I Kž-Us-26/2020-11 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 26/2020-11

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. B. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama optuženog M. B. i optuženog Z. A. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 27. siječnja 2020. broj K-Us-11/18, u sjednici održanoj 12. lipnja 2020.,

r i j e š i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženog M. B. i optuženog Z. A.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj K-Us-11/18 od 27. siječnja 2020. odbijen je kao neosnovan prijedlog optuženog M. B. i optuženog Z. A. da se iz kaznenog predmeta izdvoje kao nezakoniti dokazi presude na temelju sporazuma stranaka Županijskog suda u Zagrebu broj K-Us-21/18 od 26. rujna 2018. u odnosu na A. D. (list spisa 89749-89750) i broj Kov-Us-23/16 od 30. ožujka 2016. u odnosu na D. K. (list spisa 89751- 89752).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi M. B. putem braniteljice V. D. L., odvjetnice, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede prava na pravično suđenje s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje te da Vrhovni sud Republike Hrvatske temeljem članka 18.a Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) i članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU) podnese zahtjev Sudu Europske unije (dalje: SEU) za donošenjem prethodne odluke o tome treba li članak 4. stavak 1. Direktive (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova

I Kž-Us 26/2020-11

pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku (dalje: Direktiva) tumačiti na način da mu se protive odredbe nacionalnog zakonodavstva navedene u člancima 360. stavku 4., članku 363. stavku 1. i članku 455. ZKP/08. te s druge strane postoji li pozitivna obveza nacionalnih sudova država članica temeljem citirane Direktive da izravno primjene tumačenja koja SEU izražava u presudama.

Žalbu je podnio i optuženi Z. A. putem braniteljica A. M. G. i L. V., odvjetnica, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Sukladno članku 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženi M. B. kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, precizirajući pri tome da se radi o postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Argumentirajući navedenu žalbenu osnovu ovaj žalitelj ističe da s obzirom da u presudama na temelju sporazuma stranaka u uvodnom dijelu, izreci pa tako niti u obrazloženju nije navedeno da se, u odnosu na osobe koje nisu postigle sporazum, vodi poseban postupak, kao što to tvrdi prvostupanjski sud, to po njegovom mišljenju o ovoj odlučnoj činjenici postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima odluke o sadržaju tih isprava i samih tih isprava.

Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim navodima optuženog M. B. iz obrazloženja pobijanog rješenja i razloga koji su dani u odnosu na ovu odlučnu činjenicu (stranica 4., 4. odlomak odozgo) proizlazi da je prvostupanjski sud, interpretirajući činjenični opis izreka presuda čije je čitanje predloženo u dokaznom postupku, samo konstatirao kako upravo iz izreka navedenih presuda na temelju sporazuma stranaka proizlazi da nadležni sud, uz imena i prezimena osoba koja se spominju u činjeničnom opisu izreka, nije naveo i njihovo eventualno svojstvo okrivljenika, pri čemu, dakle, sud prvog stupnja u pobijanoj odluci samo konstatira i navodi činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o osobama koje, prema sadržaju spornih presuda, nisu postigle sporazume o krivnji te da se u odnosu na njih vode zasebni postupci. Dakle, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, prvostupanjski sud niti u jednom dijelu pobijanog rješenja ne tvrdi da se upravo u navedenim presudama na temelju sporazuma stranaka decidirano i izričito navodi kako se radi o osobama koje nisu postigle sporazum i u odnosu na koje se vode zasebni postupci, kako to pogrešno ističe ovaj žalitelj, već je iz obrazloženja pobijanog rješenja razvidno kako se radi o interpretacijama i zaključcima suda prvog stupnja do kojih je isti došao analizirajući i razmatrajući činjenični opis i sadržaj izreka navedenih spornih presuda.

Obrazlažući nadalje ovu žalbenu osnovu optuženi M. B. smatra da je pobijano rješenje proturječno samo sebi, jer navođenje imena drugih osoba u činjeničnom opisu izreka presuda na temelju sporazuma stranaka i to punim imenom i prezimenom te radnjama kojima se ostvaruju bića kaznenog djela, nije bilo nužno, kako to tvrdi sud prvog stupnja, za pravnu kvalifikaciju kaznene odgovornosti okrivljenika koji su postigli i zaključili sporazume.

I Kž-Us 26/2020-11

Međutim, suprotno ovakvim žalbenim prigovorima optuženog M. B., po ocjeni suda drugog stupnja, pobijano rješenje u ovom dijelu nije proturječno samo sebi jer je u odnosu na ovu odlučnu činjenicu prvostupanjski sud dao vrlo jasne, određene i veoma detaljne razloge za svoju odluku koje u svemu prihvaća i ovaj sud (4. stranica, 4. i 5. odlomak odozgo), slijedom čega je prvostupanjsko rješenje u ovom dijelu u potpunosti jasno i razumljivo, a druga je stvar što se ovaj žalitelj s takvim zaključcima suda prvog stupnja ne slaže, čime, u suštini, osporava pravilnost utvrđenih činjenica i zaključaka tog istog suda i s njima polemizira, a o čemu će biti više govora u nastavku ovog obrazloženja.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženi Z. A. ističe kako prvostupanjski sud niti u jednom dijelu pobijanog rješenja ne navodi da se i ovaj optuženik također spominje, uz ostale osobe, u činjeničnom opisu izreke presude za D. K. te da niti u jednom dijelu toga rješenja nije iznio ni jedan razlog koji se odnosi na ocjenu je li zbog navedene činjenice, a vezano za njega, došlo do povrede presumpcije nedužnosti ili ne. Također smatra da prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, u odnosu na njega, nije ispitao je li za utvrđivanje kaznene odgovornosti D. K., u predmetu u kojem je donesena presuda na temelju sporazuma stranaka, bilo nužno i neophodno i navođenje njegovog imena i prezimena odnosno da o tim činjenicama sud prvog stupnja u pobijanom rješenju nije dao valjane i obrazložene razloge.

Međutim, iako je u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud u pobijanom rješenju nije posebno naveo, obrazložio i apostrofirao razloge za donošenje ovakve odluke, a koji se odnose upravo na optuženog Z. A., valja napomenuti kako se u činjeničnom opisu izreke presude na temelju sporazuma stranaka za D. K. zajedno s M. B., I. T., S. Lj. i optuženim M. B. navodi i ovaj optuženik, pa se stoga iz samog sadržaja obrazloženja i danih razloga u pobijanom rješenju nedvojbeno i bez bilo kakve rezerve može zaključiti da se svi oni razlozi i argumenti koje je sud prvog stupnja iznio, a koji se odnose na optuženog M. B. i druge osobe koje se navode u činjeničnom opisu, na potpuno istovjetan način odnose i na optuženog Z. A., s obzirom da se obojica nalaze u potpuno identičnoj situaciji u odnosu na osuđenog D. K. Stoga, iako je u konkretnom slučaju evidentno riječ o očiglednom propustu suda prvog stupnja, kada u pobijanom rješenju nije dao i obrazložio jasne i određene razloge koji se odnose i na optuženog Z. A., navedena činjenica, sama po sebi, nije od takvog značaja i karaktera da se, samo zbog toga, a u nedostatku nekih drugih odlučnih okolnosti, pobijano rješenje ne bi moglo ispitati i u odnosu na ovog optuženika, budući da se argumentacija suda prvog stupnja, a koja se odnosi na optuženog M. B. i druge osobe iz činjeničnog opisa, u cijelosti može primijeniti i u odnosu na optuženog Z. A.

Zbog svega naprijed navedenog, a budući da nisu počinjene postupovne povrede na koje u izjavljenim žalbama ukazuju optuženi M. B. i Z. A., to su njihove žalbe u tom dijelu, po ocjeni suda drugog stupnja, u cijelosti neosnovane.

S druge strane, iako su u pravu optuženi M. B. i Z. A. kada tvrde da presuda na temelju sporazuma stranaka u odnosu na D. K. (Kov-Us-23/16 od 30. ožujka 2016.) nije sačinjena u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive te da je ista u suprotnosti sa stavom zauzetim u presudi SEU-a broj C-377/18 od 5. rujna 2019., s obzirom da se za druge okrivljenike koji nisu priznali krivnju, među kojima se nalaze i optuženi M. B. i Z. A., u uvodu, izreci i obrazloženju navedene presude izričito ne navodi da isti nisu priznali krivnju te nije potpuno jasno i precizno navedeno da se protiv tih osoba vode zasebni kazneni

I Kž-Us 26/2020-11

postupci i da njihova krivnja nije utvrđena u skladu sa zakonom, navedene okolnosti, po ocjeni suda drugog stupnja, ne ukazuju na to da se u konkretnom slučaju, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, zbog navedenog propusta radi o nezakonitom dokazu u smislu odredbe članka 10. stavka 2. ZKP/08., pri čemu se identičan zaključak isto tako odnosi i na presudu koja je donesena na temelju sporazuma stranaka u odnosu na A. D. (K-Us-21/19 od 26. rujna 2018.), čije izdvajanje kao nezakonitog dokaza je također predloženo. Naime, imajući u vidu odredbu članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP/08., a kojom je propisano da su nezakoniti dokazi oni koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su presude na temelju sporazuma stranaka u odnosu na A. D. i D. K., čije izdvajanje se predlaže, sačinjene i donijete u skladu s odredbama ZKP/08. koje se odnose na očitovanje okrivljenika o krivnji i sporazumijevanje o kazni i drugim mjerama koje su propisane odgovarajućim odredbama članaka 359. do 364. ZKP/08., pri čemu iste sadržavaju sve ono što je izrijekom propisano da takva presuda na temelju sporazuma stranaka mora sadržavati te sve ono što je propisano člankom 455. ZKP/08., a zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitim dokazima, kako to ispravno navodi i zaključuje i sud prvog stupnja.

Pri tome svakako treba imati u vidu i to da sukladno praksi SEU-a ako se presuda na temelju sporazuma stranaka protivi članku 4. stavku 1. Direktive, kao što je to ovdje slučaj, to istovremeno ne znači da se, samo zbog toga, u konkretnom slučaju radi o nezakonitom dokazu, jer žalitelji zanemaruju činjenicu da se sama Direktiva niti ne bavi pitanjima zakonitosti i dopuštenosti korištenja pojedinih dokaza, s obzirom da su ta pitanja prepuštena u ingerenciju nacionalnog zakonodavstva svake pojedine države članice odnosno ista su u domeni ocjene nacionalnih sudova. Međutim, iako se Direktiva direktno ne bavi pitanjima zakonitosti i dopuštenosti korištenja dokaza, s druge strane ista od država članica (članak 10. stavak 1. Direktive) traži postojanje učinkovitog pravnog sredstva za slučaj povrede prava iz Direktive (ovdje se konkretno radi o pravu iz članka 4. stavka 1. Direktive), pri čemu je država članica sa svoje strane dužna osigurati da osumnjičenici i optuženici, ako su njihova prava iz Direktive prekršena, imaju na raspolaganju učinkovito pravno sredstvo, što međutim, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, nije od utjecaja na pitanja koja se tiču zakonitosti i dopuštenosti korištenja pojedinih dokaza jer se ista rješavaju u skladu s važećim odredbama nacionalnog zakonodavstva koja reguliraju konkretnu problematiku odnosno u konkretnom slučaju u skladu s odredbama ZKP/08.

Slijedom navedenog pravilna su utvrđenja suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o presudama koje su donesene i sačinjene sukladno odgovarajućim odredbama ZKP/08., a koje upravo propisuju način i sadržaj donošenja presuda na temelju sporazuma stranaka, pa su stoga iste, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, zakoniti dokaz. Međutim, navedena činjenica ne znači da optuženi M. B. i Z. A., polemizirajući s činjenicama koje se navode u činjeničnom opisu izreke presude te osporavajući utvrđenja koja proizlaze iz navedenih presuda, nemaju mogućnost da u jednom kontradiktornom postupku dovedu u pitanje pravilnu procjenu pouzdanosti izjava optuženika na temelju kojih su donesene presude na temelju sporazuma stranaka te da u tom zasebnom postupku koji se vodi protiv njih svim raspoloživim dokaznim sredstvima osporavaju tvrdnju državnog odvjetništva o njihovoj uključenosti u počinjenje kaznenih djela koja se odnose na osuđenika D. K., a u kojem činjeničnom opisu izreke presude se oni spominju s punim imenom i prezimenom.

I Kž-Us 26/2020-11

U tom pogledu također nisu u pravu optuženi M. B. i Z. A. kada ističu da navođenje njihovih imena i prezimena u činjeničnom opisu izreke presude u odnosu na D. K. nije bilo nužno niti za kvalifikaciju odgovornosti okrivljenika koji je sklopio sporazum pa da je na taj način, te bez decidiranog navođenja okolnosti da se protiv njih vode zasebni postupci i da im krivnja nije utvrđena u skladu sa zakonom, na njihovu štetu došlo do povrede presumpcije nedužnosti.

Naime, nasuprot ovakvim tvrdnjama navedenih žalitelja treba napomenuti da navedeni prigovori nisu osnovani jer prema presudama ESLJP-a pretpostavka nedužnosti je povrijeđena jedino u situaciji ako sudska odluka sadržava jasnu i nedvosmislenu izjavu u skladu s kojom je određena osoba počinila točno određeno kazneno djelo o kojem je riječ u navedenoj presudi, a ista u odnosu na tu osobu nema svojstvo pravomoćne osuđujuće presude. Osim toga također treba imati u vidu i činjenicu da u složenim kaznenim postupcima koji se vode protiv više okrivljenika, a kojima se iz određenih zakonskih razloga ne može suditi istovremeno, katkada je nužno da nacionalni sud, pri ocjeni krivnje osobe u odnosu na koju se vodi kazneni postupak, spomene i činjenicu sudjelovanja trećih osoba protiv kojih će se kasnije voditi zasebni kazneni postupak. Stoga u takvoj situaciji nacionalni sud, po stavu ESLJP-a, prilikom donošenja presude u odnosu na osobu kojoj se sudi, treba, koliko je to moguće, izbjeći iznošenje više informacija nego li je to potrebno za analizu i utvrđenje pravne odgovornosti osobe kojoj se u tom konkretnom kaznenom predmetu sudi, a obrazloženje takvih sudskih odluka treba biti sročeno na takav način da se u svakom pogledu izbjegne moguće preuranjeno izjašnjavanje o krivnji tih trećih osoba koje se, uz tu osobu, spominju i eksplicite navode u činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je ta osoba osuđena.

Kada se, sukladno navedenom, ima u vidu činjenični opis kaznenog djela iz izreke presude na temelju sporazuma koji se odnosi na osuđenog D. K., a gdje se imenom i prezimenom spominju i ovi žalitelji među još nekim osobama, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je navođenje njihovih imena i prezimena i svojstva u kojem su se nalazili tempore criminis bilo nužno jedino i isključivo radi određivanja i utvrđivanja kvalifikacije odgovornosti okrivljenika koji je postigao i zaključio sporazum o priznanju krivnje i iz navedenog se ne može zaključivati o njihovoj krivnji i odgovornosti.

Stoga, a kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, čitanjem izreke presude koja se odnosi na osuđenog D. K. u dokaznom postupku i u kaznenom predmetu koji se vodi protiv optuženih M. B. i Z. A. ni na koji način neće biti dovedena u sumnju presumpcija nedužnosti navedenih optuženika, ali niti drugih osoba koje se spominju u činjeničnom opisu navedene presude, jer se navedena presuda u pogledu krivnje i kaznene odgovornosti isključivo i jedino odnosi na osobu koja je istom proglašena krivom (D. K.), a ne i na druge osobe koje se navode u činjeničnom opisu, pri čemu osobito treba napomenuti kako će i optuženom M. B. i optuženom Z. A., u zasebnim postupcima koji se vode protiv njih, biti omogućeno da u jednom kontradiktornom postupku ispituju u svojstvu svjedoka osobe koje su postigle i zaključile sporazum i na taj način preispituju i dovode u sumnju sve one činjenice koje se odnose na inkriminacije u odnosu na koje su ovi okrivljenici postigli sporazum.

Slijedom svega iznesenog pravilnost pobijanog rješenja u dijelu u kojem se tvrdi da na naprijed opisani način nije došlo do kršenja presumpcije nedužnosti nije s uspjehom dovedena u sumnju prigovorima žalitelja M. B. i Z. A., a sukladno tome, nasuprot tvrdnjama ovih žalitelja, i činjenično stanje je u potpunosti i na pravilan način utvrđeno u odnosu na ove

I Kž-Us 26/2020-11

odlučne činjenice, a koja se tiče čitanja izreke spomenute presude, pri čemu se napominje, radi nepotrebnog ponavljanja, da se identična argumentacija odnosi i na izreku presude u odnosu na osuđenog A. D.

I na koncu treba napomenuti kako je također neosnovan prigovor optuženog M. B. da je prvostupanjski sud, sukladno članku 18.a ZKP/08. i članku 267. UFEU-a, trebao podnijeti zahtjev SEU radi donošenja prethodne odluke u odnosu na pitanje implementiranja članka 4. stavka 1. Direktive u nacionalno zakonodavstvo Republike Hrvatske, odnosno konkretno u odgovarajuće odredbe ZKP/08., zbog čega je ovaj žalitelj u izjavljenoj žalbi ponovno predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prije donošenja odluke podnese takav identičan zahtjev.

Naime, sukladno članku 267. stavku 3. UFEU-a, ako sud protiv čije odluke nema pravnog lijeka smatra da mu je za donošenje odluke potrebna prethodna odluka o tumačenju prava Europske unije dužan je podnijeti zahtjev SEU za donošenje prethodne odluke, međutim u takvoj situaciji isključivo i jedino nacionalni sud je taj koji potpuno samostalno i neovisno odlučuje je li se u konkretnom predmetu postavilo pitanje potrebe odgovarajućeg tumačenja prava EU-a te hoće li se, u tom smislu, obratiti nadležnom sudu. Stoga, a slijedom navedenog, po ocjeni suda drugog stupnja, prijedlog stranaka za donošenje prethodne odluke nije obvezujući i odlučan, već je u tom pogledu prvenstveno važan i odlučan stav nacionalnog suda, pri čemu svakako treba imati u vidu činjenicu da ukoliko sud zadnje instance koji pogrešno primjeni pravo EU-a, a pri tome nije podnio zahtjev za donošenje prethodne odluke, odgovara za eventualnu štetu zbog pogrešne primjene prava.

Kako se u ovom konkretnom kaznenom predmetu postavilo pitanje zakonitosti dokaza (čitanja izreka presuda na temelju sporazuma stranaka u odnosu na A. D. i D. K.) odnosno dopuštenosti korištenja navedenih dokaza u kaznenim predmetima koji se vode protiv optuženih M. B., Z. A. i drugih, a za što je već ranije rečeno da je problematika koja se rješava isključivo u domeni nacionalnog zakonodavstva, odnosno nacionalnog suda i kojim pitanjem se uostalom niti ne bavi sama Direktiva, to je pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnoj pravnoj situaciji nije bilo potrebno SEU podnositi zahtjev za donošenje prethodne odluke u odnosu na pitanje usklađenosti odredbe članka 363. stavka 1. u vezi s člankom 455. ZKP/08. s člankom 4. stavkom 1. Direktive, s obzirom da je ovakav zaključak i na tragu stava koji je SEU zauzeo u presudi „Cilfit“, a gdje je izričito navedeno kako nacionalni sud nije dužan podnijeti zahtjev za donošenje prethodne odluke ako, između ostalog, utvrdi da postavljeno pitanje nije bitno za navedeni kazneni predmet, a što je upravo ovdje i slučaj.

Stoga, iako je to u izjavljenoj žalbi predloženo, niti Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, odnosno kao sud protiv čijih odluka nema pravnog lijeka, iz potpuno identičnih razloga, nije u ovom kaznenom predmetu postupio po prijedlogu optuženog M. B. te temeljem članka 18.a ZKP/08. i članka 267. UFEU-a, prije donošenja drugostupanjske odluke, nije podnio zahtjev SEU radi donošenja prethodne odluke, smatrajući da predloženo pitanje nije relevantno i bitno za ovaj konkretan kazneni predmet i problematiku zakonitosti odnosno dopuštenosti korištenja dokaza.

Slijedom svega navedenog, kako žalbama optuženih M. B. i Z. A. nije dovedena u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, te nakon što je pobijano rješenje ispitano i prema

I Kž-Us 26/2020-11

odredbi iz članka 494. stavka 4. ZKP/08., na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 12. lipnja 2020.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.