta i OH, a također da je često dolazio i CH. Svjedokinja da je imala sa ĆH usmeni dogovor da ZH da doručak i večeru i da joj čisti noćnu posudu, a za njezin rad, da bi joj novac bio ostavljen na stolu, s tim da je svjedokinja pretpostavila kako je taj novac ostavljala TH.

Svjedokinji da nije poznato da je netko čistio podove i Marijin krevet. Kada je došla u Marijinu kuću, svjedokinja da je zatekla gnijezda miševa te njihov izmet, zbog čega da je ona začepila mišje rupe i pohvatala nekoliko miševa na lijepak. Sjeća se da je zadnju godinu nekoliko puta ručak ZH nosila i DH, kao i da joj je previjala ranu, a također joj je poznato da je CH nosio rublje pok. ZH na pranje, dok da je ĆH znao reći kako je posteljinu dovoljno prati svaka dva ili dva i pol mjeseca.

11. Iz iskaza svjedokinje ŽH proizlazi da ista poznaje pok. ZH od djetinjstva, budući da je njezina kuća odmah nasuprot Marijinih vrata. Svjedokinja da je u Marijinoj kući bila stalno, gotovo da je tamo spavala. Pok. ZH da je samo jedan dio svog života živjela u [adresa] kod brata C, dok da je inače ostatak svog života provela u predmetnoj kući. ZH da je rijetko tko posjećivao, odnosno da u kuću nije nitko dolazio, osim VH i Đ, koja je ZH nosila ručak, što da je ZH sama organizirala i plaćala svojim novcem (mirovinom). Prije nego što je ZH pala, ona da je sama kuhala te održavala kuću.

VH da joj je počela dolaziti tek nakon što je ZH pala, i to kako bi joj ispraznila noćnu posudu, kuhala kavu te joj dala ručak kojeg je kuhala M, a tu uslugu VH da je također plaćala ZH. Svjedokinja da se sjeća kako je ZH ostala dužna VH 2.000,00 kn, te da joj se čini da taj novac VH nije nitko nikada podmirio. Od obitelji ZH da je znala posjetiti nećakinja MH, ali to da je bilo samo koji put, a najviše da su dolazili nećak CH, kao i njegova majka DH, koja da je znala urediti i oprati ZH. Svjedokinja da je razgovarala sa ZH oko imovine, iako da je ZH imovina uvijek bila delikatna stvar, te da se sjeća da joj je ZH na talijanskom znala reći „prima che me copi, ma non firmo“, odnosno „neću potpisati, pa makar me ubiju“.

Kada se svjedokinju upitalo na koga je ZH mislila kada je tako govorila, svjedokinja je odgovorila da je Marijin brat HH bio maher za te stvari. Ona da je sa ZH razgovarala svaki dan, i to o svemu, te da je ona nešto potpisala, da bi ona to svjedokinji rekla. Nadodala je da je ZH imala svoje ja i da je znala što radi sve do zadnjeg trenutka. ZH da joj nije nikad rekla da razmišlja kako će nekome od familije nešto ostaviti. Svjedokinja da se sjeća da je ĆH bio bezobrazan prema ZH te da joj je u razgovoru znao prijetiti da će mu otkazati srce jer da je srčani bolesnik te da se znao bacati na pod, pokazujući ZH kako će umrijeti, zbog čega da se ZH bojala za njega i za to da ne bi ostala sama.

ZH da je morala trpjeti sve njegove predstave i grimase, a kada je ZH trebala pomoć, ona da je zvala ili svjedokinju ili Deanovu majku DH. Svjedokinja da se sjeća i da je ĆH jednom tukao ZH, i to pred njom, a to da je bilo prije nego što se ĆH razveo od druge žene, jer da se ZH očito nešto miješala u njihov brak. Kada je ZH umrla, svjedokinja da joj je htjela promijeniti haljinu, odnosno da je htjela pokazati gdje je ZH ostavila crninu za slučaj smrti, što da joj HH nije dozvolio, već da je zaključao vrata, pa da je ZH, koja je inače bila jedna od članica najmoćnijih familija na [adresa], otišla kao najveća bijednica.

Posljednjih par godina ZH da se nije mogla kretati jer je bila pala. Ključeve od glavnog ulaza njezine kuće da je imala svjedokinja i da osim CH i njegove majke, te MH, da je jednom vidjela i da je došao PH, ali da ZH tada nije dozvolila svjedokinji da otvori vrata, budući da joj je rekla kako joj HH brani da itko kod nje dolazi. ĆH da je kod ZH dolazio po prilici tj. jednom ili dva puta mjesečno. ZH da je u odnosu na HH morala biti „cito“ tj. morala je šutjeti, a on da joj je zabranjivao posjete u kuću. Svjedokinja da se sjeća, s obzirom da je bila prisutna 2010., da je ĆH napravio nekakav papir i rekao ZH da ga potpiše, na što da mu je ona rekla da neće, nakon čega da je on umjesto ZH napisao njezino ime.

Svjedokinji da je to poznato jer je bila prisutna, a i zbog toga što poznaje rukopis ZH i da zna da ona nije sigurno ništa potpisala. Svjedokinja da je znala biti kod ZH svaki dan, sve do njezine smrti, i to do ponoći. ZH da joj nije nikada rekla da je bilo ĆH, bilo nećacima, nešto potpisala. Sa bratom IH, ZH da je imala koliko-toliko korektan odnos.

13. Iz iskaza tužitelja OH proizlazi da isti poznaje svoju pok. tetu ZH gotovo od rođenja. Naveo je da je često dolazio u posjet teti ZH, i to ponekad samostalno, a ponekad kada bi ga otac poslao. U razdoblju od 2010. do 2012. da ju je vidio nekih 6 do 7 puta. Njegova teta da je uvijek bila sposobna brinuti se o sebi, ali da je nekako svoj život podijelila na vrijeme prije pada i poslije pada. Ona da je pala negdje 2010., s tim da je i nakon toga mogla još hodati i brinuti o sebi. O njoj da je svakodnevno skrbila VH koja da joj je znala počistiti kuću i dati joj jesti.

Tužitelj da je jedino i mogao ući u kuću onda kada je VH bila kod pok. ZH, jer da nakon što je teta ZH zalegla u krevet, da ona više nije mogla otvarati vrata, već da je to umjesto nje činila VH. Sa tetom da je mogao razgovarati, ali da je znao primijetiti da je ona neku rečenicu mogla ponoviti i do šezdesetak puta. Prilikom svojih posjeta teti ZH, sjeća se da bi ju stric HH uvijek zvao oko 19,00 sati. Nije ga nikada susreo kod tete ZH, osim jednom, i to još u vrijeme kada je teta ZH bila dobrog stanja, kada ju je HH na jedan grubi način odgurnuo i spriječio u namjeri da valjda ode u prizemlje tj. u podrum po drva.

Tužitelj da se šokirao takvim postupanjem njegovog strica. Otac tužitelja da je rijetko dolazio u posjet teti, i to prvenstveno zbog toga što je mogao u kući susresti HH. Oni da nisu bili u najboljem odnosu i to sve zbog imovine njihovog pok. oca. Naime, tužitelj da po priči zna kako je njegov pok. djed obećao predmetnu kuću njegovom ocu, ali da je na kraju kuća pripala teti ZH. Otac tužitelja da je cijeli život radio na zemlji kao poljoprivrednik, dok da su se ostala njegova braća školovala, pa je stoga smatrao da bi kuća trebala pripasti njemu i da je prevaren.

Zbog toga da je često slao tužitelja na razgovore kod tete ZH, i to vezano uz njezine planove oko kuće. Sjeća se da kada je jednom pitao tetu ZH kome planira ostaviti kuću, ona da je tužitelju rekla da su njoj sva braća jednaka i da kuću neće ostaviti nikome. Kroz 2010. pa sve do 2012. teta ZH da je bila dobrog duha, tj. na početku da se još mogla brinuti o sebi, odnosno bila je vedra i često je gledala televiziju, a kasnije da je zapala u krevet, iako da niti tada nije klonula duhom, iako možda zapravo nije shvaćala stanje oko sebe.

Kada je zadnji puta vidio tetu u kući, da ju je zatekao kako leži u krevetu, dok da su uvjeti oko nje bili strašni. Naime, zidovi da su bili crni i sve da je bilo prljavo. Tada da je vrlo malo s njom komunicirao, s tim da se sjeća da se ona u tom razgovoru sjetila njegovog oca. Njegova teta da je bila dobre financijske situacije, te mu se čini da je upravo ona plaćala VH za to što je ova o njoj brinula. Također da je moguće da je VH plaćao i stric HH, ali sa tetinim novcem. Sjeća se da je i on jednom ponudio teti svoju financijsku pomoć, međutim da je teta odbila, rekavši da joj ne treba.

Što se tiče oporuke, tužitelj da je za nju saznao tek na ostavini, i to kada ju je HH donio sa sobom. On da je donio kopiju oporuke i tužitelj da je bio jako iznenađen njezinim sadržajem. Čudno mu je da za sastavljanje oporuke nije bio pozvan javni bilježnik u kuću, jer primjerice kada je teta sačinila ugovor o darovanju 2007., da je tada javni bilježnik došao u kuću. Njemu da je HH branio kontakte sa tetom, što da zna po tome što kada bi došao u posjet teti ZH, da je morao biti tiho u periodu kada bi HH zvao tetu u 19,00 sati, tj. morao je šutjeti dok traje takav razgovor.

U tom periodu često bi kod tete bila i njezina prijateljica TH, koja da bi čak znala staviti prst na usta i tako signalizirati tužitelju da bude tiho. Također, kada je jednom prilikom susreo HH kod tete, da mu je HH rekao „što ja imam ovdje raditi“. Njegov otac da je rijetko razgovarao sa tetom. Teta da je u pogledu svoje imovine vrlo rijetko razgovarala, odnosno da bi na neko pitanje glede imovine znala odgovoriti sa vrlo malo riječi i da bi tada uvijek rekla kako su njoj sva braća jednaka. Tada da je otac tužitelja znao prokomentirati kako će „ HH to riješiti i na kraju imovinu uzeti sebi“.

Njegov otac da je bio jako isfrustriran i razočaran predmetnom oporukom, jer da je očekivao da će on dobiti kuću u kojoj je teta živjela. O tome da je stalno pričao, tako da ga tužitelj više nije htio slušati. Sjeća se da kada je kuća pripala teti ZH, da je njegov otac ponudio teti ZH plodouživanje na toj kući, međutim, da teta na to nije pristala. Zbog toga da je bio ljut, ali da je unatoč tome imao možda i najbolji odnos sa tetom ZH u odnosu na svu ostalu braću. Tužiteljev otac da se nije brinuo o teti, iako da joj je nudio pomoć, međutim da teta i kada je najlošije izgledala, pomoć nije tražila, odnosno da se nije nikad ponašala kao tužna i nesretna osoba.

Tužitelj da je tetu posjetio u periodu kada je ista operirala dojku, negdje 80-ih godina, a za recidiv njezine bolesti da je znao, ali da tome nije pridavao pažnju. Teta da nije nikad rekla niti njegovom ocu, a niti njemu ili bratu tužitelja, da će svoju imovinu ostaviti njima. Tetu da je najviše posjećivao u periodu od 2010. do 2012. godine, s obzirom da je od 2007. do 2010. bio teško bolestan, te mu se čini da se tetino zdravstveno stanje u periodu od 2010. do 2012. bitno razlikovalo od prethodnog razdoblja, i to u smislu da iako se sa tetom moglo razgovarati, da su ti razgovori bili čudni, odnosno da su bili vođeni tako da je primjerice on postavljao pitanja, a ona da bi odgovarala, te vrlo često ponavljala istu rečenicu.

O stanju tete da nije razgovarao sa primjerice gospođom EH, niti sa bilo kim drugim, već da je njezino stanje pripisao starosti. Po mišljenju tužitelja, teta da nije bila u stanju sama nekog nazvati na telefon, koji joj je bio pored kreveta, već da se mogla samo javiti ukoliko netko zove. Tužitelj da nije nikad vidio druge tužitelje i tuženike kod tete prilikom svojih posjeta. Nema saznanja o tome da bi se CH i ĐH brinuli o teti. Na pitanje koliko je teta imala 2010. godine, tužitelj je odgovorio da je imala 92 godine i da ne zna zbog čega u tužbi piše da je imala 102 godine.

Što se tiče odnosa tete ZH i EH, tužitelj je naveo da je njihov odnos bio fenomenalan. tj. da su one bile prave prijateljice i da je EH bila gotovo stalno kod tete. One da su često komunicirale na talijanskom, te po njegovom mišljenju da je upravo EH bila ta koja je najbolje poznavala njegovu tetu.

14. Iz iskaza tužitelja PH proizlazi da je isti povremeno posjećivao tetu ZH, i to unazad nekih deset godina tj. da ju je znao posjetiti 3 do 5 puta godišnje, te za blagdane kada bi došao u posjet teti, zajedno sa svojom obitelji. Sjeća se da je prilikom tih posjeda postojala nelagoda kod tete, i to kada bi ju primjerice HH nazvao na telefon, jer da su tada svi ostali morali biti tiho. Također da se sjeća jedne zgode kada ga teta nije htjela primiti u kuću i kada mu je rekla da „ode ća“. On da je time bio jako iznenađen, ali da misli da je to period kada je HH „preuzeo cijelu situaciju“.

Zbog toga da nije dolazio kod tete i to neko duže vrijeme, nakon čega da je sreo EH u [adresa], koja da ga je pitala u smislu gdje smo svi mi, odnosno zašto ne dolazimo kod tete, nakon čega da je tužitelj otišao posjetiti tetu. Sjeća se da mu je tada vrata otvorila upravo TH, budući da teta to više nije bila u stanju, s obzirom da je ležala u krevetu. Od zadnjeg puta kada je vidio tetu, ona da se tada dosta promijenila. Tom prilikom da je razgovarao sa tetom, ali to da je bio jedan kraći razgovor sa vrlo kratkim rečenicama. Za taj njegov posjet da je saznao HH, što da tužitelj zna, jer da mu je TH to rekla, prenijevši mu da je HH komentirao njegov dolazak k teti riječima „šta on ima sada tamo raditi“.

Po tome da je tužitelj zaključio da su on, kao i svi ostali, HH višak, odnosno da oko tete nije trebao biti nitko osim HH, jer da svi ostali smetaju. Tužitelj da nije nikada pričao sa tetom oko imovine. Odnos njegovog oca sa tetom ZH da je bio upravo onakav kakvim ga je njegov brat opisao. Naime, njegov otac da se s tetom čuo uglavnom telefonski, a cijeli svoj život da je njima kao svojim sinovima tvrdio kako je on prevaren glede predmetne kuće. Budući da je njegov otac bio autoritativna osoba, on da se nije htio suprotstavljati svojem ocu.

Njegov otac da se smatrao prevarenim, jer da se na neki način cijeli život žrtvovao, radeći na zemlji za svoju obitelj, čime da je odškolovao svoju braću. Za oporuku da je saznao na ostavinskoj raspravi iza tete, a kada se tužitelja pitalo da li je isti bio iznenađen njezinim sadržajem, tužitelj je odgovorio i da jest, i da nije. Kada se tužitelja pitalo zašto nije bio iznenađen, tužitelj je odgovorio da nije bio iznenađen zbog onog što mu je njegov otac govorio za HH tj. kako ga je otac opisivao. Njegov otac i HH da se baš i nisu podnosili, te da između njih nije bilo neke bratske ljubavi.

Ukoliko je postojao neki zajednički interes, oni da su tada surađivali, ali samo radi toga. Što se tiče brata AH, njega da je njegov otac više volio, jer da je uvijek pozitivno govorio o tom bratu. Problem je bio taj što su očito AH i HH bili „ekipa“, te su se znali često suprotstavljati njegovom ocu. Zadnji put da je tetu vidio negdje kada je ona zalegla u krevet, tj. negdje iza 2010. i 2011. Teta da je bila skromna žena, te da njoj nije puno toga trebalo. Čuo je da joj je HH sredio mirovinu, a poznato mu je da je teta zarađivala i od najma konobe, a osim toga da je imala i nekih pašnjaka koje je ili prodala ili iznajmljivala.

Oni da su teti znali sugerirati smještaj u domu, ali ona da im je na talijanskom znala reći „dok sam dobro, dobro sam“. Njemu da se teta nije nikad žalila da trpi neke bolove. Teta da je bila osoba koja se voljela držati svoje kuće i crkve, odnosno da nije nigdje išla, a zadnji put da je bila kod njegovog oca negdje 1993., kada im je umrla majka. Tužitelj da ne može tvrditi da se teta ikad žalila na svoj odnos sa bratom HH, budući da on sa njom nije ulazio u razgovore koji se tiču tih tema. Zadnji put kada je bio kod tete, da mu se na prvi pogled učinilo kako teta razumije što ju se pita, jer je primjerice na pitanje „kako si“, ona uredno odgovorila da je dobro, ali kako je taj razgovor bio usporen, sa puno pitanja koja su se ponavljala, na koja je teta odgovarala kratkim odgovorima, tužitelj da je zaključio da teta možda i nije bila u najboljem stanju.

Drži da je njezinom stanju svakako doprinio i ambijent u kojem je teta boravila. Gospođu VH da poznaje iz viđenja, ali da s njome nije kontaktirao, s tim da mu je poznato da je ona dolazila kod tete spremati obroke. Po njegovom mišljenju, pok. HH da je branio teti susrete sa tužiteljima, jer da je na taj način mogao lakše manipulirati tetom, koja je u to vrijeme već bila stara i nemoćna. Što se tiče tetinog odnosa sa TH, tužitelj je odgovorio da je TH teti bila jedini oslonac i prijateljica, jer da očito HH jedino TH nije branio da dolazi kod tete.

Što se tiče izjave EH u ovom postupku, u kojem je ista navela da je pok. ZH imala svoje „ja“ i da je znala što radi sve do zadnjeg trenutka, tužitelj je naveo da u pogledu toga on nema neko svoje mišljenje i da može reći jedino da je zatečen tom izjavom EH. Nadodao je da on nije bio pored ZH u periodu pred njezinu smrt, tako da o tome ne može iskazivati, kao što ne može govoriti niti o tetinom autoritetu kojeg je EH opisala u svojem iskazu.

15. Iz iskaza ĐH proizlazi da je on bio taj koji je 2007. godine donio teti ZH ugovor o darovanju radi potpisa. On da je taj ugovor napisao, te doveo javnog bilježnika kod tete ZH, koja da je potom taj ugovor potpisala. Ona da nije provjeravala tekst toga ugovora, te da je stoga zaključio da je imala povjerenja u njegov sadržaj. Međutim, da je vremenski tijek potpisivanja tog ugovora od strane tete ZH trajao neko vrijeme, odnosno da se javni bilježnik zbog toga zadržao kod tete nekih 45 minuta. Sjeća se da kada je javni bilježnik odlazio od tete, da je prokomentirao nešto u smislu „jadna žena“.

Osim tetinog potpisa, taj ugovor da je trebao potpisati i stric IH, te stric HH. IH da je imao jaku averziju prema svemu tome, a pogotovo averziju prema HH. Sjeća se da je OH pokušao objasniti svojem ocu IH da se radi o darovanju, nakon čega da je OH dobio šamar od oca. Po mišljenju tužitelja, svo troje braće su bili jako autoritativni, s tim da je jedan od njih bio izopćen, i to je bio IH. On da je bio izopćen zato što je smatrao kako njemu treba pripasti kuća, budući da se on žrtvovao i odškolovao ostalu braću. Pok. ZH da nije ljubila brata IH, ali da nije nikad niti jednu ružnu riječ rekla za OH i PH.

Još za života njihovih roditelja, tj. bake i djeda tužitelja, da je odlučeno kako kuća treba pripasti teti ZH, budući da je ZH bila jedino žensko u obitelji, koja se nije ženila i imala svoje djece, te je cijeli život ostala sa svojim roditeljima. IH da se sa tim nije mogao nikako pomiriti. Teta ZH da nije nikad iznijela stav o tome da će predmetnu kuću naslijediti jedan od braće. Njegov otac da je umro 1996. godine, a nakon toga stric HH da je odjednom postao „alfa i omega“. On da je tada postao jedini u obitelji, budući da nećaci nisu bili bitni, a IH je ionako bio izopćen brat.

Ukoliko si bio dobar sa HH, mogao si posjetiti tetu ZH tj. samo ukoliko je on to dozvolio. Tužitelj da nije nikad tražio dozvolu da posjeti tetu ZH dok je bio živ njegov otac, međutim, kada je on umro, do tete ZH da je mogao doći jedino preko TH, koja da ga je tada znala moliti da ne kaže HH da ga je pustila u kuću. TH da je bila stalno sa ZH i tužitelj drži da sve što je ona iskazala u svojem iskazu, da je to upravo tako. Od svog oca, kao i od HH, tužitelj da nije nikad čuo neku pretenziju glede kuće, dok da od IH jest. ZH da je tijekom života znala reći da kada ona umre da će kuća biti „njihova“, a to je značilo od obitelji ĐH.

Po mišljenju tužitelja, radilo se o obiteljskoj kući, a ne o Marijinoj kući, jer da su je braća cijeli život znala zadirkivati u smislu da bi im trebala biti zahvalna što je njoj kuća pripala. ZH da je pala negdje 2009., ali da ne zna kada je nakon tog pada zalegla u krevet. Dok god je hodala, ona da je bila u stanju otvoriti vrata od kuće, a kasnije da je to određivao HH, osim kada je TH znala nekoga pustiti potajno u kuću, bez da to kaže HH. U posljednjem periodu Marijinog života, tužitelj da je uspio možda tri puta ući u kuću i to u razdoblju od možda 9 mjeseci do godine dana, dok da je više puta pokušavao.

Sjeća se da kada je jednom ušao u kuću tj. u kuhinju gdje se nalazio Marijin krevet, da je ZH iz kreveta pitala „tko je“, na što da joj je TH odgovorila „ U“, nakon čega da je tužitelj pristupio njezinom krevetu i pitao ju kako je. Sjeća se da je ona tada na sebi imala jedan ogrtač kojim se instinktivno htjela prekriti. Primijetio je da je ljuta na C, jer da joj se on očito nije javljao na telefon, što da je shvatio po tome jer ga je ZH pitala je li telefon uključen. Po mišljenju tužitelja, HH da je bio „diktator“, odnosno da je bio takav čovjek koji bi, ako bi mu se netko suprotstavio, tu osobu sankcionirao, i to na način da joj se primjerice ne bi javljao, a ZH da je sankcionirao na način da bi ju ostavio samu i to joj je bila kazna.

Također, a kao primjer toga, naveo je situaciju u kojoj je on jednom prilikom imao dogovoren susret kod strica HH, međutim, kako je zakasnio par minuta, da ga HH više nije htio pustiti u kuću. O psihofizičkom stanju pok. ZH, tužitelj da nije uopće razmišljao. Po njemu, teta ZH da nije imala pravo glasa, odnosno ona da se znala suprotstaviti dok je bila mlađa, ali da ju braća nisu nikad uzimala ravnopravnom, a kada je J umro, da se više nije mogla opirati, jer da je to u protivnom značilo „rat sa HH“. Sjeća se da kada je jednom prilikom došao kod tete ZH, da je u kuhinji gdje je bio šparhet, primijetio na stropu jednu rupu za koju da je pitao ZH da li ju planira popraviti, na što da mu je ona rekla da ne, jer da ju ta rupa ne interesira, a nastavno da mu je odgovorila „kada umrem, popravite vi“.

Po mišljenju tužitelja, to „vi“ da se odnosilo na familiju, a ne samo na strica C ili bilo koga drugog pojedinačno. Za oporuku da je tužitelj saznao neposredno pred ostavinsku raspravu, i to usmeno preko telefona od strica HH, koji da mu je tada spomenuo kako će biti oporuka, na što da on nije reagirao. Naveo je da su svi oni očekivali zakonsko nasljeđivanje, a ne oporučno po kojem je sve pripalo HH. Po mišljenju tužitelja, a s obzirom da je HH donosio sve odluke glede ZH, HH da je donio odluku i glede oporuke, jer da mu se ZH suprotstavila, da bi za nju u tom slučaju nastupila kazna.

Teta ZH da nije nikad govorila da će nekome ostaviti kuću, već da je jedino znala spomenuti da kada ona umre, da će kuća biti „naša“. Nakon razgovora sa HH, koji mu je spomenuo oporuku, tužitelj da je susreo TH, te da ju je tada pitao „šta je to“, tj. u smislu da mu TH pojasni postojanje oporuke, na što da mu je TH odgovorila da to nije ništa, odnosno da to ZH nije napravila, već da ju je na to najvjerojatnije prisilio HH. Tužitelj da ne zna što je sve pok. ZH imala u trenutku svoje smrti, ali da zna da je postojala predmetna kuća, zatim neko zemljište u industrijskoj zoni, te očito još neka zemlja, s tim da je nešto od toga ZH i prodala tijekom života.

ZH da nije nikad financijski ovisila o svojoj braći budući da je živjela od svoje mirovine, zatim od najma konobe, te od ušteđevine koju je moguće dobila prodajom, a pri tome da nije imala velikih prohtjeva. Što se tiče osobe VH, tužitelj smatra da je ona trebala obavljati tzv. fizikaliju, tj. dati ZH hranu u usta i sl., budući da je obitelj LH bila ta koja je ZH kuhala. Tužitelj da nije bio kod tete ZH u vrijeme kada je oporuka sastavljena, odnosno da zapravo uopće ne zna je li u tom razdoblju bio kod tete ZH, jer da tada nije znao za postojanje oporuke.

U periodu kada je on posjetio ZH, tužitelj da sa njom nije puno komunicirao, tako da ne može govoriti nešto o njezinom psihofizičkom stanju. Njihovi raniji razgovori da su bili puno aktivniji, tj. da se razgovaralo o svemu i postojala je komunikacija, a nakon što je ZH zalegla u krevet, da je njoj postalo svejedno je li itko u sobi, budući da je znala gledati u strop, tj. nije bilo neke komunikacije, već je ona nešto ponavljala u sebi, te se može reći da joj je zapravo već bilo svejedno za sve, odnosno da se „prepustila“. Od EH da je saznao da HH na neki način maltretira pok. tetu ZH, što da njemu i nije bilo tako čudno, jer da je on to radio cijeli život, i to ne samo njoj, nego svima.

Tuženice da su znale doći u posjet teti ZH, i to sa ocem, što da tužitelj zna, jer da je stric HH to uvijek znao naglasiti. Što se tiče ostalih nećaka tete ZH, tužitelj je naveo da su i oni bili izopćeni, ali da je ta situacija bila donekle podnošljiva do 1996. tj. do smrti njegovog oca, a nakon toga da se sve moralo pitati C. Po mišljenju tužitelja, nakon 1996., HH da je bio najznačajniji u Marijinom životu, budući je on preuzeo odlučivati umjesto nje. Drži da predmetna oporuka nije sastavljena pred javnim bilježnikom ili pred svjedocima zato što da je tome bilo tako, da bi se ZH tome suprotstavila i rekla neću, a ovako da ju je HH, koji je pri tom bio pravnik i „maher za to“, sustavno i pomalo na to prisilio.

16. Iz iskaza svjedoka CH proizlazi da je isti svako ljeto od svojeg rođenja boravio u predmetnoj kući, i to najviše ljeti te da je tada bio u dobrim odnosima i sa tetom ZH, ali i sa stricem HH kojeg bi povremeno znao tamo sresti, dok da strica IH nije nikad niti upoznao. Nakon smrti njegova oca 1996., on da je rjeđe dolazio u kuću pok. tete ZH, budući da su njegovi roditelji također izgradili kuću u [adresa]. Međutim, da je i tada posjećivao tetu ZH, i to za rođendane, blagdane i slično. Najviše da je dolazio u prisutnosti mame i strica HH, dok da sam nije dolazio, budući je u to vrijeme studirao u Rijeci.

Nakon 2008., tužitelj da se zaposlio praktički 30 metara od predmetne kuće, i to na jedan sezonski posao koji se svodio na rad ljeti i u večernjim satima. Zbog toga da je često posjećivao tetu ZH upravo u tim večernjim satima, i to sve to njezine smrti. Tužitelj da je radio za tog privatnika sve do 2010., a 2011. da je otkupio obrt od tog privatnika i da mu je tada trebalo skladište. Nakon razgovora sa HH i tetom ZH, on da je počeo koristiti konobu predmetne kuće, a kasnije da je počeo skladištiti proizvode na natkrivenoj terasi kuće (prostor ispod stepenica).

Zbog toga da je stalno bio prisutan u kući pok. tete ZH. Iz njegova iskaza proizlazi da je upravo on preselio tetu ZH iz sobe u kuhinju, i to negdje 2009. godine, budući da je u kuhinji bila klima, a teta ZH da se grijala isključivo na klimu. U navedenom razdoblju, tužitelj da je znao posjetiti tetu ZH 2 do 4 puta tjedno. Tada da joj je znao pomoći oko nekih sitnih poslova, kao primjerice baciti smeće ili kupiti nešto, dok da je sve ostalo preuzeo na sebe stric HH. Naveo je da ga je jednom prilikom, kada je predložio stricu HH da se promijeni tetina ishrana, odnosno da joj se očisti kuća, jako povrijedila izjava strica HH koji da mu je tada odgovorio riječima „ne miješaj mi se u obitelj“.

Teta ZH da je do smrti živjela od mirovine i od iznajmljivanja konobe. Na taj način da je uzdržavala sebe, i to što se tiče hrane i režija. Vezano za njezinu zdravstvenu skrb, o istoj da je brinuo otac tužitelja koji je bio doktor, dok da je sva pravna pitanja u obitelji rješavao stric HH, budući je on bio pravnik. Majka tužitelja da je bila jako povezana sa ZH. Ona da joj je najčešće previjala ranu, iako da je dolazila i patronaža, međutim, tužitelj da patronažu nije niti jednom susreo. Naveo je da je njegova majka mogla brinuti o ZH onda kada bi joj TH otvorila vrata.

Naime, njegova majka da nije imala ključ od kuće, već da su ključ imale samo TH i VH. Hranu teti ZH da su nosili P, dok da bi VH tu hranu servirala i potom oprala suđe. U večernjim satima kod tete ZH da je dolazila TH, i to na druženje i gledanje televizije. Tužitelj da je također dolazio u večernjim terminima, s tim da je on imao ključ od dvorišta za ulazak u dvorište. Što se tiče psihofizičkog stanja pok. ZH, tužitelj je naveo da se njezin duh dosta promijenio nakon pada. Ona da je pala više puta, a da je zadnji put bio 2009. godine.

Nakon toga da je teta sve češće govorila kako joj je dosta svega i da želi da je I uzme. Po mišljenju tužitelja, teta ZH da je imala ozbiljnu demenciju. Naime, ona da je često ponavljala ista pitanja ili iste odgovore tj. stalno bi govorila istu stvar, a tek kasnije, kada je majka tužitelja oboljela od Alzheimera, i to negdje 2015./2016., tužitelj da je shvatio koliko je Marijino stanje u to vrijeme bilo ozbiljno. Sjeća se da ga je ZH znala pitati zašto je u Puntu ili zašto se posvađao sa mamom, za što da tužitelj uopće nije znao odakle joj to, jer niti on nije bio u Puntu, niti se ikad posvađao sa majkom.

Od 2010. da ga je stric HH zamolio da povremeno opere tetino rublje, budući da on to više nije bio u stanju, što da je tužitelj i činio. HH da je u tom periodu, tj. od 2010. pa nadalje, sve rjeđe dolazio kod tete. Teta ZH da nije nikada spominjala svoju imovinu, niti je po mišljenju tužitelja za istu marila. Npr. u kući da je trebalo popraviti strop, a kada je tužitelj pitao tetu ZH za isto, ona da mu je odgovorila „vi ćete popraviti strop“. Što se tiče strica HH, on da je bio dominantna osoba i da je uvijek moralo biti po njegovom.

Nakon smrti tužiteljevog oca, stric HH da je na neki način preuzeo brigu o tužitelju. Naime, odnos tužiteljevog oca AH i njegovog brata HH, da je bio donekle ravnopravan, s tim da je otac tužitelja bio stariji i puno smireniji nego HH. Odluke da su donosili koliko toliko suglasno, dok da je ZH bila u strahu od HH. Tužitelju da je to poznato, jer kada bi mu pok. ZH ostavila novce za sladoled, ona da bi tada obično rekla da tužitelj to ne kaže HH. Za oporuku da je tužitelj saznao u trenutku njezina čitanja kod javnog bilježnika, te da je bio šokiran njezinim sadržajem.

Nakon ostavine, tužitelj da je otišao u Rijeku, i to u posjet stricu HH, koji da ga je primio, te nakon tužiteljeva upita vezano uz postojanje oporuke, da mu je HH pokazao original oporuke. Tužitelj da ga je tada pitao kako je to moguće, jer da se uvijek govorilo da su sva braća ista, na što da mu je stric HH odgovorio da je on to tako sredio i da to tako treba biti. Također da je nadodao da mu je žao što nije sredio i nasljedstvo iza NH, i to u korist nas ostalih, budući da je imovina pok. NH otišla Crkvi. Nakon toga, tužitelj da je otišao od HH, te je njihov odnos od tada zahladio.

Po mišljenju tužitelja, HH da je uvijek radio protiv njih tj. u svoju korist. Sjeća se da mu je majka u jednom razgovoru bila spomenula da joj je pok. ZH bila rekla da se boji, jer da misli da je potpisala nešto što nije smjela. U odnosu na pitanje pun. tuženika da li je teti bilo drago što je tužitelj preuzeo obrt od poduzetnika za kojeg je ranije radio, tužitelj je odgovorio da niti njegovoj majci, a niti teti nije bilo drago što je 2008. godine počeo raditi u ugostiteljstvu, dok da misli da je kasnije, tj. kada je tužitelj preuzeo obrt, teta to podržavala, budući da je znala od koga je tužitelj preuzeo taj obrt.

Na dodatan upit, naveo je da je on taj obrt preuzeo 2011. Tužitelja da nije toliko brinula tetina demencija, budući je on to pridavao staračkoj demenciji, već da ga je više brinula njezina rana i kuk, tj. noga, budući da se ona žalila da ju ista boli. On da je tetu pitao da li će nešto poduzimati po tom pitanju, međutim, da mu je teta odgovorila da ne želi ići kod doktora. Također je naveo da nije nikad stekao dojam da bi teta bila prisiljena raditi nešto što ne želi, pa čak ni od strica HH, ali da se na neki način ona bojala strica HH.

Po mišljenju tužitelja, u posljednjim godinama tetina života, najviše da su uz tetu bili EH, VH, stric HH, tužiteljeva majka i on.

17. Iz iskaza tuženice UH proizlazi da je predmetna kuća tetina kuća, koju da je teti ostavio njezin otac tj. njezini roditelji, budući da je ona cijeli život brinula za njih, pa su je roditelji htjeli osigurati, budući da nije imala svojih potomaka, niti se udavala. Također da postoji još jedna kuća, i ta kuća da bi bila rodna kuća obitelji UH. Ista da se nalazi u blizini, a danas da predstavlja restoran Frankopan. Osporila je tvrdnju tužitelja da se brat IH cijeli život žrtvovao za ostalu braću, budući da je i stric IH imao priliku školovati se, a što da nije prihvatio.

Nakon smrti njihovih roditelja, sva njihova djeca da su dobila određenu imovinu tj. zemlju, jer da su ih roditelji pošteno podijelili. O teti da su najviše brinuli HH, otac tuženice, te stric U, koji da je bio liječnik (ginekolog) po struci. Otac tuženice da je teti osigurao mirovinu, jer da je bio pravnik, te je vodio brigu o svim pravnim stvarima u obitelji. Nadalje, osporila je navode tužitelja ĐH vezano za potpisivanje ugovora o darovanju iz 2007., te pojasnila da je i ona bila prisutna tamo te da je sa ĐH išla kod strica IH na potpis tog ugovora.

Stric IH da je uvijek imao pretenzije prema tetinoj kući te da je stoga inzistirao i da se u taj ugovor upiše kuća, što da teta nije htjela. Otac tuženice da nije svojatao tetinu kuću, niti je imao bilo kakve pretenzije prema imovini NH. Njezin otac da je bio „stara garda“ u smislu da se njega trebalo slušati, a što se tiče tete ZH, ona da je bila jedna vrlo svjesna žena, koja da je cijeli život radila što je htjela. Stric IH da je bio izopćen, s tim da se izopćio sam, i to sa svojim ponašanjem oko predmetne kuće. Braća ĆH i U da su se voljeli, a teta ZH da je do svoje braće uvijek držala.

U tom odnosu, teta ZH da se itekako znala izboriti za sebe, a u odnosu prema trećima, da je uvijek znala stati na stranu svoje braće. Tuženica da je tetu viđala intenzivno, i to najviše po ljeti te da se sa njom redovito čula telefonom. Također da je kod tete dolazila i u periodu nakon 2010. godine pa sve do njezine smrti. Teta da je znala od čega boluje, kao i svi oni. Tuženica da nije nikad vidjela tetinu ranu, a na upit tko je ranu čistio, tuženica je navela da se rana čistila sama od sebe i to tako što se cijedila. Nadodala je da je ranu previjala patronažna sestra, dok da Deanovu majku nije vidjela kako čisti i previja ranu.

Nadodala je da nije vidjela niti patronažu da dolazi, iako da misli da je patronaža dolazila dva puta tjedno. Nakon tetina pada 2009. godine, teti da je bio osiguran krevet u kuhinji, međutim, ona da tada nije zalegla u krevet, već da je zalegla pred sam kraj. Stav tete da je bio taj da želi smrt dočekati u kući. Sjeća se da je još otac tuženice spominjao teti kako bi trebalo pofarbati zidove i strop, što da je teta odbila, jer da nije željela da se itko mota po kući. Otac tuženice da je teti prao posteljinu, EH da je znala počistiti i ići u dućan te platiti račune, dok da je KH kuhao.

Tetu da nije zanimao izgled kuće u smislu jesu li joj crni zidovi ili postoji li rupa na stropu. Tetu da je često posjećivala njezina prijateljica Ć, dok da je EH bila tetino kumče, kojoj da je teta jako pomogla tijekom života, pa je EH osjećala dužnost prema teti. Osporila je tvrdnju tužitelja da je teta klonula duhom nakon pada i to prvenstveno stoga što je teta bila velika vjernica. Ponovila je da je teta cijeli život radila što je htjela. Tuženica da je tetu zadnji puta vidjela sredinom 8. mjeseca 2012., a teta da je umrla ..2012.

Taj put tuženici da je otvorila EH, jer da je teta bila u krevetu. Kada je pitala tetu da li joj šta treba i kako je, teta da joj je odgovorila da je dobro i da ima sve. Tuženica da nije nikad zatekla VH, jer da je ona dolazila u jutarnjem periodu. Ona da se nije usudila pitati tetu o eventualnoj potrebi da se istu smjesti u dom, jer da je znala za tetinu odluku o tome da bude u kući. Po mišljenju tuženice, teta da je imala konstantnu skrb, jer da joj je dolazila patronaža, a u bolnicu da ionako nije htjela ići. Iako nije vidjela doktora u kući kod tete, pretpostavlja da je isti dolazio.

Prilikom zadnjih posjeta teti, tuženica da nije primijetila da bi se teti bližio kraj, jer da ona to svojim duhom nije odavala. Potvrdila je da je CH dolazio kod tete u kuću, ali je navela da ga ona nije nikad srela kod tete. Nakon tetine smrti, u posjed kuće da je stupio njezin otac, a sada da su u posjedu ona i njezina sestra. Kuća da je sada u lošem stanju i da propada. Tuženica da nije nikad sa tetom pričala o imovini, niti je ikad čula svojeg oca da spominje tetinu imovinu. Njezin otac da je bio aktivan do zadnjeg trena te da je stalno dolazio kod tete u posjet.

On da je umro 2015. , i to sa 87 godina života. Tuženica da kod tete nije uočila znakove demencije, budući da je kod tete uvijek bila upaljena televizija, koju da je teta pratila do zadnjeg trena. Tuženica da nije znala da će teta sačiniti oporuku, niti da je ikad čula da bi teta rekla da će kuća nakon njezine smrti biti „naša“ tj. u smislu da pripada svima. Nakon što je tuženici pročitano izvješće patronaže, tuženica je navela da to izvješće nije istinito niti u jednom pogledu. Navela je da nije točno da je teta bila dementna i senilna, a pogotovo da nije točno da je teta bila sama.

Nadodala je da je moguće da je ležala u krevetu, ali ne i da bi bila nepokretna. Za oporuku tuženica da je saznala onda kada joj je njezin otac rekao da su OH i PH podignuli tužbu protiv njega. Po mišljenju tuženice, u razdoblju od 2010. pa do smrti tete, najviše da je njezin otac boravio kod tete te EH. EH da je bila kod tete svaki dan, pa čak i više puta dnevno, a na upit zbog čega je EH u svom iskazu rekla da nije nikog od njih vidjela kod tete, tuženica je odgovorila da to njoj nije jasno, jer da je njima netko trebao otvoriti vrata od tetine kuće. Tuženica da nije imala ključeve od kuće, jer da joj je vrata otvarala EH, dok da je njezin otac ključeve imao.

Potvrdila je izjavu EH da je pok. ZH znala što radi sve do zadnjeg trenutka, a to što je EH navela da bi joj ZH zasigurno rekla da je nešto potpisala, tuženica tumači tako što teta nije s nikim pričala o svojoj imovini, jer da je to smatrala intimnom stvari koja se tiče nje. Tuženica da je odlazila kod tete tri puta mjesečno, s tim da je u zimskom razdoblju dolazila popodne, dok da je vikendom dolazila u jutarnjim satima, te da joj je svaki put otvorila EH. Po mišljenju tuženice, teta da je bila vrlo hrabra žena i da se nije nikog bojala, a u odnosu na iskaz VH koja je izjavila da se teta bojala da će je netko zadaviti, tuženica je rekla da ona kod tete nije primijetila takve neuobičajene strahove.

Njezin otac da nije niti ograničavao, niti branio pristup određenim osobama da dođu u posjet teti, ali ona da zna koga teta nije željela vidjeti, a to su A, PH i ĐH. Osporila je iskaz VH u dijelu u kojemu je VH opisala odnos njezina oca prema teti, kao i iskaz EH u kojem je ista navela da je otac tuženice bio nasilan prema teti. Nejasno joj je zbog čega je EH izjavila da je tetu malo tko posjećivao, gotovo nitko, te je nadodala da je možda to EH rekla zato što je i sama očekivala od tete nešto od njezine imovine.

18. Iz iskaza MH proizlazi da je ista od 2008. za stalno nastanjena u [adresa] sa majkom RH, dok da je prije toga znala odlaziti u [adresa] ljeti. Međutim, i u tom periodu da je znala doći na [adresa], i to sa sestrom UH, ali ne svake godine. Predmetna kuća da je pripadala teti ZH, a istu da su još kupili djed i baka tuženice, te ju nakon toga ostavili svojoj kćeri koja se o njima brinula. Sinovima da su ostavili polja na kojima da su oni kasnije izgradili svoje kuće. Stric IH da nije želio studirati, tako da je njegova odluka bila ta što se on nije školovao, dok da su njegova braća HH i AH diplomirali pravo i medicinu, što je onda bio statusni simbol.

Njezin djed da nije nikad obećao stricu IH kuću, već da je uvijek govorio da će kuća pripasti teti ZH. Isti da je preminuo cca 1968. Potvrdila je činjenicu da su se dva brata i sestra urotili protiv strica IH, i to stoga što njemu nije nikad bilo dosta imovine. Ona da je imala dobar odnos sa tetom ZH. Sa njom da se redovito čula telefonom, a također da ju je sigurno vidjela desetak puta u razdoblju od 2009. do 2012. Njoj da je teta također rekla da ne želi u dom, već da želi starost dočekati u svojoj kući. Zbog toga da se tuženica sjetila gospodina KH i zamolila ga da on bude taj koji će teti nositi ručak, što da je on i činio sve do njezine smrti.

Ona da je tetu vidjela nakon njezina pada 2009., a u kuću da je ušla tako što joj je ključ od kuće dao tata. Kada je vidjela tetu, ona da je bila u svojem krevetu na prvom katu kuće, tj. u sobi, te da je teta tada bila čista, mirisna i dotjerana. Budući da je gospodinu KH bilo teško nositi ručak u sobu, otac tuženice da je teti osigurao krevet najprije u primaćoj sobi, a kasnije u kuhinji. Koliko je tuženici poznato, teta da se nakon pada više nije kretala, već da je zalegla u krevet i tako da je to bilo sve do njezine smrti. Čini joj se da teta nije mogla sama obavljati nuždu u tom razdoblju, zbog čega da su joj u tome pomagale TH ili patronažna sestra.

Njezin posljednji susret sa tetom da je bio u proljeće 2012., te da se tada nije moglo zaključiti da bi teta bila nesuvisla. Štoviše, teta da je tada kritizirala hranu, jer da joj je bila preslana, zbog čega da su tuženica i DH same isprobavale je li tome tako ili nije. Nije točna tvrdnja tužitelja da je otac tuženice branio ikome da dođe u posjet teti ZH. On da je imao loš odnos sa svojim bratom IH, ali ne i sa svojim nećacima. Što se tiče drugog brata, tuženica je navela da je njegov otac imao dobar odnos sa drugim bratom. On da je brata AH jako poštovao, budući da je on bio stariji brat te da su se oni jako voljeli.

Što se tiče uvjeta u kojima je ZH živjela, tuženica je rekla da se sjeća kako joj je teta rekla da je njoj dobro i da eventualno farbanje kuće radi netko kasnije iza nje, ali da joj tada nije rekla tko. Komad stropa koji je bio otpao, oni da nisu popravili, jer da je teta ZH rekla da ako je dobro njoj, da je dobro i drugima. Tuženica da nije vidjela niti doktora, niti patronažu kod tete ZH, a što se tiče njezine rane, istu da je vidjela jednom, te je tada ta rana curila. Teta da joj se nije nikad žalila da ju boli, a ranu da je znala prekriti gazom.

Ona da je očito dobro podnosila svoju bolest. Za oporuku da je saznala tek nakon ostavinske rasprave, i to kada je istu spomenuo njezin otac u jednom razgovoru. Ona da se nije iznenadila što oporuka postoji, te joj nije čudno što je tom oporukom kuća pripala njezinom ocu, jer da je to bila moguća solucija. Nadodala je da u slučaju da je njezin otac sastavljao oporuku, da u tom slučaju oporuka ne bi izgledala ovako kako izgleda sporna oporuka, već da bi bila pravnički vrlo dobro formulirana. Zadnji put kada je vidjela tetu u proljeće 2012., teta da nije izgledala čudno, već da je bila prisebna i nije primijetila nikakve promjene u tom pravcu kod nje.

Gospođu VH da ne poznaje, dok da sa TH nije imala kontakata, s tim da je potvrdila kako je TH bila ta koja je u razdoblju od 2009. pa do smrti tete ZH, najviše boravila kod nje. Na upit pun. tužitelja, tuženica je navela da je njezin otac bio osoba koja se znala lako iznervirati, ali da nije tukao tetu ZH, niti da mu je smetalo ako je netko posjećivao tetu ZH. Također je nadodala da je njezin otac bio autoritativna osoba, ali da svoje mišljenje nije drugima nametao. Tuženica da nije primijetila kod tete neke strahove o kojima je govorila VH u svojem iskazu, niti pojavu demencije.

Osporila je iskaz EH u dijelu u kojem je ista navela da su teta ZH i njezin brat IH bili u korektnim odnosima, budući da oni nisu razgovarali godinama, i to sve zbog njegove opsesije predmetnom kućom. Smatra da je njezina teta imala odgovarajuću njegu i skrb, budući je imala hranu i zdravstvenu njegu, i to preko TH i njezinog oca, koji da se brinuo o njezinoj zdravstvenoj njezi. Na upit tužitelja CH, tuženica se ispravila u svojem iskazu, te navela da je 2009. vidjela tetu da leži na drugom katu kuće, a ne na prvom, kako je ranije iskazala, te da ju je otac tuženice preselio u primaću sobu koja je na prvom katu, a ne u prizemlju, kako je to prethodno izjavila.

Nadodala je da je čula kako je Deanova majka DH čistila teti ranu, ali da ju ona nije nikad tamo vidjela.

19. Analizom svih provedenih dokaza u postupku, i to kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, sve sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, dalje ZPP), ovaj sud drži da su tužitelji uspjeli dokazati osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, i to zbog razloga koji će biti nastavno navedeni.

20. Naime, tužitelji su u tužbi, te tijekom postupka osporavali pravnu valjanost predmetne oporuke pok. JH iz decembra 2010. zbog više razloga, i to zbog toga što pok. oporučiteljica nije bila sposobna za rasuđivanje, zatim što je oporuku sastavila pod utjecajem sile/prisile i/ili zablude, te zbog toga što ista nije napisala i potpisala predmetnu oporuku.

21. Odredbom čl. 26. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine broj 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019, dalje ZN) propisano je da oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života, s tim da je oporuka ništava ako u vrijeme sastavljanja oporučitelj nije imao 16 godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje. Ako se ne dokaže suprotno, smatrat će se da je oporučitelj u trenutku sastavljanja oporuke bio sposoban za rasuđivanje, a oporučitelj nije bio sposoban za rasuđivanje ako u tom trenutku nije bio u stanju shvatiti značenje svog očitovanja i njegove posljedice ili nije bio u stanju vladati svojom voljom toliko da postupka u skladu s tim znanjem. U st. 3. tog članka stoji da gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je oporuka napravljena ne utječe na njezinu valjanost.

22. Odredbom čl. 27. st. 1. ZN- stoji da će se oporuka na zahtjev poništiti ako je oporučitelj bio natjeran prijetnjom ili silom da je napravi ili se odlučio napraviti je zbog toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi, dok u odredbi čl. 28. st. 1. ZN-a stoji da poništenje oporuke ili pojedinih njezinih odredbi zbog prijetnje ili sile, prijevare ili zablude, može zahtijevati samo osoba koja za to ima pravni interes, i to u roku od godinu dana od kada je doznala za postojanje uzroka nevaljanosti, ali najkasnije za deset godina od proglašenja oporuke. U čl. 28. st. 2. ZN-a stoji da rok od godinu dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke, a u st. 3. tog članka stoji da prema osobi koja je prouzročila mane oporučiteljeve volje, ili je za njih znala ili morala znati, poništenje oporuke može se zahtijevati u roku od 20 godina od dana proglašenja oporuke.

23. Odredbom čl. 29. st. 1. ZN-a je propisano da je valjana ona oporuka koja je napravljena u obliku utvrđenom zakonom i uz pretpostavke predviđene zakonom, dok u st. 3. tog članka stoji da zbog nedostatka u obliku poništenje oporuke može zahtijevati nakon otvaranja nasljedstva samo osoba koja za to ima pravni interes, i to u roku od godinu dana od kada je saznala za oporuku, a najdulje za 10 godina od proglašenja oporuke, gdje rok od godine dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke.

24. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da se utvrđenje ništetnosti, tj. pravne nevaljanosti oporuke, može tražiti isključivo zbog razloga iz čl. 26. ZN-a, tj. u konkretnom slučaju zbog nesposobnosti oporučiteljice za rasuđivanje, dok da su ostali razlozi na kojima tužitelji temelje tužbu, kao što su sila/prisila i zabluda, razlozi zbog kojih je moguće tražiti poništenje oporuke, sve sukladno čl. 27. i 28. ZN-a.

25. Također, a vezano uz tvrdnju tužitelja da pok. JH nije napisala i potpisala predmetnu oporuku, ovaj sud ističe da bi i taj razlog predstavljao osnovu za poništenje predmetne oporuke, sve sukladno čl. 29. ZN-a, jer se istim sadržajno upire na postojanje nedostatka u obliku te oporuke, koji je inače propisan zakonom i za kojeg u čl. 30. st. 1. ZN-a stoji da vlastoručna oblika mora biti vlastoručno napisana i potpisana po oporučitelju. (isto i u odluci Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-294/2019, od 21. veljače 2019.).

26. Imajući stoga u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, ovaj sud zaključuje da tužitelji nisu u svojim tužbama zatražili konstitutivnu zaštitu, tj. nisu podnijeli zahtjev za poništaj oporuke pok. JH, već zahtjev koji bi sadržajno upućivao na deklaratornu tužbu, s obzirom da traže pravnu nevaljanost predmetne oporuke, tj. utvrđenje te nevaljanosti (ništetnosti).

27. Zbog toga, ovaj sud nije ulazio u ocjenu istinitosti tvrdnji tužitelja vezanih uz eventualno postojanje sile/prisile i/ili zablude oporučiteljice kod sastavljanja predmetne oporuke, što bi odgovaralo razlozima iz čl. 27. ZN-a, niti je u smislu čl. 29. ZN-a prihvatio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem dopunskog grafološkog vještačenja, a sve vezano uz okolnost je li pok. JH napisala i potpisala predmetnu oporuku, budući da se radi o razlozima zbog kojih je moguće tražiti jedino poništenje takve oporuke, a što tužitelji u ovom postupku nisu tražili.

28. Međutim, kako su tužitelji, osim prednje navedenih razloga, tvrdili i da pok. oporučiteljica JH, u trenutku sastavljanja predmetne oporuke, nije bila sposobna za rasuđivanje, to je u konkretnom slučaju bilo nužno provesti dokaz psihijatrijskim vještačenjem, i to po stalnoj sudskoj vještakinji psihijatrijske struke prof.prim.dr.sc. Elizabeti Dadić – Hero, koja je nakon uvida u cjelokupni spis i zdravstveni karton pok. JH zaključila da je pok. JH u trenutku sastavljanja predmetne oporuke bila dementna i nesposobna za rasuđivanje, tj. shvaćanje značenja i pravnih posljedica predmetne oporuke.

29. Citirani nalaz i mišljenje, ovaj sud je prihvatio u cijelosti kao stručan, objektivan i izrađen sukladno pravima struke, budući da tuženice, svojim primjedbama i prigovorima, nisu uspjele dovesti u dvojbu kako kompetentnost imenovanje vještakinje, tako i točnost, stručnost i vjerodostojnost njezina nalaza i mišljenja u ovoj pravnoj stvari.

30. Naime, okolnost što tuženice nisu zadovoljne rezultatima vještačenja, nije razlog koji bi opravdavao provođenje novog vještačenja, i to poglavito u situaciji kada iste nisu konkretizirale razloge zbog čega smatraju da imenovana vještakinja, koja inače iza sebe ima dugogodišnju karijeru kao doktor specijalist iz područja psihijatrije, ali i kao stalni sudski vještak psihijatrijske struke, ne bi bila dovoljno kompetentna odgovoriti na zadaću vještačenja, već bi za to bio jedino kompetentan vještak Stipe Drmić, specijalist psihijatrije, uze specijalnosti iz forenzičke psihijatrije i biologijske psihijatrije, kojeg su tuženice predložile tek nakon što im je dostavljen predmetni nalaz i mišljenje.

31. U konkretnom slučaju, vještačenje je provedeno na temelju medicinske dokumentacije, budući da osoba čiju je sposobnost za rasuđivanje trebalo vještačiti više nije živa, pa je stoga mišljenje ovog suda da bi i vještačenje po vještaku Stipi Drmiću (za kojeg su tuženice navele u postupku da je subspecijalist iz područja demencije) ili po bilo kojem drugom vještaku psihijatru, bilo identično nalazu i mišljenju vještakinje Elizabete Dadić – Hero, jer istom ne prethodi pregled pacijenta, već bi i taj nalaz bio utemeljen na istoj medicinskoj dokumentaciji, i to sadržajno manjkavom zdravstvenom kartonu pok. JH, na temelju kojeg je izrađen i predmetni nalaz i mišljenje.

32. Prema tome, to što vještačenje nije izrađeno od strane vještaka koji je ujedno i subspecijalist iz područja demencije, a koju okolnost očito niti same tuženice nisu smatrale bitnom prije provođenja predmetnog vještačenja i određivanja osobe vještaka, jer su na navedenu potrebu ukazale tek nakon što im je dostavljen neodgovarajući nalaz i mišljenje vještakinje Elizabete Dadić – Hero, nije razlog koji bi prema ocjeni ovog suda doveo u pitanje stručnost i objektivnost predmetne vještakinje, a time i točnost rezultata provedenog vještačenja.

33. Zbog navedenog, ovaj sud je odbio dokazni prijedlog tuženica za provođenje novog vještačenja u ovom postupku, kao suvišan i neosnovan, te odluku utemeljio na nalazu i mišljenju vještakinje Elizabete Dadić – Hero, kojeg je ocijenio ne samo valjanim, već i izrađenim sukladno pravilima struke i u skladu sa provedenim dokazima u postupku.

34. Naime, iz dostavljenog nalaza i mišljenja proizlazi da je vještakinja uzela u obzir sve parametre koje je smatrala odlučnim za donošenje odluke o zadaći vještačenja, i to sadržaj predmetne oporuke, gdje se osvrnula na manjkavost teksta u oporuci, grafomotoriku skriptora oporuke i precrtanu godinu sastavljanja oporuke, starost pok. oporučiteljice, zatim njezino zdravstveno stanje (recidiv maligne bolesti), nebrigu pok. oporučiteljice o svojem zdravlju (odbijala je bolničko liječenje), nebrigu obitelji o njezinom zdravstvenom stanju (puštena na skrb i brigu HZZO-a), uvjete u kojima je ista živjela, te u konačnici zdravstveni karton pok. oporučiteljice i izvješće patronažne sestre od 03. veljače 2010. godine, u kojem je patronažna sestra zapisala da je pok. JH u vrijeme sastavljanja izvješća bila dementna i senilna, te je na temelju svega toga zaključila da je pok. oporučiteljica u vrijeme sastavljanja predmetne oporuke bila takvog psihofizičkog zdravstvenog stanja da nije bila u stanju shvatiti značenje i posljedice sastavljanja predmetne oporuke.

35. Također, vještakinja je prilikom izrade predmetnog nalaza i mišljenja izvršila uvid i u predmetni spis, te u iskaze saslušanih svjedoka, koje je u konačnici i citirala u predmetnom nalazu i mišljenju, međutim, prilikom njezinog saslušanja u ovom postupku, ista je izjavila da svoju odluku o nesposobnosti pok. oporučiteljice za rasuđivanje nije utemeljila na iskazima tih svjedoka, već na ranije navedenim parametrima, te medicinskoj dokumentaciji.

36. Nije sporno da su svjedokinje VH i ČH, koje su najviše vremena provele sa pok. ZH u razdoblju od 2010. pa do smrti, u svojim iskazima navele da je pok. ZH imala svoje ja i da je do zadnjeg trena znala što radi, odnosno da je bila lucidna, jedino da je bila zaplašena i da se bojala da netko ne uđe i da ju ne zadavi, međutim, iskazi tih svjedokinja, prema ocjeni ovog suda, ne dovode u dvojbu nalaz i mišljenje predmetne vještakinje.

37. Naime, vještački nalaz je utemeljen na medicinskoj dokumentaciji, i to prvenstveno na izvješću patronažne sestre od 3. veljače 2010., koja je zdravstveni djelatnik, a koja je zasigurno, i to kako prema mišljenju vještakinje, tako i prema mišljenju suda, osposobljenija za procjenu je su li kod pok. ZH postojali znakovi demencije, nego što su to svjedokinje VH, koja je dolazila ZH servirati ručak i prazniti noćnu posudu, te EH, koja je rutinski posjećivala ZH svaku večer, i to kako pok. ZH ne bi bila sama, budući da ju obitelj očito i nije toliko često posjećivala, koliko su to oni naveli tijekom postupka.

Stoga se njihova opservacija kao „običnih“ ljudi, ne može suprotstaviti opservaciji patronažne sestre, koja je deset mjeseci prije sastavljanja predmetne oporuke uočila kod pok. JH znakove demencije, a koji su do trenutka sastavlja oporuke zasigurno morali biti i teži i ozbiljniji, jer se prema navodima vještakinje demencija kao bolest ne može izliječiti, već ista može samo progresivno napredovati. Ukoliko se tome pridoda činjenica da i dementne osobe mogu razgovarati i/ili gledati televiziju, na što se upiralo tijekom postupka kao eventualni dokaz Marijine sposobnosti za rasuđivanje, tada se tim više može zaključiti da su prednje spomenuti iskazi VH i EH pravno neodlučni za ovaj postupak.

Naime, vještakinja je i sama u svojem odgovoru na to pitanje, navela da okolina vrlo često ne može zamijetiti koliko je kod neke osobe razvijena demencija, i to pogotovo u predmetnom slučaju gdje je pok. ZH još od 2009. ležala u krevetu, tj. bila gotovo nepokretna, budući da dementna osoba može normalno voditi jednostavnije razgovore i odgovarati na pitanja „kako si“ i „da li te nešto boli“, slijedom čega da smatra kako je pok. JH, bez obzira na svoju demenciju, mogla uspostaviti jednostavniji kontakt sa svojim prijateljicama (očito misleći na svjedokinje VH i EH) te rodbinom.

S obzirom da je vještakinja, prilikom odgovora na ranije spomenute pitanje, pojasnila i da dementne osobe najvjerojatnije neće znati odgovor na pitanje „koji je danas datum“, „koje je godišnje doba“, „koliko je 100 manje 7“ i slično, budući da se kod dementnih osoba, već na početku bolesti, javljaju poteškoće sa rasuđivanjem i apstraktnim mišljenjem, to je ovaj sud, sukladno tome, zaključio da bi prekrižena godina u oporuci također mogla govorila u prilog zaključku vještakinje o nesposobnosti pok. ZH za rasuđivanje, jer potvrđuje ne samo mogućnost da je pok.

ZH bila vremenski dezorijentirana, već i da je imala poteškoća sa pamćenjem i apstraktnim razmišljanjem, što je prvi znak demencije. U prilog tome ide i mogući zaključak, kojeg je sud izveo iz iskaza svjedokinje EH, a taj je da EH nije znala za predmetnu oporuku, kao što je to tvrdila u svojem iskazu, ne zato što je ZH nije potpisala, kako su to tvrdili tužitelji tijekom postupka, ili pak zato što je i sama htjela Marijinu imovinu, a kako je to primjerice navela tuženica MH u svojem iskazu, već zato što joj ZH za istu nije nikad rekla, i to ne zato što možda nije htjela, već zato što je zbog poteškoća sa pamćenjem i kritičkim razmišljanjem isto zaboravila.

Također, a ukoliko bi se uzela u analizu i izjava VH, koja je u dijelu svojeg iskaza navela da je pok. JH bila zaplašena, odnosno da se bojala da netko ne uđe i ju ne zadavi, to se i temeljem toga može opravdano zaključiti da opisano psihičko stanje pok. ZH, ukoliko prethodno nema racionalnih razloga za strah, a isti u konkretnom slučaju nisu utvrđeni, tj. dokazani, više govori u prilog njezinoj nemogućnosti racionalnog razmišljanja i prosuđivanja, nego u prilog tvrdnji te svjedokinje da je ZH bila lucidna i bolja u glavi od nje.

38. Slijedom svega naprijed navedenog, mišljenje je ovog suda da tuženice nisu uspjele tijekom postupka svojim tvrdnjama te dokaznim prijedlozima osporiti prije svega sadržaj izvješća patronažne sestre od 3. veljače 2010., koji sukladno čl. 230. ZPP-a predstavlja javnu ispravu kojom se dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje, a potom i rezultate provedenog vještačenja u kojem je vještakinja, nakon što je sagledala sve dostupne i odlučne parametre od kojih ovisi procjena psihičkog stanja pok. JH, izvela razuman, logičan i opravdan zaključak da je pok. JH, u trenutku sastavljanja predmetne oporuke, bila takvog psihofizičkog stanja da nije mogla shvatiti značenje i posljedice sačinjene oporuke.

39. Sukladno tome, a imajući u vidu odredbu čl. 26. ZN-a, valjalo je prihvatiti tužbene zahtjeve tužitelja, te odlučiti kao u točki I izreke ove presude. Što se tiče alternativnog tužbenog zahtjeva tužitelja Z CH, koji je postavljen u podnesku od 4. travnja 2017. (list 24 spisa), valja navesti da se u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda, ne radi o alternativnom tužbenom zahtjevu, iako su ga tužitelji tako označili, jer da je tome tako, tj. da se radi o alternativnom tužbenom zahtjevu, tada bi takav zahtjev trebao sadržavati sve alternativne činidbe i ovlaštenje tuženika da se ispunjenjem bilo koje od tih činidbi oslobađa cjelokupne obveze spram tužitelja, što ovdje nije slučaj. Naime, tužitelji ĐH i CH su u tzv. alternativnom tužbenom zahtjevu, zbog sumnje u vjerodostojnost potpisa pok. JH na predmetnoj oporuci, zatražili da se utvrdi da je vlastoručna oporuka pok. JH iz decembra 2010.godine ništava, pa stoga takav zahtjev ne predstavlja alternativni tužbeni zahtjev, već eventualno kumulirajući tužbeni zahtjev, jer tužitelji sadržajno traže da sud prihvati jedan od njihova dva istaknuta tužbena zahtjeva, dok izbor verzije prepuštaju sudu. Budući je ovaj sud, nakon provedenog dokaznog postupka, prihvatio osnovni tužbeni zahtjev tužitelja ĐH i CH, kao i tužbeni zahtjev tužitelja OH i PH, koji su sadržajno identični, i to zbog utvrđene nesposobnosti pok. JH za rasuđivanje, to u konkretnom slučaju nije bilo zakonske osnove raspravljati o eventualno kumulirajućem tužbenom zahtjevu tužitelja iz njihova podneska od 4. travnja 2017. godine.

40. Budući da su tužitelji uspjeli u predmetnom sporu, to je valjalo obvezati tuženice na naknadu prouzročenog parničnog troška tužiteljima, i to sve sukladno odredbi čl. 154. st.

1. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a, te relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje Tarifa). Sukladno tome, a imajući u vidu sadržaj dostavljenih troškovnika, tužiteljima OH i PH, koji su postavili VPS u vrijednosti od 300.000,00 kuna/39.816,84 EUR-a, valjalo je dosuditi za sastav tužbe nagradu u zatraženom iznosu od 500,00 EUR-a, iako bi tužiteljima sukladno Tbr.

7. toč.

1. Tarife za sastav predmetne tužbe, a s obzirom na označeni VPS, pripadala nagrada u visini od 1.000,00 EUR-a (500 bodova x 2,00 EUR-a), zatim za pristup na ročišta 14.10.2014., 07.05.2019., 22.01.2024. (pogrešno navedeno u troškovniku 21.01.2024.), 31.03.2025., 28.05.2025. i 29.05.2025. nagradu u iznosima od po zatraženih 500,00 EUR-a, sveukupno 3.000,00 EUR-a, sve sukladno Tbr.

9. toč.

1. Tarife, što sveukupno iznosi 3.500,00 EUR-a, a što uz uvećanje za trošak zastupanja više osoba i trošak PDV-a, sve sukladno Tbr.

40. i 46. Tarife, iznosi ukupno 4.812,50 EUR-a. Tom trošku valjalo je pribrojiti i zatraženi, te po tužiteljima OH i PH plaćeni trošak grafološkog vještačenja, i to u iznosu od 110,16 EUR-a/830,00 kuna, budući je taj iznos dosuđen grafološkom vještaku, a ne u iznosu od 4.000,00 kuna/530,89 EUR-a, koliko su tužitelji prethodno predujmili i zatražili u svojem troškovniku, jer im se razlika više uplaćenog predujma vraća, a isti ne mogu potražiti od protivne strane veći iznos od onog koji je dosuđen vještaku za uslugu vještačenja, zatim trošak psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 800,00 EUR-a, koji je u tom iznosu i dosuđen vještaku, a kojeg su također platiti tužitelji OH i PH, te trošak nagrade/naknade za usmeno saslušanje vještaka, ali ne u zatraženom iznosu od 75,00 EUR-a, već u polovici iznosa koji je dosuđen vještaku, tj. u visini od 38,00 EUR-a, budući da u spisu nema dokaza tko je od tužitelja podmirio taj trošak, a kako je plaćanje te obveze naloženo svim tužiteljima, a pritom se radi o djeljivoj obvezi, to je na tužitelje OH i PH u konkretnom slučaju otpala polovica dosuđenog iznosa od 76,00 EUR-a, tj. iznos od 38,00 EUR-a, kojeg su stoga ovlašteni zahtijevati od protivne strane kao svoj parnični trošak.

Također, tužiteljima je valjalo dosuditi i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 222,31 EUR-a, a ne u zatraženom iznosu od 240,00 EUR-a, te polovicu sudske pristojbe na presudu u iznosu od 111,15 EUR-a (222,31 EUR-a : 2), budući da pristojbena obveza koja se odnosi na presudu predstavlja solidarnu obvezu svih tužitelja (čl.

3. st.

3. Zakona o sudskim pristojbama) prema državnom proračunu, ali djeljivu obvezu između njih, slijedom čega su tužitelji OH i PH ovlašteni od tuženica potraživati samo onaj iznos na ime sudske pristojbe na presudu koji otpada na njih, a to je iznos od 111,15 EUR-a. Slijedom svega navedenog, sveukupni trošak koji je priznat tužiteljima OH i PH zajedno, a za koji je trebalo obvezati tuženice sukladno čl. 154. st.

1. ZPP-a iznosi 6.094,12 EUR-a. Trošak pristupa na ročište za objavu u visini od 100,00 EUR-a, sve temeljem Tbr.

9. toč.

3. Tarife, tužiteljima nije priznat, budući da na citirano ročište nisu pristupili, dok je u preostalom dijelu, i to preko dosuđenog iznosa, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka, odbijen kao neosnovan, zbog prednje navedenih razloga.

41. Što se tiče troškova postupka zatraženih po tužiteljima ĐH i CH, ovaj sud je imajući u vidu čl. 154. st.

1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, te relevantne odredbe Tarife, kao i postavljeni VPS u visini od 230.000,00 kuna/30.526,25 EUR-a, istima dosudio za sastav tužbe nagradu u zatraženom iznosu od 550,00 EUR-a, iako bi tužiteljima sukladno Tbr.

7. toč.

1. Tarife za sastav predmetne tužbe, a s obzirom na označeni VPS, pripadala nagrada u visini od 1.000,00 EUR-a (500 bodova x 2,00 EUR-a), zatim za sastav podnesaka od 3.04.2017. i 4.04.2017. nagrade u iznosima od po zatraženih 275,00 EUR-a, ukupno 550,00 EUR-a, sve sukladno Tbr.

8. toč.

1. Tarife, jer se radi o obrazloženim podnescima, u kojima je u jednom od njih postavljen i eventualno kumulirajući (a ne alternativni tužbeni zahtjev), kako su to naveli tužitelji u tom podnesku, zatim za pristup na ročište od 13.04.2017. nagradu u iznosu od 550,00 EUR-a temeljem Tbr.

9. toč.

1. Tarife, nadalje za sastav podnesaka od 13.04.2017. i 26.04.2017. nagrade u visini od 50,00 EUR-a, tj. ukupno 100,00 EUR-a, sve temeljem Tbr.

8. toč.

4. Tarife, a ne u visini od 110,00 EUR-a, koliko je zatraženo u predmetnom troškovniku, za zastupanje na ročištima od 07.05.2019., 22.01.2024., 31.03.2025. i 28.05.2025. nagradu u iznosima od po zatraženih 550,00 EUR-a, sve temeljem Tbr.

9. toč.

1. Tarife, ukupno 2.200,00 EUR-a, te za sastav podneska od 27.03.2025 (pogrešno navedeno u troškovniku od 25.03.2025.) nagradu u iznosu od zatraženih 550,00 EUR-a, budući se radi o obrazloženom podnesku sve sukladno Tbr.

8. toč.

1. Tarife, što sveukupno iznosi 4.500,00 EUR-a. Tom trošku valjalo je pribrojiti i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 222,31 EUR-a, te polovicu sudske pristojbe na presudu u iznosu od 111,15 EUR-a (222,31 EUR-a : 2), budući da su tužitelji ĐH i CH, jednako kao i tužitelji OH i PH, ovlašteni od tuženica kao parnični trošak potraživati samo onaj iznos sudske pristojbe na presudu koji otpada na njih zajedno, a to bi iznosilo 111,15 EUR-a. Što se tiče zatraženog troška psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 800,00 EUR-a, te troška grafološkog vještačenja u iznosu od 110,16 EUR/830,00 kuna, valja navesti da su ti troškovi priznati tužiteljima OH i PH, koji su te troškove i platili, a ne i tužiteljima ĐH i CH, uz napomenu da ukoliko isti smatraju da bi im taj trošak pripadao, istog su u tom slučaju ovlašteni potraživati od tužitelja OH i PH kroz pravila o djeljivim obvezama, a ne od ovdje tuženica kao svoj parnični trošak.

Na ime troškova vještačenja, tužiteljima ĐH i CH je dosuđen samo trošak nagrade/naknade za usmeno saslušanje vještaka, ali ne u zatraženom iznosu od 78,00 EUR-a, već u polovici iznosa koji je dosuđen vještaku, tj. u visini od 38,00 EUR-a (76,00 EUR-a : 2), budući da u spisu nema dokaza tko je od tužitelja podmirio taj trošak, a kako je plaćanje te obveze naloženo svim tužiteljima, a pritom se radi o djeljivoj obvezi, to je na tužitelje ĐH i CH, jednako kao i na tužitelje OH i PH, otpala samo polovica dosuđenog troška od 76,00 EUR-a, tj. iznos od 38,00 EUR-a, kojeg su ovlašteni zahtijevati od protivne strane kao svoj parnični trošak.

Slijedom svega navedenog, sveukupni trošak koji je priznat tužiteljima ĐH i CH, a za koji je trebalo obvezati tuženice sukladno čl. 154. st.

1. ZPP-a iznosi 4.871,46 EUR-a. Trošak pristupa na ročište za objavu u visini od 100,00 EUR-a, a koji je zatražen temeljem Tbr.

9. toč.

3. Tarife, tužiteljima nije priznat, budući da na citirano ročište nije pristupio punomoćnik tužitelja koji bi po navedenoj odredbi Tarife imao pravo potraživati taj trošak od tuženica. U preostalom dijelu, preko dosuđenog pa do zatraženog iznosa, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka, također nije priznat, i to zbog prednje navedenih razloga.

42. Slijedom navedenog, a vezano za troškove postupka, odlučeno je kao u točkama II i III izreke ove presude (sadržajno rješenja o trošku).

U Krku 11. srpnja 2025.

Sudac

Natalija Denona

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda županijskom sudu, pisanim podneskom u 3 primjerka.