I Kž-783/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 783/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Lidije Grubić Radaković, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. J. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. lipnja 2004. godine, broj K-84/03, u sjednici održanoj dana 26. rujna 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e :

Žalba optuženog D. J. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim optuženi D. J. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 12. svibnja 2004. godine do 14. lipnja 2004. godine.

Na temelju čl. 80. u vezi čl. 173. st. 7. Kaznenog zakona optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja 26 tableta MDMA i jedan paketić s 0,54 grama marihuane, koja će se uništiti po pravomoćnosti prvostupanjske presude.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka sudu iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6 Zakona o kaznenom postupku.

I Kž 783/04-3

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju po službenoj dužnosti, Z. B., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju od 09. rujna 2004. godine pod brojem KŽ-DO-1526/04, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika nije osnovana.

Drugostupanjski sud je prvostupanjsku presudu ispitao iz osnova iz kojih je žalbom pobijana, a uz to i postoje li povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 379. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku, odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Optuženik u žalbi neosnovano smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje time što nije poklonio vjeru obrani optuženika, pa potom problematizira pojedine okolnosti inkriminiranog događaja koje sud nije posebno utvrđivao ili je utvrdio na različit način od onoga kako ga je opisao optuženik u svojoj obrani. Tako problematizira pitanje da li je optuženik bio u grupi ili je bio sam u trenutku kada je izvršena racija, pa ističe proturječje u iskazu svjedoka I. F. koji je kod istražnog suca rekao da je optuženik bio u grupi mladića, a na glavnoj raspravi je naveo da je optuženik bio sam. Međutim, prije svega valja istaknuti da ova činjenica nije odlučna prilikom utvrđivanja kaznene odgovornosti u konkretnoj situaciji, te sud ovu okolnost nije posebno niti ispitivao budući da je sa sigurnošću utvrdio da su oba svjedoka – policijski djelatnici vidjeli kako je upravo optuženik bacio u zrak kutiju od cigareta sa tabletama MDMA i marihuanom. Djelomičnu različitost iskaz svjedoka I. F. u istrazi i na glavnoj raspravi na okolnost da li je optuženik bio sam ili u grupi treba tumačiti protekom vremena, a kako ova okolnost nije odlučna, tada ova razlika u iskazu ne dovodi u pitanje druge bitne elemente iskaza koji su ostali nepromijenjeni tijekom postupka.

Nadalje se u žalbi ističe činjenica da je optuženik bio ošišan na irokez frizuru i da se narančastom bojom kose isticao u grupi mladića, te je kao takav privukao pažnju policajaca, koji su onda pogrešno pretpostavili da je on bacio kutiju cigareta sa spornom opojnom drogom. Niti ovaj žalbeni navod nije prihvatljiv budući da su svjedoci suglasno iskazali da su vidjeli optuženika kako baca kutiju, a ne, kao što sugerira žalba, da su pretpostavili da je istu bacio optuženik. Zatim se u žalbi ističe da tijekom postupka nije utvrđeno gdje su stajali policajci, što također, u korelaciji s ostalim utvrđenjima prvostupanjskog suda, nije odlučna činjenica u konkretnoj situaciji i time se ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

Žalitelj se potom poziva na dio svoje obrane u kojoj je istaknuo da je kritične zgode uživao marihuanu, ali da nije dilao drogu, pa je time ostvareno biće kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona. Niti ovakva obrana i navod žalbe ne dovode u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda s obzirom da činjenica uživanja opojne droge marihuana ne isključuje kazneno djelo za koje je proglašen kriv, već naprotiv upućuje, kao što je i

I Kž 783/04-3

prvostupanjski sud zaključio - da je neovlašteno posjedovanje opojne droge bilo u namjeri daljnje prodaje kako bi pribavio sredstva za nabavku novih količina za svoje potrebe, s obzirom da nije imao stalnog zaposlenja niti prihoda.

S obzirom na sve naprijed izloženo, sud prvog stupnja je u svemu pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne i važne činjenice, te je za svoje činjenične zaključke dao i potpune i pravilne razloge s pravilnom ocjenom vjerodostojnosti obrane optuženika u istrazi i na glavnoj raspravi, temeljem čega je zaključio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo zlouporabe opojnih droga neovlaštenim posjedovanjem radi prodaje označene količine opojne droge.

Količina navedene opojne droge i mjesto počinjenja djela, te činjenica odbacivanja opojne droge u trenutku opažanja policijskih djelatnika, ukazuju da je kod optuženika istovremeno postojala i svijest da se radi o zabranjenom i kažnjivom ponašanju, čime je ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i dr. Kaznenog zakona.

Nije, stoga, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa onda niti zbog pogrešne primjene materijalnog prava s obzirom da žalitelj smatra da je na činjenično stanje, utvrđeno na način kako je istaknuto u žalbi, trebalo primijeniti odredbu čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona.

Ispitujući osnovanost, kao i zakonitost odluke o kazni, iako se optuženik ne žali zbog ove žalbene osnove (čl. 382. Zakona o kaznenom postupku), ovaj drugostupanjski nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti, koje su inače u smislu čl. 56. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja.

U tom sklopu, sud prvog stupnja je ispravno ocijenio kao olakotno kod optuženika njegovu mlađu životnu dob, okolnost da je bez zaposlenja i prihoda, nepovoljne obiteljske prilike, a da ga je konzumacija opojnih droga motivirala da dio opojne droge i preprodaje, dok posebno otegotnim nalazi prijašnju osuđivanost optuženika zbog sličnog kaznenog djela i izostanak stvarnog kajanja zbog kaznenog djela.

S obzirom na sve naprijed izloženo, a kako u pobijanoj prvostupanjskoj presudi nema nedostataka izloženih u žalbi optuženika, kao ni povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 379. st. 1. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku), trebalo je na temelju čl. 390. st. 1., te čl. 387. Zakona o kaznenom postupku, presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 26. rujna 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Ana Garačić, v.r.