I Kž-419/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 419/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Ileane Vinja, dr. sc. Zdenka Konjića i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 15. prosinca 2008. broj K-117/05, u sjednici održanoj dana 27. kolovoza 2009., saslušavši zamjenicu Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnju Lončar,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. N. Ž., po službenoj dužnosti, ukida se pobijana prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji iz čl. 215. a) Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05; u nastavku: KZ) počinjeno na štetu N. S. opisano pod toč. 2/izreke te presude, pa se predmet u tom ukinutom dijelu vraća nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Uslijed odluke pod I., žalbe državnog odvjetnika i opt. N. Ž. u odnosu na kazneno djelo iz čl. 215. a) KZ postale su bespredmetne.

III. Uslijed odluke pod I. i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kaznenim sankcijama, na način da se:

a) optuženiku uzimaju od prvostupanjskog suda kao utvrđene kazne zatvora za kaznena djela, iz čl. 192. st. 2. KZ pod toč. 1/ izreke u trajanju tri godine i šest mjeseci, iz čl. 198. st. 1. i 3. KZ pod toč. 1/ izreke u trajanju jedne godine i četiri kaznena djela iz čl. 213. st. 2. KZ pod toč. 2. izreke u trajanju tri mjeseca za svako djelo, pa se opt. N. Ž. za sva navedena

I Kž 419/09-3

djela, primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci.

b) preinačuje se odluka o sigurnosnoj mjeri tako da sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. KZ može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju ne može trajati dulje od tri godine.

IV. U ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i opt. N. Ž. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu opt. N. Ž. proglašen je krivim zbog sedam (produljenih) kaznenih djela i to pod toč. 1/ izreke dva kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 2. KZ za koje mu je temeljem iste odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci i za kazneno djelo rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 1. i 3. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, a pod toč. 2/ izreke pobijane presude za četiri kaznena djela iz čl. 213. st. 2. KZ i jedno kazneno djelo iz čl. 215. a) KZ za koja mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju po tri mjeseca za svako djelo, te je primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci. Na temelju čl. 63. st. 2. KZ u jedinstvenu kaznu zatvora je uračunato 30 dana izdržane prekršajne kazne zatvora izrečene rješenjem Prekršajnog suda u Solinu broj 1-9-65/04 od 20. veljače 2004.

Na temelju čl. 76. st. 2. u svezi s čl. 75. st. 2. i 3. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja će trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP) optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji, ustvari kazne, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Protiv presude se žali i optuženik putem branitelja F. G., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis u skladu s čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike

I Kž 419/09-3

Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a da se prihvati žalba državnog odvjetnika.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika djelomično su bespredmetne, a djelomično neosnovane.

Naime, ispitivanjem pobijane presude povodom žalbi stranaka te sukladno čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, našao je da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP glede kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji iz čl. 215.a) KZ na štetu N. S. (pod toč. 2/ izreke pobijane presude) što nužno iziskuje ukidanje prvostupanjske presude u tom dijelu, uslijed čega su i žalbe optuženika i državnog odvjetnika za navedeno djelo postale bespredmetne (toč. I. i II. ove odluke).

Prvostupanjski sud je zaključak o odgovornosti optuženika za kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji temeljio na dijelovima iskaza svjedoka, djece optuženika S., M. i D. Ž., uz negativno vrednovanje iskaza oštećene, izvanbračne žene N. S. i svjedoka R. Ž..

Kako se optuženiku stavlja na teret kazneno djelo iz čl. 215.a) KZ na štetu izvanbračne žene N. S., koje djelo stoga ne ulazi u „katalog djela“ iz čl. 117. ZSM, to je sud prvog stupnja trebao tzv. privilegirane svjedoke već pri prvom neposrednom ispitivanju u fazi glavne rasprave o navedenom djelu, N. S. i R. Ž. dana 06. lipnja 2007., a S. Ž. i M. Ž. dana 11. travnja 2007., upozoriti sukladno čl. 234. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, te njihov određeni odgovor unijeti u zapisnik, što je propustio učiniti i na glavnoj raspravi 17. studenog 2008. tijekom ponovnog ispitivanja svjedoka N. S. i R. Ž.. Nadalje, ni svjedok D. Ž. nije na ovaj, propisani način upozorena prilikom ispitivanja u istrazi, a također je dijelom iskazivala na okolnosti inkriminacije iz čl. 215. a) KZ. Prema tome, na glavnoj raspravi koja je završila izricanjem pobijane presude (od 17. studenog 2008., 09. prosinca 2008. i 15. prosinca 2008.) svjedoci N. S. i R. Ž. ispitani su neposredno bez odgovarajućeg, zakonitog upozorenja, dok su zapisnici o iskazima svjedoka M. Ž., D. Ž. i S. Ž. pročitani, a da nisu bile ni ispunjene pretpostavke za eventualnu primjenu propisa iz čl. 331. st. 2. ZKP.

S obzirom da sud prvog stupnja nije postupao na zakonom propisan način, a pobijana se presuda za kazneno djelo iz čl. 215.a) KZ na štetu N. S. temelji na iskazima spomenutih svjedoka, u tom su dijelu njihovi iskazi nezakoniti dokazi jer su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka iz čl. 234. st. 1. toč. 1. i 2. u svezi s čl. 235. ZKP, čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. u vezi s čl. 9. st. 2. ZKP.

Stoga je u ovom dijelu trebalo po službenoj dužnosti pobijanu presudu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje pred nadležni općinski sud. Taj sud će za osnovu uzeti dio optužbe koji se odnosi na ukinuti dio presude te će, nakon što ponovno izvede dokaze na zakonit način kako je upozoren ovom odlukom i potom ih ocijeni, donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti. Pri tome će voditi računa da opis terećenog djela iz čl. 215. a) KZ odgovara prekršaju iz čl. 18. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, zbog kojeg je optuženik rješenjem Prekršajnog suda u Solinu broj 1-9-65/04 od 20. veljače 2004. kažnjen kaznom zatvora u trajanju 30 dana koju je izdržao (list 187 i 212 spisa).

I Kž 419/09-3

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, utvrdio je da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon u čl. 368. toč. 5. ZKP, jer je odlukom o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu.

Nakon što je prvostupanjski sud optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci, izrekao je sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti koja ima trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, što je protivno odredbama čl. 76. st. 2. u vezi s čl. 75. st. 3. KZ. Naime, sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, no ne može nikako trajati dulje od tri godine. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je odlukom o sigurnosnoj mjeri prekoračio ovlast koju ima po zakonu i time je povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika pa je po službenoj dužnosti trebalo preinačiti pobijanu presudu u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da će ista trajati dok za to budu postojali zakonski uvjeti, ali ne dulje od tri godine (toč. III b) ove odluke).

Nije u pravu optuženik da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka upirući na povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP kada tvrdi da je izreka presude proturječna razlozima presude koji su u znatnoj mjeri i proturječni. Nasuprot tome, ovaj sud nalazi da pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama o kojima nema znatnog proturječja i koje nisu u proturječju sa izrekom presude. Žalitelj zaključno osporavanjem činjeničnih utvrđenja i prigovaranjem ocjeni dokaza posredno ističe postojanje ove bitne povrede odredaba kaznenog postupka koja nije ostvarena. Prvostupanjski je sud nakon korektnog reproduciranja sadržaja dokazne građe istu sveobuhvatno i cjelovito ocijenio, dajući argumentaciju o vrednovanju personalnih i ostalih dokaza te je iznio razloge za zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika.

Neosnovano se optuženik žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno stavu žalitelja prvostupanjski sud je na glavnoj raspravi proveo sve potrebne dokaze, njihovom savjesnom i sveobuhvatnom ocjenom opravdano je zaključio da je optuženik počinio kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa iz toč. 1/ izreke pobijane presude, kao i kaznena djela iz čl. 213. st. 2. KZ na štetu svoje četvero maloljetne djece. Razlozi o vrednovanju dokazne građe logični su i uvjerljivi te ih stoga u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Žalbeni prigovori optuženika u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje osporavaju pravilnosti utvrđenja odlučne činjenice ostvarenog spolnog odnošaja sa oštećenom, djetetom S. Ž.. Tvrdi se da su iskazi oštećene konfuzni i kontradiktorni, poglavito kada se povežu sa nalazom i mišljenjem vještaka dr. T. P. o stanju himena koji je očuvan i stvarnoj nemogućnosti optuženika da u alkoholiziranom stanju kontrolira dubinu penetracije u spolovilo oštećene.

Da je optuženik počinio terećena djela, poglavito ona pod toč. 1) izreke presude, iz čl. 192. st. 2. i čl. 198. st. 3. KZ proizlazi iz jasnog, određenog i potpunog iskaza ošt. S. Ž. koja

I Kž 419/09-3

je ustrajna, dosljedna i nepokolebljiva u terećenju optuženika. Njezin je iskaz dodatno osnažen iskazom posrednog svjedoka J. Ž., jer su oštećena i svjedok J. Ž. i o drugim, za ovaj postupak manje važnim okolnostima koje se tiču njihovih međusobnih intimnih naklonosti, bile do kraja i posvema iskrene, pokazujući time objektivnost i u prenošenju saznanja o inkriminiranim djelima. Oštećena opisuje seksualnu zlostavu optuženika na jasan i uvjerljiv način, tvrdeći da je optuženik, osim što je činio spolnom odnošaju izjednačene spolne radnje (felatio), svojim spolovilom prodro i u njeno spolovilo, bez obzira što je po nalazu ginekološkog pregleda, te provedenim ginekološkim vještačenjem utvrđeno da je himen oštećene očuvan. Naime, upravo je vještak dr. T. P., očitujući se na iskaz oštećene, pojasnila da je bio moguć djelomičan prodor penisa u rodnicu, a da se ne vide oštećenja na vanjskom spolovilu odnosno na himenu, te da je moguće da himen pukne dovoljno za jedan milimetar sa pojavom malo krvi što se pregledom kasnije ne vidi kao bilo kakva ozljeda himena. Prema tome, nalaz i mišljenje vještaka ginekologa nije diskreditirao i otklonio iskaz oštećene, čime je obrana optuženika i sada žalbena teza o nemogućnosti kontrole dubine penetracije uslijed alkoholiziranosti neosnovana.

Također neutemeljeno žalba ocjenjuje iskaz oštećene konfuznim i kontradiktornim, što je po žalitelju bio razlog prvostupanjskom sudu da prihvati prijedlog obrane za provođenjem kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećene. Međutim, takvo vještačenje samo je jedan od dokaza koji služi prvostupanjskom sudu za valoriziranje cjelokupnog dokaznog materijala i konačnu odluku o postojanju kaznenopravne odgovornosti optuženika. Uloga vještaka je načelna procjena kredibiliteta i pouzdanosti svjedoka prema psihologijskim kriterijima, no konačnu ocjenu vjerodostojnosti iskazivanja daje sud. U ovom konkretnom slučaju oštećena je ispitana u dva navrata, a upravo je vještak psiholog prof. D. K. ocijenila iskazivanje oštećene vjerodostojnim. Premda bi se kompletnim psihologijsko-psihijatrijskim vještačenjem zasigurno dobila potpuna slika ličnosti i psihološkog statusa oštećene, u okviru ovako izvedene dokazne građe opravdano prvostupanjski sud odbija provesti kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko-defektološko vještačenje ocjenjujući taj dokaz neprikladnim u smislu čl. 322. st. 2. toč. 3. ZKP. Isto tako okolnost da je prvostupanjski sud najprije ovaj dokazni prijedlog prihvatio, a potom ga odbio izvesti ne dovodi u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja jer je i bez vještačenja ličnosti oštećene imao dostatnog materijala za ocjenu njezinog iskaza kao vjerodostojnog, te je opravdano zaključio da je optuženik činio radnje opisane u izreci pobijane presude.

S obzirom da je oštećena u svom iskazu, kojeg prvostupanjski sud posvema prihvaća istinitim, opisala da je optuženik sa radnjama seksualne zlostave započeo kad je ona imala šest godina, to je jednostavnim matematičkim izračunom sasvim jasno da se terećena djelatnost odvijala u vremenskom razdoblju od 1997. do 2005. godine, neovisno što 2005. godinu optuženik po vlastitoj ocjeni smatra prijelomnom godinom kada za njega počinju problemi jer se protivi vezi oštećene i J. Ž..

Slijedom izloženog prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za zaključak da je optuženik višekratno, u vremenskom razdoblju od 1997. pa do 20. lipnja 2005. u više navrata sa oštećenom, protivno njezinoj volji, uz njezino protivljenje u mjeri u kojoj je to njoj bilo moguće činiti fizički jačem ocu-optuženiku, unatoč njezinog odupiranja odguravanjem i onemogućavanjem da zove u pomoć stavljanjem ruke na njezina usta, ostvario spolnom odnošaju izjednačene spolne radnje, a u jednom navratu ostvario spolni odnošaj tako što je njegovo spolovilo započelo sa prodorom u spolovilo oštećene.

I Kž 419/09-3

Jednako tako je i u odnosu na kaznena djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe počinjena na štetu maloljetne djece S. Ž., M. Ž., R. Ž. i D. Ž., prvostupanjski sud, cijeneći istinitim iskaz ošt. S. Ž., povezujući ga i sa iskazom oštećenih koji terete optuženika (M. i D. Ž.) osnovano zaključio da je optuženik u više navrata bez stvarnog povoda primjenom fizičkog nasilja nad djecom, prijeteći i vrijeđajući ih ostvario obilježja kaznenih djela iz čl. 213. st. 2. KZ.

Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti utvrdivši kazne zatvora u granicama ili tek nešto iznad minimuma propisanih kazni za odnosna djela. Stoga smatra da je potrebno izreći kaznu zatvora u duljem trajanju.

Ispitujući odluku o kazni povodom žalbe državnog odvjetnika i opt. N. Ž. u smislu čl. 382. ZKP, te uslijed odluke pod I., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da su u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđene te primjereno vrednovane sve okolnosti koje su od utjecaja na vrstu i mjeru kazne za svako pojedino kazneno djelo. Prihvaćanjem tako utvrđenih pojedinačnih kazni, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, za kriminalnu djelatnost zbog koje je optuženik sada proglašen krivim, dva kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, te četiri kaznena djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe, jedinstvena kazna zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci primjerena je težini, pogibeljnosti i posljedicama djela te osobnosti i stupnju krivnje optuženika. Upravo će ta kazna polučiti zakonom propisanu svrhu kažnjavanja pa stoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 388. st. 1. i 4. (toč. I. i II.), čl. 390. st. 1. (toč. III.) i 387. (toč. IV.), odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 27. kolovoza 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.