Rev-x-1009/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1009/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz Z., zastupanog po punomoćnici Z. Z. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženice B. B. iz B., zastupane po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništavnim ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-9357/11-2 od 7. svibnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-6485/93-104 od 18. svibnja 2011., u sjednici održanoj 18. studenoga 2014.,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Tuženici se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako što je:

- u stavku I. izreke:

- odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 11. prosinca 1992. između K. R. kao primatelja uzdržavanja i B. B. kao davatelja uzdržavanja ništav i ne proizvodi pravne učinke, s time da se tuženica obveže to priznati - i naknaditi tužitelju parnični trošak od 17.374,00 kn,

- tužitelju naloženo naknaditi tuženici trošak parničnog postupka od 14.810,14 kn,

- u stavku II. izreke, tužitelju naloženo naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka od 1.537,50 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju „temeljem čl. 382. st. 2. ZPP-a“, a sve „budući da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“. Predlaže da se drugostupanjska presuda preinači i „potvrdi“ prvostupanjska presuda ili da se drugostupanjska presuda ukine.

Tuženica je odgovorila na reviziju i predložila da se revizija odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana. Traži trošak sastava tog odgovora.

Revizija nije osnovana.

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 7. svibnja 2013., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

Obzirom na naznačeni tužbeni zahtjev, dopuštenost podnesene revizije prosuđuje se prema vrijednosnom kriteriju (sukladno odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a), pri čemu je u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

Na ročištu od 5. studenoga 1993., prije nego se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, utvrđena je vrijednost predmeta spora na 4.000.000 hrvatskih dinara – i ovu valja prihvatiti pravilno utvrđenom i ovdje mjerodavnom za ocjenu dopuštenosti revizije.

Sukladno tome, podnesena revizija ne udovoljava sada važećim pretpostavkama za njezinu dopuštenost po vrijednosnom kriteriju - jer utvrđena vrijednost predmeta spora ne prelazi 200.000,00 kn.

Međutim, obzirom da o njezinoj dopuštenosti valja suditi prema legitimnim očekivanjima stranaka u vrijeme pokretanja postupka i (time) prema vrijednosnom kriteriju mjerodavnom za njezinu dopuštenost u to vrijeme, podnesena revizija je dopuštena već i kao redovna - jer bi bila dopuštena prema vrijednosti predmeta spora i pretpostavkama za njezinu dopuštenost na dan podnošenja tužbe (21. rujna 1993.), a sve u smislu odredbe čl. 14. Zakona o izmjenama Zakona o parničnom postupku iz "Narodnih novina", broj 91/92 koja glasi: „U članku 382. stavku 2. i 3. riječi: 8.000 dinara zamjenjuju se riječima: 3.000.000 hrvatskih dinara.“, odnosno polazeći od i tada mjerodavne vrijednosti predmeta spora za dopuštenost revizije (3.000.000 hrvatskih dinara).

Zbog prethodno navedenog (dakle: jer je dopuštena kao redovna), podnesena revizija ne može se razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a (kao izvanredna), prema kojima je revident sugerira prihvatiti.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a: samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta da pobijana presuda „nije dala obrazloženje svoga stava“ i da nije razumljiva i jasna, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o stvarnom sadržaju odnosa tuženice i K. R. (o njihovom davanju i zdravstvenom stanju K. R. - te postupanju tuženice u njegovom uzdržavanju) - i tvrdi da je već i iz provedenih dokaza valjalo zaključiti da je tuženica postupala nemoralno i protivno načelu savjesnosti i poštenja te da je već i kod sklapanja ugovora znala za „krajnje teško zdravstveno stanje“ primatelja uzdržavanja i da je nastup njegove smrti kroz „relativno kratko vrijeme izvjesna činjenica“ (koju je ona „svakako pospješila i ubrzala“ - jer „pok. primatelj uzdržavanja nije imao svu potrebnu stručnu pomoć i njegu koju bi trebao imati tako težak bolesnik“), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza (i to ocjenu koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati u okviru revizijskog razloga ostvarene povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Treba kod toga cijeniti i da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema tim ovlastima i time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da drugostupanjski sud na temelju provedenih dokaza nije imao razloga odbiti njegov zahtjev - već (da) je morao istinitim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza, drugostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu povredu.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništavim Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je tuženica kao davateljica uzdržavanja sklopila 11. prosinca 1992. s sada pokojnim K. R. kao primateljem uzdržavanja. Tužitelj drži da je prijeporni Ugovor ništav jer je protivan moralu društva, odnosno jer je sklopljen „kako bi se iskoristila tuđa nevolja radi postizanja nesrazmjerne imovinske koristi“.

Polazeći od toga da je osporena presuda, donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo, temeljena na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda - jasno izraženim u prvostupanjskoj presudi, u postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je K. R., otac tužitelja, 1988. pretrpio moždani udar te je „unatoč provedenoj stručnoj rehabilitaciji još 1991. teško hodao, teško govorio i izražavao svoje misli“, pa je i kao „težak bolesnik“ s „promjenama na krvnim žilama, preboljelom infarktu srca, fibrilacijom arterija, bolesnim plućima, s jako slabim vidom (obostranom mrenom) i okoštavanjem kralježnice te simptomima visokog šećera u krvi“, živio sam, a bio je sklon „uživanju zabranjenih namirnica“, „loš prema djeci tako da im je utjerao strah u kosti te ga je obitelj njegova sina izbjegavala - a na kraju ga je izbjegavao i sin“,

- da je 11. prosinca 1992., kada mu je zbog takvih prilika (u ... godini života) „nužno bila potrebna stalna medicinska njega“, K. R. sklopio s tuženicom („kuharicom, dakle medicinski neobrazovanom osobom“) Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se tuženica obvezala doživotno uzdržavati K. R. - a ovaj se suglasio da tuženici na ime toga uzdržavanja po njegovoj smrti pripadnu u vlasništvo nekretnine upisane u z.k.ul. 318. k.o. B. i osobni automobil marke Opel Kadet,

- da je K. R. umro ... nakon „što se naglo srušio“, a „zbog zatajenja srca i pluća i u stanju dijabetičke kome“, s time da se „par dana ranije osjećao slabo, jako je žeđao i pojačano mokrio“ („što su simptomi visokog šećera u krvi“),

- da „nekoliko mjeseci prije toga on nije morao imati visoki šećer u krvi niti se to moralo očitati da bi se zvala Hitna medicinska pomoć“, a simptome bolesti mogla je uočiti „samo vrlo stručna osoba“.

Na temelju takvog činjeničnog stanja, koje se u revizijskom stupnju ne može preispitivati, drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da tužitelj nije dokazao ono što tvrdi - da je prijeporni Ugovor sklopljen protivno moralu, a da ga amoralnim ne čini jedini razlog na kojeg se tužitelj poziva: to što je sklopljen uz nesrazmjer uzajamnih davanja stranaka Ugovora.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Predmet spora valja raspraviti u smislu odredbe čl. 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 73/91 - dalje: ZOO-a), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), prema kojoj odredbi: „Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.“.

Tužitelj je, obzirom na naznačeni predmet spora - odluka o kojemu predmetu zavisi od odgovora na pitanje je su li u predmetnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 103. st. 1. ZOO-a za utvrđenje ništavim navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, da bi uspio s postavljenim zahtjevom i uopće nastali razlozi za ispitivanje postojanja tih pretpostavki, trebao prije svega dokazati postojanje činjenica na kojima je zahtjev temeljio, onih na koje se nastavno poziva i u reviziji: da je u trenutku sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju nastup smrti K. R. bio izvjestan i da sklapanje tog Ugovora predstavlja od strane tuženice „iskorištavanje tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi“.

Pritom je, a budući da se u reviziji (prema odredbama čl. 385. ZPP-a) ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi - a drugostupanjska presuda ne može se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dokaze za utvrđenje navedenih činjenica tužitelj trebao predložiti tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima - i te činjenice dokazati prije revizijskog stupnja.

Međutim, kako je drugostupanjski sud ocjenom dokaza na koje se tužitelj pozvao - ali i onih provedenih prema prijedlogu tuženice, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) - odnosno odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može s sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdio da tužitelj (koji je prema pravilu o teretu dokazivanja trebao predložiti dokaze za ono što tvrdi) nije dokazao istaknute činjenice, odnosno da se ocjenom provedenih dokaza - te samo iz navedenih utvrđenja, ne može prihvatiti dokazanim da je sklapanje predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju predstavljalo „iskorištavanje tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi“, nije imao razloga njegov zahtjev ocijeniti osnovanim - i pravilno je primijenio materijalno pravo kada je taj zahtjev odbio. Valja kod toga imati na umu da svaki ugovor o doživotnom uzdržavanju mora po svojoj prirodi sadržavati i elemente aleatornosti - obzirom da u vrijeme njegova sklapanja (a da bi bio valjan) ne bi smjelo biti poznato koliko će trajati i kolika će biti visina obaveze davatelja uzdržavanja u ispunjavanju ugovora, tako da (slijedom toga) sama činjenica što je tuženica u konačnom, a gledano samo prema vrijednosti onog što je po Ugovoru dala i visini troškova koje je imala u ispunjavanju Ugovora, moguće i prošla povoljnije - i stekla (kako revident navodi) „nerazmjernu imovinsku korist“ u odnosu na te troškove, ne može taj Ugovor činiti ništavim - kao što ga takvim ne može činiti niti to što je trajao kraće vrijeme ili što primatelj uzdržavanja nije bila zdrava osoba i davatelj uzdržavanja mu nije pružao sve ono što je prema zdravstvenom stanju ovoga trebao: te okolnosti mogu stvarati veću ili manju sumnju u razloge sklapanja Ugovora, u sadržaj volje stranaka o tim razlozima - ali same za sebe ne mogu dovoditi u pitanje navedenu aleatornost prijepornog Ugovora i ne mogu nadomjestiti dokaze za tvrdnju tužitelja da je taj Ugovor protivan moralu.

Ugovore o doživotnom uzdržavanju valja, kada su već sklopljeni, poštivati - i njihova se valjanost ne može dovoditi u pitanje samo osnovom sumnji u pobude za njegovo sklapanje, i to sumnji stvorenih zbog trajanja Ugovora, odnosno koristi koje je davatelj uzdržavanja u konačnom ostvario jer je Ugovor trajao kraće vrijeme - i nezadovoljstva nasljednika primatelja uzdržavanja time što je Ugovor postojao.

U odnosu na ostale navode revidenta, za odgovoriti je da odredba čl. 109. ZOO-a, prema kojoj sud na ništavnost pazi po službenoj dužnosti, ne daje ovlaštenje sudu da suprotno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a odlučuje i o onome što nije u granicama zahtjeva koje su stranke stavile u postupku (pa i glede činjenica na kojima su zahtjevi temeljeni).

Uostalom tužitelj u odnosu na izloženo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već u bitnome osporava ocjenu provedenih dokaza po drugostupanjskom sudu, a iz tog se razloga revizija s uspjehom ne može izjaviti.

Stoga je o reviziji tužitelja valjalo odlučiti kao u izreci ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Tuženici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a).

Zagreb, 18. studenoga 2014.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v.r.