Revr-453/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 453/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, te Gordane Matasić Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz O., zastupanog po punomoćniku T. M., odvjetniku u O., protiv tuženika E. d.o.o. O., zastupanog po punomoćniku Z. R., odvjetniku u O., radi otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3178/10-2 od 18. studenoga 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-51/10-13 od 29. lipnja 2010. u sjednici održanoj dana 18. rujna 2012.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja D. M. protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3178/10-2 od 18. studenoga 2010. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj Pr-51/10-13 od 29. lipnja 2010. odbio je tužbeni zahtjev tužitelja D. M. iz O. protiv tuženika E. d.o.o. O. u dijelu kojim se traži povrat tužitelja u radni odnos kod tuženika na radno mjesto terenskog komercijaliste ili neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima i za priznanje kontinuiteta radnog odnosa za razdoblje od 1. lipnja 2005. do 28. siječnja 2010. i od 29. siječnja 2010. do povratka na rad.

Rješenjem je odbačena tužba tužitelja D. M. iz O. protiv tuženika E. d.o.o. O. u dijelu kojim se traži da sud utvrdi da je Odluka tuženika od 27. siječnja 2010. o izvanrednom otkazu tužitelja nezakonita kao i u dijelu kojim je traženo naložiti tuženiku da za tužitelja uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje za razdoblje od 28. siječnja 2010. do povratka tužitelja na rad.

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.460,00 kuna, a u preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, dok je tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbijen u cijelosti.

Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj Gž-3178/10-2 od 18. studenog 2010. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu i rješenje.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu i rješenje te u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev ili podredno da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu i rješenje u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. u vezi s čl. 400. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se sadržajno ukazuje u reviziji. Suprotno tvrdnji tuženika pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati. Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj zapravo dovodi u pitanje činjenična utvrđenja suda u pogledu okolnosti koje su dovele do donošenja odluke o otkazu ugovora o radu te u odnosu na postupak otkazivanja. S obzirom na to da pogrešno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, ovaj sud je u donošenju odluke pošao od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Revident neutemeljeno ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR). Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno, a od toga utvrđenja je pošao i drugostupanjski sud:

- da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu terenskog komercijaliste na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme (dalje: Ugovor) u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 28. siječnja 2010.,

- da je tuženik otkazao Ugovor Odlukom o izvanrednom otkazu od 27. siječnja 2010.,

- da je ugovor otkazan uz obrazloženje da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa time što je propustio predati utržak kojega je ostvario za poslodavca za prosinac 2009.,

- da je tuženik pokušao Odluku dostaviti tužitelju 28. siječnja 2010., ali je ovaj odbio primitak, nakon čega je tuženik zaključio radnu knjižicu sa danom 28. siječnja 2010., te sa tim danom odjavio tužitelja kod tijela zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, a tužitelju je uručena radna knjižica i ostala dokumentacija vezana uz radni odnos dana 3. veljače 2010, pa je najkasnije tada saznao za Odluku o otkazu,

- da je zahtjev za zaštitu prava podnesen 6. travnja 2010., a tužba radi sudske zaštite da je podnesena sudu 30. travnja 2010..

Među strankama je sporno je li postojao opravdani razlog za otkaz te je li tužitelj propustio rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava prema poslodavcu, odnosno rok za sudsku zaštitu prava. S tim u vezi sporna je pravilna primjena odredaba čl. 112. st. 3. u vezi s čl. 129. ZR.

Sudovi su ocijenili da je tužitelj znao za Odluku o otkazu, da mu je na valjan način dostavljena 28. siječnja 2010., te da je propustio rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu i rok za tužbu sudu i time da je izgubio pravo na sudsku zaštitu prava zbog nedopuštenog otkaza. Polazeći od tih utvrđenja odbačena je tužba kojom je traženo utvrđenje nezakonitom Odluke o otkazu, a odbijen je tužbeni zahtjev za vraćanje tužitelja u radni odnos i priznanje kontinuiteta radnog odnosa.

U odnosu na reviziju protiv rješenja valja poći od odredbe čl. 112. ZR prema kojoj otkaz mora imati pisani oblik i sadržavati obrazloženje, a mora se dostaviti osobi kojoj se otkazuje, jer od trenutka dostave počinju teći rokovi u kojima radnik može tražiti zaštitu svojih prava. U okolnostima konkretnog slučaja tužitelj je propustio rokove u kojima je po zakonu mogao tražiti zaštitu povrijeđenih prava. Tužitelj je naime u prostorijama tuženika 28. siječnja 2010. preuzeo odluku o otkazu i upoznao se sa njenim sadržajem, ali je odbio potpisati primitak. Kada se ima na umu da mu je nakon ovakvog predočenja odluke o otkazu naknadno dana 3. veljače 2010. uručena i radna knjižica te ostala dokumentacija vezana uz radni odnos, sudovi su pravilno zaključili da tužitelj nije u zakonskom roku iz čl. 129. ZR podnio zahtjev za zaštitu prava, jer je zahtjev podnesen tuženiku tek dana 6. travnja 2010., a tužba je podnesena sudu 30. travnja 2010.

Tužitelj je dakle zakasnio sa zahtjevom za ostvarivanje prava pa je u odnosu na ta prava izgubio pravo na tužbu. Zato je tužba pravilno odbačena u odnosu na zahtjev kojim se traži utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu.

Pravilno je odbačena i tužba u odnosu na tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje za razdoblje od 28. siječnja 2010. do povratka tužitelja na rad na račune nadležnih tijela. Takva potraživanja su po pravnom shvaćanju ovoga suda, a obzirom na odredbe Zakona o doprinosima i OPZ u nadležnosti upravnih tijela i koji su nadležni za njihovo utvrđivanje, naplatu te na taj način i zaštitu prava radnika. Takvo stajalište je uostalom prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III- 15/2010 od 25. ožujka 2010..

U odnosu na reviziju protiv presude ovaj sud cijeni da je odbijanjem tužbenog zahtjeva za vraćanje tužitelja na radno mjesto na kojemu je radio prije otkazivanja i priznanje kontinuiteta radnog odnosa pravilno primijenjeno materijalno pravo. Naime, prema odredbi čl. 115. st. 1. ZR tek ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naredit će vraćanje radnika na posao. U ovom slučaju tužitelj je propustio rokove za sudsku zaštitu, otkaz nije utvrđen nedopuštenim, pa je radni odnos prestao na zakonit način, a ugovor o radu više ne proizvodi pravne učinke. Zato nije osnovan tužbeni zahtjev za vraćanje na radno mjesto u smislu citirane odredbe čl. 115. st. 1. ZR.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje je ukazao tužitelj, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 18. rujna 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.