Revr-1611/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1611/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, članice vijeća, Jasne Guštek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i Viktorije Lovrić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. K. iz P., koju zastupa punomoćnica I. D., dipl iur., pravna zastupnica u sindikatu, Sisačko-Moslavačke županije, protiv tuženika „H.“ d.d. S., kojeg zastupa punomoćnik A. Š. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-572/10 od 22. travnja 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-1817/09 od 23. studenoga 2009., u sjednici održanoj 8. rujna 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati na ime razlike otpremnine bruto iznos od 13.267,38 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2005. pa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.559,97 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, a prihvaćena je žalba tužiteljice te je preinačena prvostupanjska presuda i naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati na ime razlike otpremnine bruto iznos od 40.358,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2005. pa do isplate.

čl.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu 382. st. 2. ZPP zbog rješenja materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, navodeći da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu parničnog troška tuženiku.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Predmet ovog spora je isplata otpremnine radniku na temelju odredbe čl. 125. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 137/04 – pročišćeni tekst, dalje: ZR).

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je u pobijanoj odluci zauzeo shvaćanje da se visina otpremnine određuje u iznosu od jedne prosječne bruto plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, a za slučaj da radnik za vrijeme trajanja otkaznog roka nije radio i primao naknadu plaće, da se za izračun visine otpremnine treba uzeti u obzir prosjek plaće isplaćene radniku prije otkaznog roka, a ne prosjek naknade plaće.

Materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu čl. 382. st. 2. ZPP zbog kojeg tuženik podnosi reviziju je:

- visina i način izračuna otpremnine koja radniku pripada na temelju odredbe čl. 125. st. 2. ZR, u slučaju kada radnik zadnja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu nije radio i nije primao plaću već naknadu plaće, odnosno, treba li u slučaju kada radnik prestane raditi prije isteka otkaznog roka, te za vrijeme otkaznog roka prima naknadu plaće, kod obračuna osnovice za isplatu otpremnine uzeti u obzir posljednje tri isplaćene bruto plaće za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio ili naknade plaće isplaćene za vrijeme trajanja otkaznog roka tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s odredbom čl. 392. a. st. 2. ZPP, ovaj sud je ocijenio da je navedeno materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da su stoga ispunjeni uvjeti za odlučivanje o njezinoj osnovanosti.

Prema pravnom shvaćanju koje je zauzeo drugostupanjski sud o primjeni odredbe čl. 125. st. 2. ZR, radniku koji za vrijeme otkaznog roka nije radio i primao je naknadu plaće, visina otpremnine izračunava se prema tri isplaćene bruto plaće za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio, a ne naknade plaće isplaćene za tri mjeseca trajanja otkaznog roka u kojem radnik nije radio.

Odredbom čl. 125. st. 2. ZR otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od 1/3 prosječne mjesečne plaće, koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

Prema odredbi čl. 90. st. 1. ZR plaća se isplaćuje nakon obavljenog rada, dok je u čl. 93. st. 1. ZR određeno da se za razdoblja u kojima radnik ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom radnik ima pravo na naknadu plaće. Dakle, ZR jasno razlikuje plaću od naknade plaće, a prema pravnom shvaćanju ovog suda iz čl. 125. st. 2. ZR proizlazi da se otpremnina ne smije ugovoriti u iznosu manjem od 1/3 prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu a ne u odnosu na 1/3 prosječne isplaćene naknade plaće.

Prema tome, prema pravnom shvaćanju ovog suda u slučaju kada radnik prestane raditi prije isteka otkaznog roka, a za vrijeme otkaznog roka prima naknadu plaće, kao osnovica za isplatu otpremnine, koja radniku pripada na temelju čl. 125. st. 1. ZR, uzima se u obzir bruto plaća koja bi radniku bila isplaćivana tri posljednja mjeseca prije prestanka ugovora o radu, prema ugovoru o radu, kolektivnom ugovoru ili pravilniku o radu.

Dakle, za izračun visine otpremnine relevantna je plaća koja radniku pripada na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, a ne naknada plaće koju je primao za vrijeme otkaznog roka u kojem nije radio.

Drugostupanjski sud je u ovom konkretnom slučaju kao osnovicu za izračun otpremnine uzeo u obzir isplaćenu bruto plaću za tri posljednja mjeseca u kojima je tužiteljica radila pa je za izračun visine otpremnine uzet u obzir prosjek plaće prije otkaznog roka prema podacima tuženika čime je tužiteljici pravilno priznat na ime razlike otpremnine bruto iznos od 40.358,80 kuna, u visini bruto plaće ostvarene u skladu s ugovorom o radu, a ne u visini naknade plaće za posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu kada tužiteljica nije radila.

Na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 8. rujna 2011.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.