Croatian Supreme Court partially allows appeal, reducing liability from 100% to 60% due to victim's fault in traffic accident.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of the Republic of Croatia partially accepted the defendant's appeal against a lower court's judgment awarding full damages for a traffic accident. The court found that while the defendant was primarily at fault due to alcohol and improper entry into the intersection, the victim also contributed to the accident by driving critically fast and assuming the right of way. Consequently, the court reduced the defendant's liability to 60% and awarded the plaintiff 40% of the claimed amount, while rejecting the defendant's request to lower the sum based on their financial situation.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku; Zakon o obveznim odnosima; Article 395 of the Civil Procedure Act; Article 191 of the Obligations Act; The court established that when a traffic accident involves mutual fault, liability must be apportioned according to the degree of negligence of each party, and a defendant's financial circumstances cannot reduce liability for damages caused by their own fault.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2384/1991-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja A. O. S. iz S. N., zastupana po punomoćniku Ž. P., advokatu iz S. B., protiv tuženika B. P. iz S. B., zastupanog po punomoćniku J. M., advokatu iz Zagreba, radi isplate, rješavajući reviziju tuženog protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 7. lipnja 1991. br. Gž-782/1991-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 14. ožujka 1991. br. P-636/1989-18, u sjednici održanoj dana 10. prosinca 1992,
p r e s u d i o j e :
Prihvaća se djelomično revizija tuženog i preinačuje presuda Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 7. lipnja 1991. br. Gž-782/1991-2 i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 14. ožujka 1991. br. P-636/1989-18 i sudi:
Dužan je tuženi u roku od 15 dana platiti tužitelju 22.738,98 DM ili dinarsku protuvrijednost tog iznosa na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama, ali ne više od 6%, počevši od 1. lipnja 1975. godine do isplate i naknaditi mu parnični trošak cijelog postupka u ukupnom iznosu od 48,000 HRD.
S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbija se tužitelj.
Revizija tuženog u preostalom dijelu odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom drugostepenog suda preinačena je presuda prvostepenog suda kojom je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom i tuženi obvezan da plati tužitelju na ime troškova liječenja, transporta i naknade za vrijeme bolovanja osiguranika tužitelja ukupno 37.898,29 DM ili dinarsku protuvrijednost tog iznosa na dan isplate, sa sporednim potraživanjima i troškovima postupka u iznosu od 8.000 HRD.
Protiv presude drugostepenog suda izjavio je reviziju tuženi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda drugostepenog suda preinači i potvrdi presuda prvostepenog suda, podredno da se pobijana presuda ukine kao i presuda prvostepenog suda i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju, tužitelj osporava navode revizije i predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.
Nadležni javni tužilac nije se izjasnio o reviziji.
Revizija je djelomično osnovana.
Pogrešno je pravno stanovište prvostepenog suda da nema elemenata koji bi ukazivali na krivnju tuženog za prometnu nezgodu koja se desila u SR Njemačkoj, a u kojoj je stradao osiguranik tužitelja za čije troškove liječenja transporta i naknade za vrijeme bolovanja tužitelj u ovom sporu traži isplatu 37.898,29 DM ili dinarsku protuvrijednost tog iznosa na dan isplate (strana 90/2 spisa) sa sporednim potraživanjima. Zbog pogrešnog pravnog stanovišta prvostepeni je sud, pozivajući se pogrešno na odredbu iz čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91) neosnovano odbio tužitelja u cijelosti s tužbenim zahtjevom. Pogrešno je i pravno stanovište drugostepenog suda da je tuženi isključivo kriv za prometnu nezgodu, zbog čega je taj sud neosnovano u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu.
Po ocjeni ovog suda, a imajući u vidu djelomično nesporne okolnosti pod kojima je došlo do prometne nezgode, stanje skice sa lica mjesta, zapisnik o uviđaju i bilješku njemačke policije, te iskaz svjedoka očevica koji je zamolbenim putem saslušan u SR Njemačkoj, a nije zainteresiran u ovom sporu, a koje su dokaze sudovi cijenili u ovom sporu, ali su izveli pogrešan pravni zaključak tuženi je kriv za prometnu nezgodu u omjeru od 60%, a osiguranik tužitelja u omjeru od 40%. Naime, nije sporno da se tuženi vozeći se u automobilu kritične zgode noću, 01, 05h, u naseljenom mjestu na preglednom raskrižju uključivao na cestu s pravom prvenstva kojom se ravno kretao u automobilu osiguranik tužitelja. Tuženi je naišao s lijeve stane osiguranika i skretao je lijevo i neposredno prije nego se potpuno uključio u promet na svojoj kolničkoj traci, došlo je do naleta osiguranika tužitelja pri čemu se automobil osiguranika prevrnuo, osiguranik je zadobio teške tjelesne ozljede, a tuženi i njegov suputnik lake ozljede. Dozvoljena brzina na mjestu prometne nezgode bila je 50 km/h. Prema iskazu svjedoka očevica on je kritične zgode približavajući se raskrižju vozio brzinom 50 do 60 km/h a osiguranik ga je tužitelja pretekao, po ocjeni svjedoka brzinom od oko 80 do 100 km/h i na udaljenosti od 500 do 600 m svjedok je vidio sudar osiguranika sa vozilom koje je u križanje ušlo sa sporednog puta, odnosno sa vozilom tuženog. Nema tragova kočenja osiguranika tužitelja ni tuženog, niti postoji fotodokumentacija oštećenja automobila nakon sudara na osnovi čega bi se mogla utvrditi točna brzina njihovog kretanja u vrijeme kontakta vozila. Međutim iz iskaza svjedoka očevica proizlazi, van svake sumnje, da je osiguranik tužitelja približavajući se raskrižju vozio preko 50 km/h, odnosno nedozvoljenom brzinom a na to upućuje i način kako je prema skici sa lica mjesta došlo do kontakta vozila. Nije sporno da je tužitelj kritične zgode bio u alkoholiziranom stanju 1,23 promila alkohola u krvi (prema bilješci njemačke policije, koja prileži spisu, rezultat ispitivanja alkoholiziranog stanja kod osiguranika tužitelja bio je negativan). I konačno nije sporno da tužitelj svoje potraživanje nije uspio namiriti od osiguranja iz automobilske odgovornosti tuženog u Njemačkoj.
Prvostepeni je sud potpuno zanemario nespornu okolnost da je tuženi u alkoholiziranom stanju sa sporednog puta vozeći se u automobilu, ušao u križanje sa glavnim putem pri čemu je došlo do kontakta s automobilom osiguranika tužitelja, koji se kretao glavnim putem ravno i stoga je imao pravo prvenstva prolaza kroz raskrižje, a upravo iz tih nespornih okolnosti proizlazi da je i tuženi kriv za prometnu nezgodu. Osiguranik tužitelja nesumnjivo nije vozio primjerenom brzinom, a i vodio računa da se u naseljenom mjestu približava raskrižju sa sporednim putem, koje je raskrižje prema onom što je iskazao svjedok očevidac bilo pregledno sa velike udaljenosti. Da se pri upravljanju vozilom tako ponašao pojava tuženog u raskrižju, naišlog s lijeve strane osiguranika, ne bi bilo takovo iznenađenje za osiguranika tužitelja, pogotovo kad drugih učesnika u prometu nije bilo u raskrižju.
Za prometnu nezgodu koja se desila pod naprijed navedenim okolnostima, po ocjeni ovog suda više je odgovoran tuženi jer je on nailazio sa sporednog puta, bila je noć, te mu je to nalagalo izuzetnu opreznost pri uključivanju na put s pravom prvenstva. Očito je obzirom na posljedice, da tuženi nije dovoljno pažljivo procijenio prometnu situaciju pri čemu se ne može zanemariti i njegovo alkoholizirano stanje kao uzrok tome. Osiguranik tužitelja vozeći kritične zgode preko dopuštene brzine, očito olako držeći da će ga svaki vozač koji se namjerava uključiti na put s pravom prvenstva, gdje se on kreće, propustiti, također je kriv za prometnu nezgodu, ali u manjem dijelu od tuženog.
Omjer krivnje za prometnu nezgodu na strani tuženog od 60%, a na strani osiguranika tužitelja 40%, srazmjeran je po ocjeni ovog suda njihovom nepravilnom ponašanju u prometu kritične zgode, zbog kojeg je došlo do prometne nezgode.
Prometni vještak nije imao potrebnih elemenata za vještačenje o određenoj brzini kretanja učesnika u prometu kritične zgode, jer nema tragova kočenja, niti fotodokumentacije o oštećenju vozila temeljem kojih bi se podataka mogla utvrditi točna brzina, a zbog toga niti vještačenje po Zavodu za vještačenje u Zagrebu, pri čemu inzistira tuženi, ne bi dalo rezultat relevantan za drugčije rješenje ovog spora i stoga provođenje tog dokaza ovaj sud smatra nepotrebnim.
Nije sporno da se osiguranik tužitelja liječio u bolnici i da je troškove bolnice prema podacima bolnice podmirio tužitelj (str. 162 spisa) a prema specifikaciji izdataka za liječenje, vremenu i ozljedama koje osiguranik zadobio, van svake je sumnje da se ti izdaci odnose samo na troškove liječenja u vezi ove prometne nezgode, kao i naknada koju je tužitelj isplatio za vrijeme bolovanja svom osiguraniku. Osim izraženih sumnji, tuženi nije ničim dokazao da se sporni izdaci odnose i na ranije zdravstvene tegobe koje je tužitelj imao.
Prigovor tuženika o neophodnosti da se primjenom odredbi čl. 191. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91) zbog imovinskih prilika tuženika snizi naknada, nije osnovan.
Ovo već i stoga što je obvezno pravni odnos stranaka nastao prije 1. X 1978. godine kad je Zakon o obveznim odnosima stupio na snagu, a po pravnom pravilu imovinskog prava iz paragrafa 1306.a OGZ-a - imovinske prilike štetnika mogle su biti relevantne kod odgovornosti u slučaju nužde, o kakvom se slučaju ovdje očito ne radi.
Tužitelj ne revidira protiv presude drugostepenog suda kojom su mu dosuđene zatezne kamate po stopi od 6% i stoga su mu ovom presudom dosuđene zakonske zatezne kamate do isplate, ali ne preko stope od 6%.
Kraj takvog stanja stvari valjalo je odlučiti kao u izreci, tj. dosuditi tužitelju 60% od utuženog potraživanja (čl. 395. st. 1. ZPP-a).
Odluka o parničnom trošku cijelog postupka donesena je na osnovu odredbe iz čl. 154. st. 2. i 155. ZPP-a.
U Zagrebu, 10. prosinca 1992.
Predsjednik vijeća:
Đorđe Bjegović,v.r.