Rev-2773/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2773/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D.G. iz V.G., ..., koju zastupa A.V., odvjetnik iz Z., protiv tuženih "C. -o. " d.d. Z. i Z.B. iz Z., ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 31. siječnja 1995. godine br. Gž-8023/94-2 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. studenoga 1993. br. Pn-2055/93, u sjednici održanoj dana 23. studenoga 1995. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao djelomično osnovana prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 31. siječnja 1995. br. Gž-8023/94-2 kao i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. studenoga 1993. godine br. Pn-2055/93 u dijelu o troškovima spora i kamatama na parnični trošak (toč. II. i IV. prvostupanjske presude) i u tom dijelu sudi:

Tuženi su dužni platiti tužiteljici na ime cjelokupnih troškova parnice iznos od 10.406,62 kn sa zateznom kamatom i to na iznos od 5.356,62 kn koja teče od 16. studenoga 1993. godine do isplate, na iznos od 800 kn od 31. siječnja 1995. godine do isplate i na iznos od 3.250 kn od 23. studenoga 1995. godine do isplate.

U ostalom dijelu revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Za stradanje u prometnoj nezgodi od 1. lipnja 1980. godine tužiteljici je za pretrpljenu nematerijalnu štetu dosuđena novčana naknada i to: za pretrpljene fizičke bolove iznos od 28.000 kn (traženo 250.000 kn), za pretrpljeni strah 7.500 kn (traženo 250.000 kn), za naruženje 15.000 kn (traženo 80.000 kn) i za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 70.000 kn (45.000 + 25.000 kn, traženo 500.000 kn), te na ime rente za vrijeme od 1. srpnja 1981. do 16. studenoga 1993. godine ukupan iznos od 18.341,35 kn, a zatim od 17. studenoga 1993. godine pa nadalje mjesečni iznos od 124,32 kn, sve sa odgovarajućom kamatom, dok je dio zahtjeva tužbe iznad prihvaćenih iznosa odbijen, kao i dio zahtjeva za naknadu troškova spora i kamata na parnični trošak.

Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nalazeći dosuđenu novčanu naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu preniskom, te zbog bitne povrede procesnog prava u pogledu troškova spora i kamata na parnične troškove. Revidentica je predložila da se revizija prihvati, zahtjevu tužbe udovolji ili pak novčana naknada poveća, uz dosudu cjelokupnih troškova spora sa zateznim kamatom od dana presuđenja do isplate.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija je samo djelomično osnovana.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica u prometnoj nezgodi od 1. lipnja 1980. godine zadobila teške ozljede: udarnokrvni podljev potkoljenice i stopala i trimaleolarni prijelom lijevog skočnog zgloba. Prema nalazu i mišljenju liječnika vještaka (34-35) tužiteljica je nakon dugotrajnog liječenja, ali i s obzirom na vrstu i prirodu ozljede trpila fizičke bolove jačeg intenziteta u trajanju od četiri tjedna, srednje jačine tri tjedna i slabije bolove u trajanju od šest mjeseci. Tužiteljica je pretrpjela i jači strah u trajanju od tri do četiri dana, a zatim je bila zabrinuta za zdravlje i za ishod liječenja. Trajne posljedice uzrokovane zadobivenim ozljedama smanjile su njeu opću, životnu i radnu sposobnost za 35%, a radi deformiteta lijevog gležnja kod tužiteljice je nastupio i jači stupanj naruženja (otežano hoda i šepa).

Na osnovi takovih, za ovaj spor i važnih činjeničnih utvrđenja, uvažavajući osobitosti ovog slučaja kao što je jačina i trajanje fizičkih bolova, straha, stupanj naruženja i smanjenja životnih aktivnosti, te zanimanje tužiteljice (čistačica) i njenu životnu dob (tužiteljica ima 46 godina života) sudovi su i po mišljenju ovog revizijskog suda uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava (čl. 200. ZOO, "NN" br. 53/91) za sve te oblike nematerijalne štete tužiteljici dosudili realnu i primjerenu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 28.000 kn, za pretrpljeni strah 7.500 kn, za naruženje 15.000 kn i za smanjenje životnih aktivnosti 70.000 kn, što pak suprotno mišljenju revidenta nije ni izvan granica sudske prakse, pa je u tom dijelu revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana (čl. 393. ZPP, "NN" br. 53/91).

Jednako tako nije u pravu tužiteljica kad nalazi da nije bilo temelja za odbijanje dijela zahtjeva u iznosu od 54,79 kn (kapitalizirana naknada za tjelesno oštećenje), kao i dio zahtjeva za plaćanje rente u iznosu od 43,60 kn mjesečno, opravdavajući taj oblik štete cijenama Centra za pomoć i njegu bolesnika. Naprotiv, taj podatak je poštivan, ali uz odbitak poreza i doprinosa, koje izdatke tužiteljica nije imala, jer su pomoć tužiteljici pružali njeni ukućani, zbog čega se revizija tužiteljice ni u tom dijelu nije ukazala osnovanom.

U pogledu dosude zakonske zatezne kamate na dosuđenu nematerijalnu štetu suprotno mišljenju revidentice koja se pri tome poziva na odredbu čl. 186. ZOO, sudovi nisu pogrešno primijenili propise materijalnog prava kad su za taj oblik štete tužiteljici priznali zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude (16. studenog 1993. godine), jer se tada visina tako nastale štete i utvrdila.

Troškovi spora su određeni u skladu s uspjehom tužiteljice u parnici (čl. 154. st. 3. ZPP), pa tvrdnja tužiteljice da zbog neuspjeha u sporu sa dijelom zahtjeva i nemogućnosti predviđanja visina nematerijalne štete u trenutku postavljanja zahtjeva tužbe ne dovodi do mogućnosti donošenja drugačije odluke o tom dijelu zahtjeva tužbe. Međutim, sudovi pogrešno nalaze da tužiteljica nema pravo na zakonsku zateznu kamatu na parnični trošak, jer da o tome nema temelja u zakonu (nalaženje prvostupanjskog suda) odnosno da tužiteljica taj dio zahtjeva tužbe može ostvarivati u izvršnom postupku, kako to nalazi drugostupanjski sud (čl. 20.a. ZIP-a, "NN" br. 53/91 i 91/92).

Naime, odredbom čl. 20.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ("NN" bivše SFRJ br. 27/90) određena je mogućnost isplate zatezne zakonske kamate i na parnične troškove, što se u konkretnom slučaju i ostvaruje, s obzirom na vrijeme donošenja sudske odluke (16. studenoga 1993. godine), pa je u tom dijelu reviziju tužiteljice kao osnovanu trebalo prihvatiti i na utvrđene troškove parnice, uključujući i troškove žalbenog i revizijskog postupka, priznati zakonsku zateznu kamatu, a koja i teče od dana donošenja tih odluka.

Iz tih razloga trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. studenoga 1995.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.