Rev-5/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 5/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Ž., zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku u V., protiv tuženika H. z. z. m. o. Z., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8492/08-2 od 30. lipnja 2009. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6506/06 od 25. travnja 2008., u sjednici održanoj dana 13. srpnja 2011.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja M. M. iz Ž. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8492/08-2 od 30. lipnja 2009. kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-6506/06 od 25. travnja 2008. odbio je zahtjev tužitelja M. M. iz Ž. da mu tuženik H. z. z. m. o. Z. isplati na ime naknade štete:

- iznos od 4.678,00 kuna mjesečno za svaki mjesec u vremenu od 1.siječnja 2003. do 31. prosinca 2003.,

- iznos od 4.906,00 kuna mjesečno za svaki mjesec u vremenu od 1. siječnja 2004.do 31. prosinca 2004.,

- iznos od 5.250,00 kuna mjesečno za svaki mjesec u vremenu od 1. siječnja 2005. do 1. svibnja 2005.,

- iznos od 4.152,42 kune mjesečno za svaki mjesec u vremenu od 1. svibnja 2005. do 31. prosinca 2005.,

- iznos od 4.152,42 kune mjesečno za svaki mjesec u vremenu od 1. siječnja 2006. do 30. travnja 2006.,

- iznos od 3.321,84 kune za 24 dana mjeseca svibnja 2006. i to svaki iznos sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svakomjesečni iznos od 15. mjesecu za protekli mjesec do dana isplate te mu naknaditi troškove ovog postupka sve u roku 15 dana.

Odbijen je i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovno broj Gž-4892/08-2 od 30. lipnja 2009. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), u svezi sa čl. 53. st. 4. i čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji. Suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati. Tužitelj u reviziji navodi da presuda ima nedostataka zbog proturječnih i nejasnih navoda o odlučnim činjenicama, ali iz sadržaja revizije proizlazi da se revizijom dovode u pitanje utvrđenja sudova o odlučnim činjenicama. Tužitelj s tim u vezi postavlja niz pitanja vezanih uz pravilnu primjenu materijalnog prava, posebno u vezi s postupanjem službene osobe tuženika navodnim nezakonitim držanjem tužiteljeve radne knjižice, sam daje odgovore na postavljena pitanja i izvodi zaključak da je tužbeni zahtjev za naknadu štete osnovan. Tim navodima međutim nije određeno ukazao u čemu vidi proturječnost i nejasnost pobijane presude, zbog kojih presudu nije moguće ispitati.

Suprotno tvrdnji revidenta u donošenju pobijane presude nije bilo pogrešne primjene materijalnog prava. Naime pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelju rješenjem Ureda za gospodarstvo V. od 17. travnja 1997. utvrđen prestanak rada njegovog obrta sa danom ...,

- da je prema rješenju H. z. z. m. o. Z. od 12. studenog 1997. prestalo svojstvo tužitelja kao osiguranika iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, a tužitelj je dana 15. svibnja 1997. predao tuženiku radnu knjižicu uz zahtjev za brisanje njegovog svojstva osiguranika privrednika,

- tužitelj je u trenutku odjavljivanja obrta imao evidentiranih nepodmirenih obveza po osnovi doprinosa oko 16.000,00 kuna, pa mu je uz potvrdu radna knjižica zadržana od strane službenice tuženika,

-da je tužitelj po prvi puta podnio zahtjev za vraćanje radne knjižice tek dana 24. svibnja 2005., kada mu je knjižica i vraćena, iako ni do tada doprinosi nisu bili uplaćeni.

Nižestupanjski sudovi su na temelju ovakvih utvrđenja odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili odredbe materijalnog prava.

Odredbom čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) propisano je da tko drugom uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema odredbi čl. 154. st. 3. ZOO za štetu, bez obzira na krivnju, odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj nije dokazao opće pretpostavke za naknadu štete jer nije dokazao da mu je tuženik protupravno zadržao radnu knjižici niti da bi ta okolnost bila u uzročnoj vezi s njegovom nemogućnošću zapošljavanja i time gubitka zarade.

Tuženik je naime zakonito došao u posjed tužiteljeve radne knjižice. Prema čl. 13. st. 1. Pravilnika o radnoj knjižici („Narodne novine“, broj 14/96) tuženik je isključivo ovlašten upisivati podatke o radnom stažu, pa je u tu svrhu tuženik osnovano zahtijevao od tužitelja da mu ovaj preda radnu knjižicu. Međutim s obzirom na nespornu okolnost da je tužitelj u trenutku podnošenja zahtjeva za zaključenje radne knjižice imao nepodmirenih obveza po osnovi doprinosa, nije bilo zakonske mogućnosti priznati tužitelju staž i upisati odgovarajuće podatke u radnu knjižicu. To međutim nije bila zapreka za vraćanje radne knjižice bez upisanog staža, pa je tuženik i vratio tužitelju radnu knjižicu odmah nakon što je to tužitelj zatražio, bez obzira što ni tada doprinosi nisu bili uplaćeni.

Zato u postupanju tuženika nije bilo nezakonitog i nepravilnog rada kako tvrdi tužitelj. Eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva temeljem kojega drugog pravnog osnova vezana je uz postojanje uzročne veze između postupanja tuženika i činjenice da je tužitelj duže vrijeme bio nezaposlen ili da je morao raditi „na crno“. Sudovi su međutim utvrdili da nema navedene uzročne veze, jer osim nesporne činjenice da se radna knjižica duže vrijeme nalazila u posjedu tuženika, nije dokazano na koji način je to spriječilo tužitelja sklopiti ugovor o radu i ostvariti zaradu koju je prema navodima tužbe bio onemogućen ostvariti.

Imajući u vidu navedene razloge odbijanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbe materijalnog prava.

Zato je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 13. srpnja 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.