Rev-2457/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 2457/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz K., kojeg zastupa punomoćnik F. N., odvjetnik u K., protiv tuženika A. R. – Z. d.d., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1261/08 od 12. svibnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-872/05 od 29. travnja 2008., u sjednici održanoj 5. veljače 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 221.808,42 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i naknadi parnični trošak.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude preinače i prihvati tužbeni zahtjev.

Odgovoru na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 88/05, 117/03, 84/08, 123/08 – ispr. - dalje: ZPP), koji u ovom sporu primjenjuje u ovom sporu temeljem čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno čl. 392.a st. 1. ZPP.

Pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi, te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud nije pogrešno interpretirao činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu (naprotiv, u cijelosti ga je prihvatio), niti navode iz tužiteljeve žalbe protiv prvostupanjske presude, a što je razvidno iz obrazloženja pobijane presude.

Stoga se nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koji se ukazuje revizijom.

U ovom sporu je riječ o zahtjevu tužitelja za naknadu prekomjerne štete - u smislu odredbe čl. 156. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO), zbog umanjene vrijednosti njegovog stambenog objekta i okućnice uslijed izgradnje autoceste Z.-R. (na dijelu V. „D.“).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima, u bitnome, je utvrđeno:

- da su radovi na izgradnji spornog dijela autoceste započeli u svibnju 1998.,

- da je sporna dionica autoceste puštena u promet tijekom 2001. (lipanj),

- da se tužitelj dopisom od 17.ožujka 2003. obratio tuženiku radi naknade štete (opomena pred tužbu), na što se tuženik oglušio.

Predmetna tužba je podnesena 21. lipnja 2005.

Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da je za predmetno potraživanje nastupila zastara u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO. Također, pritom su ocijenili da u konkretnom slučaju nije nastupio prekid zastarijevanja u smislu čl. 388. ZOO. Sporno je pitanje i u ovoj fazi postupka, je li nastupila zastara potraživanja.

Stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.

Odredbom čl. 376. st. 1. ZOO propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila (subjektivni rok zastare).

Polazeći od (nesporne) činjenice da je autocesta puštena u promet tijekom 2001. (lipanj), nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da je u konkretnom slučaju subjektivni trogodišnji rok zastare započeo teći najkasnije istekom 2001., odnosno 1. siječnja 2002. Pravilno pritom sudovi smatraju da je to trenutak tužiteljeva saznanja za štetu, a obzirom da je tužitelj, prema nalaženju ovog suda, do tada svakako mogao pribaviti relevantne podatke o postojanju štete i opsegu štete (prekomjerna šteta) koju potražuje u ovoj parnici. Utoliko su neprihvatljivi ponovljeni navodi revidenta da je za štetu saznao tek 15. veljače 2003., kada je izrađen elaborat štete (kojeg je dao privatno sačiniti). Kako je, dakle, predmetna tužba podnesena 21. lipnja 2005., slijedi da je podnesena nakon isteka subjektivnog roka iz čl. 376. st. 1. ZOO, a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi.

Kod toga nije od utjecaja što nije istekao objektivni petogodišnji rok zastare iz čl. 376. st. 2. ZOO, jer se ovaj rok primjenjuje tek kad subjektivni rok od tri godine nakon saznanja za štetu i počinitelja istječe izvan petogodišnjeg roka, a kako se to pravilno navodi u pobijanoj drugostupanjskoj odluci.

Suprotno reviziji, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 388. ZOO, kada dolazi do prekida zastarijevanja.

Prema odredbi čl. 388. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Pozivanje dužnika izvan suda da ispuni svoju obvezu nije radnja koju ima u vidu odredba čl. 388. ZOO, a kako to pravilno navode nižestupanjski sudovi.

Dakle, odbijanjem tužbenog zahtjeva zbog zastare, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, pa ni taj revizijski prigovor (čl. 356. ZPP) nije osnovan. Zbog svega navedenog, na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 5. veljače 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.