Supreme Court dismisses appeal for failure to file housing purchase request within statutory deadline.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment rejecting their lawsuit to force a housing purchase. The appellant had submitted a request for housing allocation in 1995 but failed to file a written purchase request by the statutory deadline of December 31, 1995, and did not take any steps toward the purchase until 1997. The court ruled that the appeal was unfounded because the lower courts correctly applied the law, finding the appellant precluded from claiming the right to force a contract due to the missed deadline.
Legislator headnote
AI generatedčl. 4. st. 1., 2., 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo; Prekluzija prava zahtijevanja sklapanja kupoprodajnog ugovora nastaje istekom zakonskog roka od 31. prosinca, a ne produljenjem roka za sklapanje ugovora zbog nepotpunosti činjeničnog stanja.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-944/1999-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, kao predsjednice vijeća, te Miljenke Vraničar, Katarine Buljan, Ljubice Munić i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. C. iz O., koga zastupa M. L., odvjetnik u O., protiv tuženika Grada Omiša, Općine Dugi Rat, koju zastupa G. M., zamjenik Državnog pravobranitelja Županije splitsko-dalmatinske, Ispostave u Omišu, Općine Šestanovac, koju zastupa generalni punomoćnik M. B., odvjetnik u I., radi utvrđenja, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Splitu od 12. lipnja 1998. godine broj Gž-1185/98 kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Omišu od 12. ožujka 1998. godine broj P-253/97, u sjednici održanoj dana 13. kolovoza 2002. godine,
r i j e š i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Rješenjem suda prvoga stupnja odbačena je tužiteljeva tužba.
Sud drugog stupnja potvrdio je rješenje suda prvoga stupnja.
Protiv rješenja suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine rješenja obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Tuženici nisu odgovorili na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Tužitelj je zahtjevom svoje tužbe tražio da sud obveže tuženike da u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo s njim zaključe ugovor o kupnji određenog stana na kojem on ima stanarsko pravo.
Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj uputio zahtjev komisiji za imovinskopravne i stambene poslove Grada O., za dodjelu navedenog stana na korištenje, koji zahtjev je ta komisija odbacila zbog nenadležnosti svojim zaključkom od 26. svibnja 1995. godine s uputom da tužitelj zahtjev ostvari pred sudom.
Dalje je taj sud utvrdio da nakon toga tužitelj nije u vezi s kupnjom stana poduzimao bilo kakve radnje do predaje ove tužbe sudu što je uslijedilo 2. rujna 1997. godine.
Po odredbi čl. 4. st. 1. i 2. prije spomenutog Zakona odnosno Zakona o izmjenama toga zakona ("Narodne novine", broj 43/92 i 44/94) svaki nositelj stanarskog prava može istači zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom, odnosno vlasniku koji je to vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima, a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz st. 1. ovog članka podnosi se do 31. prosinca 1995. godine, a sklapanje ugovora o kupoprodaji stana mora kupac zatražiti u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.
Stavak pak 3. toga članka predviđa da izuzetno rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu nesumnjivo utvrđene sve činjenice odlučne za prodaju stana prema zakonu, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.
Budući da tužitelj nije postavio zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku tuženicima ni do 31. prosinca 1995. godine, kao što određuje zakon, već je neposredno zatražio od suda da donese presudu koja bi zamijenila takav ugovor i to tužbom koja je zaprimljena 2. rujna 1997. godine, to su sudovi nižega stupnja pravilno ocijenili da je tužitelj prekludiran u svom pravu zahtijevati sklapanje kupoprodajnog ugovora, te je stoga temeljem čl. 282. st. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP pravilno odbačena tužba.
Revident nije u pravu kada tvrdi da je čl. 4. st. 3. i 4. produžen rok za stavljanje zahtjeva za kupnju stana zbog čega da se nisu ispunile pretpostavke za odbacivanje tužbe. Kao što je prije navedeno st. 3. prije spomenutoga članka zakona, na koji se revizija poziva, rok za sklapanje ugovora za kupnju stana za kojeg u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju nisu nesumnjivo utvrđene sve činjenice odlučne za prodaju stana prema zakonu počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Prema tome, po navedenoj zakonskoj odredbi produžuje se rok za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana koji ovisi o utvrđenju prijepornih činjenica, ali ne i rok za stavljanje zahtjeva za kupnju. Prema tome je pravilno stajalište nižestupanjskih sudova da nisu postojale zakonske pretpostavke kojima bi bio produžen rok za stavljanje zahtjeva za kupnju stana nositelju prava raspolaganja stanom.
Iz navedenih razloga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili kako materijalno pravne tako i procesno pravne odredbe u ovom sporu kada su tužiteljevu tužbu odbacili. Iz navedenih razloga revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 13. kolovoza 2002. godine
Predsjednik vijeća:
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.