Revr-1108/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1108/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S., OIB: ..., iz V., zastupanog po punomoćniku V. B., odvjetniku u S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., za Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1202/14-3 od 14. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 307/11-55 od 4. travnja 2014., u sjednici održanoj 3. studenoga 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime prekovremenog rada bruto iznos od 26.486,76 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je pobliže određeno u točki I. izreke presude, na ime terenskog dodatka ukupan neto iznos od 2.125,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je pobliže određeno u točki II. izreke presude, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 13.482,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka IV. izreke presude). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, u iznosu od 4.335,00 kn, na ime terenskog dodatka (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu tuženika u iznosu od 1.000,00 kn (točka II izreke).

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 2. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, podredno preinačenje na način da se odbije tužbeni zahtjev. Traži trošak sastava revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema članku 382. stavak 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Na temelju stavka 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu plaće za prekovremeni rad koji je ostvario za vrijeme straže, stražarskog osiguranja i rada na terenu za razdoblje od studenoga 2007. do kraja rujna 2009. te isplate terenskog dodatka za razdoblje od kolovoza 2009. do lipnja 2010.

Nižestupanjski sudovi su zauzeli shvaćanje da tužitelju pripada pravo na dodatak na plaću na ime prekovremenog rada za utuženo razdoblje na temelju odredbi Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - u daljnjem tekstu: ZSOSRH) odnosno Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08), a koje se primjenjuju sve do donošenja Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) odnosno do 1. listopada 2009. od kada se ne primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor prilikom odlučivanja o osnovanosti i načinu obračuna dodatka za dežurstvo i dodatka za obavljanje stražarske službe.

U konkretnom slučaju tuženica navodi da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja:

„Imaju li djelatne vojne osobe pravo na dodatak na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u istom obimu kao i ostalu državni službenici i namještenici, odnosno da li se na rad djelatnih vojnih osoba treba primijeniti odredba čl. 199. Zakona o radu pa shodno tome i Zakon o državnim službenicima i namještenicima te odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike kojima su regulirani dodaci na plaću s osnova prekovremenog rada?“

Obrazlažući važnost postavljenog pitanja tuženica navodi da revizijski sud o tom pitanju još uvijek nije zauzeo shvaćanje te da je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Također prilaže kao razlog važnosti odluku Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2860/11-2 od 12. siječnja 2012.

Međutim, u navedenoj odluci na koju revidentica ukazuje, potražuje se razlika plaće po osnovi prekovremenog rada za razdoblje do 1. listopada 2009., zauzeto je pravno shvaćanje koje je identično shvaćanju u pobijanoj odluci, a to je da se na pitanje prava dodatka na plaću za prekovremeni rad za utuženo razdoblje primjenjuju odredbe ZSOSRH odnosno Kolektivnog ugovora. No, različito je shvaćanje efektivnog rada, budući se odluka Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2860/11-2 od 12. siječnja 2012. temelji na obračunu efektivnog rada tužitelja od 24 sata dnevno (što je nepovoljnije za tuženicu), dok se pobijana odluka temelji na obračunu efektivnog rada tužitelja od 16 sati dnevno. Slijedom navedenog u odnosu na postavljeno pitanje nisu pravilno naznačeni razlozi zbog kojih bi postavljeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kako je postojanje razloga važnosti za postavljeno pitanje pretpostavka dopuštenosti revizije iz članka 382. stavak 2. u vezi stavka 3. istog članka ZPP-a, to glede postavljenog pitanja nisu ispunjene pretpostavke o kojima ovisi dopustivost izvanredne revizije.

Stoga je reviziju tuženice valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe članka 392.b stavak 2. ZPP-a.

Zagreb, 3. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.