Revr-515/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-515/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz T., kojeg zastupa punomoćnica B. P., odvjetnica iz O., protiv tuženika IPK R. d.o.o. O., radi poništenja ugovora i povratka na rad, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 24. travnja 2003. godine broj Gž-673/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 19. studenog 2002. godine broj Pr-213/02, u sjednici održanoj 15. listopada 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se ponište ugovori o radu sklopljeni između tužitelja i tuženika 1. siječnja 1999. godine i 16. veljače 1999. godine, da se naloži tuženiku da s tužiteljem sklopi ugovor o radu na neodređeno vrijeme s danom 1. siječnja 1999. godine, te da je dužan omogućiti tužitelju povratak na rad i uspostaviti mu kontinuitet radnog odnosa, te mu priznati sva prava koja proizlaze iz tog radnog odnosa kao i isplatiti mu neisplaćenu plaću sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio, a nadležni državni odvjetnik se nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

Ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju opisno upućuje revident, jer pobijana presuda nema nejasnoća, proturječnosti, niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Neosnovan je i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se ponište dva ugovora o radu na određeno vrijeme zbog mana volje tužitelja, da se naloži tuženiku sklapanje s tužiteljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme s danom 1. siječnja 1999. godine, te da mu omogući povratak na rad i prizna sva prava iz radnog odnosa, kao i isplatu plaće.

Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta utvrđenja je pravilnima ocijenio i sud drugog stupnja:

- da je tužitelj bio kod tuženika u radnom odnosu od srpnja 1997. godine,

- da su između tužitelja i tuženika sklopljeni 1. siječnja 1999. godine, a zatim 16. veljače 1999. godine ugovori o radu na određeno vrijeme,

- da je istekom vremena na koje su sklopljeni navedeni ugovori o radu tužitelju prestao radni odnos 31. ožujka 1999. godine,

- da prilikom sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme tužitelju nije izričito obećano kasnije sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme,

- da je od 136 radnika preuzetih od drugog poduzeća u srpnju 1997. godine tuženik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme samo sa 28 radnika njemu potrebnih zanimanja.

Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da pri sklapanju ugovora o radu na određeno vrijeme na strani tužitelja nije bilo mana volje u smislu čl. 65. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99

– dalje ZOO), jer tuženik nije izazvao zabludu kod tužitelja u namjeri da ga navede na sklapanje tog ugovora, te su pravilno ocijenili neosnovanim zahtjev za poništenje ugovora postavljen u smislu čl. 112. ZOO u svezi s čl. 111. ZOO.

Slijedom toga pravilan je i zaključak nižestupanjskih sudova o neosnovanosti ostalog dijela tužbenog zahtjeva (da se naloži tuženiku sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, da omogući tužitelju povratak na rad i prizna mu sva prava iz radnog odnosa) postavljenog u smislu čl. 113. ZOO.

Pravilno je stoga primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev. Navodima revizije osporavaju se i činjenična utvrđenja, čiju pravilnost revizijski sud nije ovlašten ispitivati, jer se u smislu čl. 385. st. 3. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, o reviziji tužitelja je odlučeno na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 15. listopada 2003. godine.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.