Pž-7742/2003-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

XXVIII Pž-7742/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Bariše Gašpara, kao predsjednika vijeća, te Vesne Buljan i suca porotnika mr. sc. Veljka Vujovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 274, protiv tuženika I. d.d. Zagreb, A. von Humboldta 4b, radi isplate 225.900,00 kn, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagreba broj XIX P-6638/02 od 25. ožujka 2003. godine, nakon vijećanja u sjednici vijeća održanoj dana 26. rujna 2006. godine

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj XIX P-6638/02 od 25. ožujka 2003. godine.

Obrazloženje

Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude sud prvog stupnja je obvezao tuženika da plati tužitelju iznos od 225.900,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 105.420,00 kn tekućom od 1. siječnja 2000. godine do isplate, a na iznos 120.480,00 kn tekućom od 1. siječnja 2002. godine do isplate. Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi sud je obvezao tuženika da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu 8.018,00 kn. Tako je sud prvog stupnja odlučio jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da tuženik nije tužitelju kao njegovu dioničaru isplatio dividendu sukladno odlukama glavne skupštine tuženika, dok je u odnosu na tuženikovo potraživanje prema tužitelju (za koje je tuženik tijekom postupka tvrdio da ga je stavio u prijeboj) sud ocijenio da tuženik nikada tužitelju nije izjavio da vrši prijeboj.

Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je nesporna činjenica da je tužitelj dioničar tuženika koji posjeduje 3012 dionica tuženika te da je temeljem odluke glavne skupštine o isplati dividende za tužitelja nastala tražbina koja je predmet spora. Sporno je samo pitanje je li tražbina prestala prijebojem s tražbinom tuženika prema tužitelju.

Sud bez komentara prihvaća navode tužitelja da ga tuženik nikad nije obavijestio o svojim tražbinama prema njemu iako se o tim tražbinama vodi spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P- 1352/02. Stoga je nejasno kako to tužitelj «od strane tuženika nije bio obaviješten o nepodmirenim potraživanjima». Pitanje postojanja spora oko nekog potraživanja ne predstavlja zapreku vršenja prijeboja jer se tražbina koja je već utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom može staviti u prijeboj s tražbinom o kojoj se vodi parnica ako su ispunjeni ostali uvjeti kompenzacije.

Sud pogrešno tumači odredbu članka 337. Zakona o obveznim odnosima jer niti zakon niti praksa ne traži da navedena izjava bude dana u određenom obliku, pa je valjana i usmena izjava. Glavna skupština tuženika je donijela valjanu izjavu o prijeboju, pogotovu kada se ima u vidu činjenica da je tužitelj bio obaviješten o održavanju skupštine i nacrtima odluka, a nikada se nije protivio donošenju istih niti ih je pobijao pred sudom. Žalitelj smatra da nigdje nije propisano koji organ društva može dati izjavu o prijeboju, pa ju može dati i glavna skupština «jer je odluka glavne skupštine višestrani pravni posao kojim dioničko društvo izražava svoju volju» (J.

Barbić, Društva kapitala, Zagreb, 2000. godine, str. 593). Ako je sud ustrajao na pogrešnom stajalištu da glavna skupština ne može dati izjavu o prijeboju, trebao je o tome izvijestiti stranke, te omogućiti tuženiku saslušanje svjedoka na okolnost usmenog davanja izjave o prijeboju. Ovakvim postupanjem suda tuženiku je uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom. Žalitelj posebno napominje da je sud svojom odlukom morao izvršiti prijeboj, jer bi u tom slučaju tuženikovi navodi morali biti shvaćeni kao prigovor prijeboja na kojeg se sud morao barem očitovati.

Pogrešno je i mišljenje suda da je glavna skupština ovlastila upravu tuženika da prije isplate dividende naplati iz dividende dospjela i nesporna potraživanja, dok su potraživanja stavljena u prijeboj sporna. Žalitelj predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja na snošenje troškova postupka ili podredno da ukine presudu i vrati predmet na ponovan postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i na zakonu osnovanu presudu.

Iz spisa (pa i iz žalbe tuženika) proizlazi nespornim da je glavna skupština tuženika od 15. srpnja 1999. godine donijela odluku da se isplati dividenda dioničarima za 1998. godinu i to u iznosu 35,00 kn po dionici (list 6. spisa), da se «ovlašćuje uprava društva da dospjela i nesporna, a nepodmirena potraživanja od dioničara naplati iz pripadajuće dividende prije njezine isplate» kao i da će se dividenda isplatiti do 31. prosinca 1999. godine (list 7. spisa). Premda spisu ne prileže odluka glavne skupštine kojom je ona odlučivala o upotrebi dobiti za 2000. godinu, tuženik nije osporio činjenicu da je glavna skupština donijela odluku da se isplati dividenda u iznosu od 40,00 kn po dionici, a priznao je da je skupština donijela odluku da se sva nepodmirena potraživanja tuženika prema dioničarima naplate iz pripadajućeg iznosa dividende, a prije njezine isplate (list 25. spisa); tuženik je na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 28. siječnja 2003. godine priznao činjenicu da je tužitelj dioničar tuženika i to s 3012 dionica. Prema tome, između stranaka nije sporno da je pravna osnova tužiteljeva potraživanja dvije odluke glavne skupštine tuženika kojima je odlučeno da se dioničarima tuženika isplati dividenda u iznosu 35,00 kn i 40,00 kn po dionici, te da tužitelj raspolaže s 3012 dionica tuženika.

Između stranaka sporno je da li je tužiteljevo potraživanje na ime isplate dividende prestalo prijebojem s tuženikovim potraživanjem prema tužitelju, a kojeg tuženik dokazuje protokolom od 25. studenoga 1995. godine kojim se tužitelj obvezao tuženiku da će na njegov prvi poziv izvršiti svoje financijske obveze koje proističu iz tužiteljevih obveza prema Zagrebačkoj banci za podmirenje troškova po garanciji za dobro izvršenje posla (list 30. spisa), tuženikovim dopisom tužitelju od 4. ožujka 1999. godine (list 31.-33. spisa) i trima računima (list 34.-36. spisa). U odnosu na ovo potraživanje tuženika tužitelj se očitovao podneskom od 18. veljače 2002. godine u kojem je istaknuo da je glavna skupština tuženika ovlastila upravu da dospjela i nesporna potraživanja od dioničara naplati iz pripadajuće dividende, pa se ovlaštenje upravi da izvrši prijeboj ne može smatrati i automatskim prijebojem; nadalje, ovo potraživanje tuženika nije nesporno nego je sporno, a osim toga dana 25. listopada 1998. godine nastupila je zastara tog potraživanja, te se tužitelj poziva i na odredbu članka 339. Zakona o obveznim odnosima. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je donio pobijanu presudu.

Prema mišljenju ovog suda sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju dividendu određenu odlukama glavne skupštine tuženika i to iz razloga jer to potraživanje tužitelja nije prestalo građanskopravnim prijebojem s (eventualnim) potraživanjem tuženika prema tužitelju. Naime, za prijeboj tuženikova potraživanja prema tužitelju moraju biti ispunjene sve Zakonom o obveznim odnosima propisane pretpostavke uključujući i izjavu o prijeboju (članak 337. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, suprotno mišljenju žalitelja, izjavu o prijeboju ne može dati glavna skupština dioničkog društva svojom odlukom, već samo i jedino uprava društva budući da je uprava organ dioničkog društva koji vodi poslove društva i zastupa društvo prema trećima (članak 240. i 241. Zakona o trgovačkim društvima - „Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03). Upravo temeljem činjenice da je i sama glavna skupština tuženika svojom odlukom o upotrebi dobiti isplatom dividende ovlastila upravu društva da dospjela i nesporna potraživanja naplati iz pripadajuće dividende, time je ona ovlastila upravu da u ime i za račun društva od dioničara iz pripadajuće dividende naplati nesporna potraživanja. Prema tome, neovisno o tome radi li se o tuženikovom nespornom ili spornom potraživanju prema tužitelju (s obzirom da se o istom prema navodima žalbe vodi spor pred sudom, očito je da je to sporno potraživanje) samo je uprava tuženika mogla tužitelju dati izjavu o prijeboju, a što nije učinila. Zbog navedenog, žalbeni navod tuženika da je tužitelj bio obaviješten o održavanju skupštine i nacrtima odluka, a nikada se nije protivio donošenju istih niti ih je pobijao pred sudom nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske odluke.

U odnosu na žalbeni navod u kojem se tuženik poziva na mišljenje prof. J. Barbića da je odluka glavne skupštine višestrani pravni posao kojim dioničko društvo izražava svoju volju, ovaj sud se u potpunosti slaže s tim mišljenjem. Međutim, ta volja stvorena na glavnoj skupštini jest unutarnja volja društva koju prema van izražava uprava društva (u nekim slučajevima i nadzorni odbor), pa je stoga uprava tuženika trebala tužitelju dati izjavu o prijeboju. S tim u svezi, u odnosu na navod žalitelja kako mu je uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom jer je sud o svom stavu da samo uprava može dati izjavu o prijeboju trebao pravovremeno obavijestiti tuženika kako bi tuženik na okolnost davanja usmene izjave o prijeboju mogao predložiti saslušanje svjedoka, ovaj sud napominje da svaka stranka sukladno odredbi članka 219. Zakona o parničnom postupku mora predložiti izvođenje dokaza kojim bi dokazala postojanje činjenica koje je iznijela tijekom postupka. S obzirom da tuženik tijekom postupka nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, a niti je tijekom postupka izjavio da je uprava tuženika dala tužitelju izjavu o prijeboju, sud prvog stupnja nije žalitelja onemogućio u raspravljanju pred sudom.

Neosnovan je i navod žalitelja da je sud svojom odlukom morao izvršiti prijeboj, jer bi u tom slučaju tuženikovi navodi morali biti shvaćeni kao prigovor prijeboja na kojeg se sud morao barem očitovati. Naime, sukladno odredbi članka 2. stavak 1. Zakona o parničnom postupku u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. S obzirom da je tuženik istaknuo građansko pravni prigovor prijeboja, a ne procesno pravni prigovor radi prijeboja, sud prvog stupnja nije niti mogao (čak i u slučaju kada bi taj prigovor bio osnovan) izvršiti prijeboj potraživanja budući da prema odredbi članka 338. stavak 3. Zakona o parničnom postupku sud može donijeti odluku samo o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

Osim što tuženik nije tužitelju dao izjavu o prijeboju (spornog) potraživanja, prema mišljenju ovog suda pravilan je i tužiteljev stav iznesen tijekom postupka da je to eventualno potraživanje zastarjelo u smislu odredbe članka 374. Zakona o obveznim odnosima, pa sukladno odredbi 339. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima prijeboj nije niti nastao. Naime, premda sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude ovu činjenicu nije ocijenio očito je smatrajući nebitnom za samu osnovanost tužbenog zahtjeva, eventualno tuženikovo potraživanje prema tužitelju jeste zastarjelo. Naime, neovisno o tome kada je samo potraživanje navedeno u protokolu od 25. listopada 1995. godine dospjelo, činjenica jest da je tužitelj potpisao taj protokol. Kada bi taj potpis za sud i imao značaj priznanja duga, a što nema s obzirom da izjava o priznanju duga mora biti točno određena (u navedenom protokolu nije vidljiva visina duga kojeg tužitelj priznaje), priznanjem duga prekida se tijek zastare (članak 387. Zakona o obveznim odnosima). Prema tome, čak i u slučaju da je tužitelj svojim potpisom na protokol od 25. listopada 1995. godine priznao tuženikovo potraživanje prema tužitelju, isto je u smislu odredbe članka 374. Zakona o obveznim odnosima zastarjelo protekom trogodišnjeg roka zastare, dakle dana 25. listopada 1998. godine.

Prema odredbi članka 339. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima dug se može prebiti samo ako ono još nije zastarjelo u času kada su se stekli uvjeti za prijeboj, dok je stavkom 2. istoga članka Zakona određeno ako su uvjeti za prijeboj nastali pošto je jedno od potraživanja zastarjelo, prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjelog potraživanja istaknuo prigovor zastare.

S obzirom da je glavna skupština tuženika dana 15. srpnja 1999. godine donijela (u odnosu na ovdje utuženo potraživanje tužitelja) svoju prvu odluku o isplati dividende kojom je odlučila da će se dividenda isplatiti do 31. prosinca 1999. godine, obveza tuženika na isplatu dividende tužitelju nastala je nakon odluke glavne skupštine. Prema tome, već u samom trenutku odlučivanja o upotrebi dobiti isplatom dividende tuženikovo eventualno potraživanje prema tužitelju bilo je zastarjelo. Zbog navedenog, čak i u slučaju da je tuženikova uprava temeljem ovlasti glavne skupštine dala tužitelju izjavu o prijeboju, ta izjava ne bi imala utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva jer je prije nastanka tuženikove obveze prema tužitelju tuženikovo potraživanje zastarjelo, a i sam tužitelj je odmah nakon što je tuženik istaknuo građansko pravni prigovor prijeboja istaknuo prigovor zastare.

Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno obvezao tuženika da tužitelju isplati odlukama glavne skupštine određeni iznos dividende. S obzirom da je tuženik došao u zakašnjenje s ispunjenjem novčane obveze prvostupanjski ga je sud pravilno obvezao i na plaćanje pripadajućih kamata sukladno odredbi članka 277. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

Slijedom navedenog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 26. rujna 2006. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

MR. SC. BARIŠA GAŠPAR, v. r.