I Kž-166/2009-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 166/09-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Brkića i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. I., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ-a, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 13. listopada 2008. broj K-28/07, u sjednici održanoj dana 16. ožujka 2011., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića te odvjetnika S. S. kao zamjenika branitelja optuženice Č. P., odvjetnika u Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Sisku od 13. listopada 2008. broj K-28/07 opt. I. I. oslobođena je od optužbe za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. KZ-a, dok troškovi kaznenog postupka, temeljem odredbe čl. 123. st. 1. ZKP- a, padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika opt. I. I., po branitelju Č. P., odvjetniku u Z., predlaže odbiti žalbu državnog odvjetnika.

Izjašnjavajući se o žalbi Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku Dubravku Palijašu, podneskom broj KŽ-DO-393/09 od 16. ožujka 2009. predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika.

I Kž 166/09-7

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića te odvjetnika S. S. iz Z., kao zamjenika branitelja opt. I. I. Č. P., odvjetnika u Z..

Žalba nije osnovana.

Optužnicom državnog odvjetnika opt. I. I. stavlja se na teret, da je u razdoblju od 22. svibnja do 31. kolovoza 2006., kao jedan od direktora trgovačkog društva „I.“ d.o.o. S., koristeći B. kreditnu karticu A. E., vlasništvo trgovačkog društva „I.“ d.o.o. S., kod različitih trgovačkih kuća za osobne potrebe kupila različitu robu u ukupnom iznosu od 329.388,72 kn i za taj iznos da je oštetila navedeno trgovačko društvo „I.“ d.o.o. S., pa da je na taj način počinila kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3. KZ-a, obzirom da je za sebe pribavila znatnu imovinsku korist.

Prvostupanjski sud utvrdio je, da je optuženica imala svojstvo jednog od direktora trgovačkog društva „I.“ d.o.o. S., da je koristila kreditnu karticu A. E. navedenog trgovačkog društva, te da je doista za osobne potrebe kupila različitu robu u ukupnom iznosu od 239.388,72 kn.

Međutim, prvostupanjski sud također je imao u vidu činjenicu, da je opt. I. I. bila jedan od dvoje direktora te tvrtke, drugi direktor tvrtke da je bio njezin brat D. I., koji je također koristio identičnu A. E. kreditnu karticu i korištenjem te kartice, za svoje potrebe, također kupovao robu za osobne potrebe, da je D. I., kao direktor, znao da I. I. na inkriminirani način koristi kreditu karticu, te je odobravao isplatu podnesenih računa, da se sve to odvijalo transparentno u trgovačkom društvu i provodilo kroz knjigovodstvo, a da su računi dobavljačima uredno plaćeni, iako je riječ o robi koja je kupljena za osobne potrebe optuženice kao direktorice društva.

Prvostupanjski sud nadalje je utvrdio da su u knjigovodstvu poduzeća, u poslovnim knjigama, ti troškovi knjiženi kao potraživanje prema opt. I. I. i trebali su služiti za korekciju prilikom podjele dobiti poduzeća među suvlasnicima i to na način da bi se odbili od ostvarene dobiti, odnosno, ukoliko bi dobit bila manja od učinjenih troškova isti su i dalje teretili korisnika kartice u konkretnom slučaju opt. I. I..

U takvoj činjeničnoj situaciji prvostupanjski sud pravilno smatra kako nije dokazano da je optuženica počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret. Ovo tim prije kada se sve to dovede u svezu s činjenicom da, tobože oštećeno društvo „I.“ d.o.o. S. nije postavilo imovinskopravnog zahtjeva, a da je između opt. I. I. i njenog brata D. I. kao direktora tog društva zaključen sporazum po kojemu ona istupa iz trgovačkog društva uz određenu naknadu u nekretninama i automobilima, što je također utvrdio prvostupanjski sud.

Stoga je posve prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda, obzirom da brat optuženice kao svjedok nije želio iskazivati koristeći blagodat nesvjedočenja, da u suštini poduzeće „I.“ inkriminiranim radnjama nije oštećeno već je eventualnu štetu „prebilo“ s potraživanjem suvlasnice i sudirektorice poduzeća opt. I. I..

I Kž 166/09-7

Konačno, u inkriminirano vrijeme svi tako učinjeni troškovi na teret tvrtke knjiženi su kao potraživanje tvrtke prema opt. I. I. i u konačnici, da nije došlo do razrješenja međusobnih odnosa uslijedilo bi ili „prebijanje“ tih troškova s dobiti koju bi direktori na kraju poslovne godine dijelili, ukoliko bi dobit bila dostatna da pokrije te troškove, a ukoliko dobit koja bi pripala opt. I. I. ne bi bila dostatna da pokrije iznos koji je ona na utuženi način ostvarila, za razliku bi i nadalje bila terećena u poslovnim knjigama i bila bi ju dužna nadoknaditi tvrtci.

Stoga s pravom prvostupanjski sud smatra kako na strani optuženice nije dokazana namjera da za sebe pribavi znatnu imovinsku korist, a da time istovremeno ošteti tvrtku za inkriminirani iznos. Prvostupanjski sud pritom pravilno vrednuje i činjenicu da su se svi ovi inkriminirani poslovi odvijali ne samo uz znanje drugog direktora tvrtke, nego su i knjigovodstveno bili uredno knjiženi i uredno plaćani, što se sve odvijalo transparentno, a tvrtka je za te iznose dužila optuženicu. Stoga nema govora o tome da bi optuženica na inkriminirani način sebi pribavila protupravnu imovinsku korist, a niti da bi oštetila društvo, jer je u konačnici u slučaju spora društvo uvijek bilo u mogućnosti utužiti optuženicu za iznose, koje je ona nepravilnom manipulacijom karticom podigla, odnosno, društvo zadužila za osobne potrebe, ali je u svakom slučaju to evidentirano kao njezin dug društvu, što znači da je društvo prema njoj imalo potraživanje za te iznose i stoga nije oštećeno. Stoga se u konkretnom slučaju može raditi o svojevrsnom nenamjenskom korištenju sredstava društva, ili drugom vrstom manipulacije sredstvima društva, ali nikako oštećenjem društva i pribavljanjem protupravne imovinske koristi, kao što to pogrešno smatra žalitelj. Žalitelj pravilno citira odredbu čl. 221. Zakona o trgovačkim društvima, kojom je regulirano plaćanje predujma iz djela neto dobiti. Prema st. 1. toga članka Statutom se može ovlastiti upravu da po proteku poslovne godine iz predvidivog dijela neto dobiti isplate dioničarima predujam na ime dividende. Točno je da se u vrijeme kada je optuženica kreditnom karticom poduzeća kupovala robu za svoje potrebe nije znalo kakvi se rezultati očekuju, odnosno, da li će uopće biti dobiti. Također, točno žalitelj primjećuje, da uzimanjem i prisvajanjem dijela dobiti unaprijed, a da se ne zna da li će to biti ostvareno, zadire se u protupravnost, ali to ne znači da je riječ o protupravnosti koja ima obilježje predmeta kaznenog djela. Uzimanje dijela predujma dobiti unaprijed, a da se ne zna da li će dobit biti ostvarena, uz spremnost da se vrati uzeto, u slučaju da ne bude dobiti ne znači da je ostvareno biće predmetnog kaznenog djela.

Optužba ničim nije dokazala da je opt. I. I. ispoljila namjeru da za inkriminirani iznos trajno ošteti trgovačko društvo, odnosno, da trajno sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, jer je ona već u svojoj obrani rekla da je njezin brat za sebe korištenjem kreditne kartice uzimao veći iznos dobiti nego što je to činila ona, da je upravo iz tog razloga i koristila tu karticu kako bi s većim iznosom participirala u dobiti tvrtke.

Stoga je sasvim realno zaključiti, da je ona očekivala da će iz dobiti tvrtke biti pokriveni svi iznosi koje je ona na utuženi način realizirala, što onda eliminira njezinu namjeru da se protupravno okoristi, naprotiv, ona je imala namjeru okoristiti se iz dobiti koju je očekivala i na koju je imala pravo, ravnopravno sa bratom D. I..

Posebno je neutemeljena tvrdnja žalitelja kako oštećenica trgovačkom društvu „I.“ nije nikada podmirila dug, iako žalitelj priznaje da je to novčano potraživanje knjiženo kao

I Kž 166/09-7

potraživanje od vlasnika. Uostalom, kada je ona istupila iz tvrtke, ukoliko je ostao neki njezin dug, trebao se netko drugi pobrinuti da tvrtka od nje naplati svoj dug, ali kao što je prvostupanjski sud utvrdio, zaključivanjem sporazuma između optuženice i tvrtke riješeni su svi njihovi međusobni odnosi na način da je tvrtka njoj, na ime njenog udjela, prepustila određene nekretnine i automobile.

Iz svih izloženih razloga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje se neosnovanom, a prvostupanjska presuda, kojom je optuženica u nedostatku dokaza oslobođena od optužbe, ukazuje se pravilnom i zakonitom.

Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o troškovima kaznenog postupka, koji u slučaju oslobađajuće presude, temeljem odredbe čl. 123. st. 1. ZKP-a, padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Ispitujući pobijanu presudu, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ne nalazi da bi prvostupanjski sud počinio kakovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 387. ZKP-a, valjalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 16. ožujka 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.