Legislator Case Law & Legislation
I Kž-1031/2010-6 AI generated

Croatian Supreme Court partially allows appeals, reclassifying drug charges and adjusting prison sentences based on new Criminal Law.

Case Number I Kž-1031/2010-6
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially accepted appeals against a first-instance judgment regarding drug trafficking and possession. The court reclassified the specific criminal offenses under the new Criminal Law and adjusted the prison terms, applying mitigating circumstances for some defendants. Consequently, the first-instance verdict was modified to reflect these legal changes and sentencing adjustments.

Legislator headnote

AI generated

Članci 190. i 191. KZ/11; Članci 48., 49., 54., 70., 77. KZ/11; Članci 387., 390. ZKP/97: The Supreme Court may partially accept appeals to reclassify criminal offenses under new legislation and adjust sentencing, applying mitigating circumstances where appropriate while upholding the core findings of guilt.

Keywords

AI generated
drug trafficking charges Criminal Law amendment sentencing mitigation probationary sentence confiscation of proceeds partial appeal acceptance drug possession

Cited Legislation

AI generated
Article 190, paragraph 2 of the Criminal Law 2011
Article 191, paragraph 1 of the Criminal Law 2011
Article 48, paragraph 2 of the Criminal Law 2011
Article 49, paragraph 1, point 4 of the Criminal Law 2011
Article 54 of the Criminal Law 2011
Article 70, paragraphs 1 and 4 of the Criminal Law 2011
Article 77, paragraphs 1 and 4 of the Criminal Law 2011
Article 387 of the Criminal Procedure Act 1997
Article 390, paragraph 1 of the Criminal Procedure Act 1997

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1031/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, dr. sc. Marina Mrčele i Ane Garačić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. Đ. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 173. stavka 2. i 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05. – ispravak i 71/06.; nastavno: KZ/97), odlučujući o žalbama optuženika M. Đ., D. U., J. A. i D. R. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 27. rujna 2010. broj K-18/10, u sjednici održanoj 11. prosinca 2013. u nazočnosti branitelja optuženog D. R., odvjetnika B. H..,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbi optuženika M. Đ., D. U., J. A. i D. R., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da su optuženi M. Đ. djelom opisanim pod točkom 1. izreke, optuženi D. U. djelom pod točkom 2. izreke te optuženi J. A. djelom pod točkom 3. izreke te presude počinili kaznena djela protiv zdravlja ljudi – neovlaštene proizvodnje i prometa drogama – iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11), a optuženi D. R. djelom pod točkom 4. izreke te presude kazneno djelo protiv zdravlja ljudi – omogućavanja trošenja droga – iz članka 191. stavka 1. KZ/11.

II. Uslijed odluke pod točkom I., kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbi optuženika M. Đ., D. U., J. A. i D. R., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenim sankcijama na način da se optuženi M. Đ., na temelju članka 190. stavka 2. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine, optuženici D. U. i J. A. se, na temelju članka 190. stavka 2. KZ/11, uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11, osuđuju svaki na kaznu zatvora u trajanju po 6 (šest) mjeseci, a optuženi D. R. se, na temelju članka 191. stavka 1. KZ/11, uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 5. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca, pa se, na temelju članka 56. KZ/11, optuženicima D. U., J. A. i D. R. izriču uvjetne osude te se određuje da se kazne na koje su oni osuđeni neće izvršiti ako ti optuženici u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počine novo kazneno djelo.

I Kž 1031/10-6

Na temelju članka 54. KZ/11 optuženom M. Đ. se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 14. studenog 2006. do 14. veljače 2008.

Na temelju članka 70. stavka 1. i 4. u vezi s člankom 190. stavkom 8. KZ/11 od optuženog M. Đ. oduzima se 1,84 grama droge heroin, od optuženog D. U. oduzima se 0,21 grama droge heroin, a od optuženog J. A. oduzima se 0,08 grama droge heroin, koja droga će biti uništena.

Na temelju članka 77. stavka 1. i 4. KZ/11 na ime imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od optuženog M. Đ. oduzima se 5.050,00 (petitisućapedeset) kuna i 30,00 (trideset) EUR-a te mu se nalaže platiti i 2.550,00 (dvijetisućepetstopedeset) kuna, u roku 15 dana.

III. Žalbe optuženika M. Đ., D. U., J. A. i D. R. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi M. Đ., D. U. i J. A. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. KZ/97 pa je optuženi M. Đ., na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju pet godina, a optuženici D. U. i J. A. su, na temelju tog propisa, uz primjenu članka 57. stavka 2. i stavka 4. točke c) KZ797, osuđeni na kazne zatvora u trajanju po dvije godine svaki, a optuženi D. R. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 5. KZ/97 pa mu je, na temelju tog propisa, uz primjenu članka 57. stavka 2. i stavka 4. točke c) KZ/97, izrečena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci te je prema njemu, na temelju članka 67. stavaka 4. i 5. KZ/97, primijenjena uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženi D. R. u vremenu dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 63. KZ/97 optuženom M. Đ. je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 14. studenog 2006. do 14. veljače 2008.

Na temelju članka 173. stavka 7. KZ/97 od optuženika M. Đ., D. U. i J. A. oduzeta je droga, i to od optuženog M. Đ. 1,84 grama droge heroin, od optuženog D. U. 0,21 grama droge heroin, a od optuženog J. A. 0,08 grama droge heroin, te je određeno njeno uništenje.

Na temelju članka 80. KZ/97 prema optuženom M. Đ. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, i to novčanica u ukupnom iznosu 5.050,00 kuna i 120,00 EUR-a.

Na temelju članka 82. KZ/97 od optuženog M. Đ. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu 2.550,00 kuna.

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; nastavno: ZKP/97) optuženici M. Đ., D. U., J. A. i D. R. u cijelosti su oslobođeni obveze naknade troškova kaznenog postupka.

I Kž 1031/10-6

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici M. Đ., D. U., J. A. i D. R..

Optuženi M. Đ. žali se po branitelju, odvjetniku T. F., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači ožalbenu presudu tako da ga oslobodi optužbe ili da ožalbenu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje“.

Optuženi D. U. žali se po branitelju, odvjetniku Z. J., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu presudu u odnosu na kazneno djelo pod točkom 2) te vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu“.

Optuženi J. A. žali se po branitelju, odvjetniku B. K., „zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog odluke o kazni“, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu presudu (…) te da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“.

Optuženi D. R. žali se po branitelju, odvjetniku B. H., „zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene kaznenog zakona,“ a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovljeno odlučivanje“.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća je održana u nazočnosti branitelja optuženog D. R., odvjetnika B. H., a, u skladu s odredbom članka 374. stavka 4. ZKP/97, u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici obaviješten prema odredbi članka 373. stavka 2. istog Zakona, kao i u odsutnosti uredno izviještenih optuženika J. A. i D. R. te branitelja optuženog J. A., odvjetnika B. K...

Žalbe optuženika M. Đ., D. U., J. A. i D. R. djelomično su osnovane, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući povodom tih žalbi pobijanu presudu po službenoj dužnosti, našao da je na štetu optuženika M. Đ., D. U., J. A. i D. R. povrijeđen kazneni zakon. U odnosu na žalbe optuženika M. Đ., D. U. i D. R. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

Ističući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97, optuženi M. Đ. navodi da pobijana „presuda nema razloga, a navedeni razlozi o odlučnim činjenicama su nerazumljivi i u znatnoj mjeri proturječni, da se presuda ne može ispitati“, optuženi D. U. tvrdi da je „sud (…) bitno povrijedio odredbe kaznenog postupka na način da je obrazloženje presude nelogično i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama“, a optuženi D. R. navodi da je „obrazloženje pobijane presude u cijelosti (…) nerazumljivo i proturječno“.

I Kž 1031/10-6

Međutim, u ostalom dijelovima žalbi ovi optuženici zapravo polemiziraju s razlozima koje je o odlučnim činjenicama iznio prvostupanjski sud, ne obrazlažući citirane tvrdnje, odnosno ne ukazujući na neke određene odlučne činjenice o kojima nisu izneseni razlozi, niti na neke razloge pobijane presude koji bi bili nerazumljivi i proturječni. Ovi optuženici, u suštini, žalbama osporavaju pravilnost tih utvrđenja, a ne istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97, dijelove koje odredbe na citirane načine parafraziraju, pa su svi ti njihovi žalbeni navodi cijenjeni u dijelu ove drugostupanjske odluke koji se odnosi na žalbenu osnovu iz članka 369. ZKP/97.

Stoga ovdje valja samo odgovoriti da je prvostupanjski sud dao jasne i razumljive razloge utvrđenja svih odlučnih činjenica, a među tim razlozima nema nikakvih proturječja, pa nisu počinjeni ovi oblici povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97 koje ističu optuženici M. Đ., D. U. i D. R..

Optuženi M. Đ. također u žalbi polemizira s razlozima kojima je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog obrane da se „u daljnjem tijeku postupka pozovu i ispitaju svjedoci pretrage stana I. optuženog na okolnosti je li pretraga stana I. optuženika provedena na zakonit način (…) radi utvrđenja da li su dokazi prikupljeni provedenom pretragom zakoniti, a što dalje znači da li se na takvim dokazima može temeljiti odluka suda“.

Ovim tvrdnjama optuženi M. Đ. sugerira počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. ZKP/97. Međutim, niti jednim provedenim dokazom (pa niti iskazom samog optuženog Đ.) zakonitost obavljene pretrage njegovog stana nije dovedena u sumnju, pa sama okolnost da je taj optuženik predložio ispitivanje svjedoka radi „provjere zakonitosti“ te radnje, bez naznake činjenica zbog kojih bi ta zakonitost bila upitna, nije bila dostatna za provođenje tih dokaza. Stoga je prvostupanjski sud ispravno odbio takav dokazni prijedlog, ukazujući na činjenicu da je zapisnik sačinjen sukladno zakonskim propisima te da su svjedoci pretrage taj zapisnik potpisali bez ikakvih primjedbi.

Konačno, niti u žalbi optuženi M. Đ. ne ukazuje na postojanje razloga za nezakonitost obavljene pretrage njegovog stana, pa niti iz tih navoda ne proizlazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. ZKP/97.

Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je pobijanu presudu ispitao i sukladno odredbi članka 379. stavka 1. točke 1. ZKP/97 te je našao da ne postoji niti neka povreda odredaba kaznenog postupka navedena u toj odredbi, a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbe optuženika M. Đ., D. U., J. A. i D. R. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi M. Đ. tvrdi da „sud svoju odluku temelji isključivo na iskazu II. optuženika danog prilikom ispitivanja u istrazi“, a da „vjerodostojnih materijalnih dokaza koji bi potkrijepili iskaze optuženika koji terete I. optuženika nema“.

I Kž 1031/10-6

Optuženi D. U. također tvrdi da „sud svoju odluku o (njegovoj) krivnji (…) temelji isključivo i jedino na iskazu navedenog optuženika koji je ovaj dao u istrazi prilikom prvog ispitivanja, kada je priznao počinjenje djela“, a ne prihvaća njegove kasnije iskaze u kojima je „odustao od svog iskaza kojeg je dao prilikom prvog ispitivanja“, pa ponavlja obranu koju je iznio na glavnoj raspravi, zaključujući da je „sud trebao primijeniti institut „in dubio pro reo“, jer (…) nije dokazano počinjenje kaznenog djela“.

Optuženi J. A. također ukazuje na iskaze koje je dao u istrazi i na glavnoj raspravi, kada je porekao počinjenje kaznenog djela, kao i na iskaz svjedoka S. T. koje je suglasan obrani ovog optuženika pa zaključuje da je „nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud donio zaključak da se III. okr. J. A. dogovarao s ovim svjedokom da kupi drogu za njihove zajedničke potrebe“, odnosno da „prvostupanjski sud nije mogao zaključiti da se u radnji III okrivljenika radi o posredovanju u prodaji i kupnji tvari koja je propisom proglašena opojnom drogom“, a ističe i da je „pronađena droga tipa heroin u količini od 0,30 grama dostatna (…) samo za konzumaciju jedne osobe, a nikako za konzumiranje dvije ili više osoba“.

Optuženi D. R. u žalbi tvrdi da je zaključak prvostupanjskog suda o dokazanosti radnji stavljenih mu na teret pogrešan, jer da „radnje opisane u optužnom aktu ne proizlaze niti iz jednog izvedenog dokaza tijekom postupka“, da se „odluka o krivnji na strani IV-opt. ne može (…) temeljiti samo na iskazu II-opt. D. U.“, jer da on „u svom iskazu (…) nije decidirano naveo: gdje je zajedno sa IV-opt. konzumirao navedenu drogu tipa heroin; da li je drogu heroin konzumirao u osobnom automobilu IV-opt. R.“. Navodi da „sud I-stupnja nije utvrdio ključne činjenice (…): da li je IV-opt. samo obavio prijevoz II-opt. do tvornice kombinata B.; da li su oba optuženika drogu heroin konzumirala unutar ili pored osobnog vozila IV-opt.; da li su drogu konzumirali u krugu tvornice kombinata B.“.

Suprotno ovim tvrdnjama, prvostupanjski je sud pravilno analizirao i ispravno je ocijenio sve provedene dokaze, kako one materijalne, tako i personalne, a posebno iskaze optuženika, i one dane u prethodnom postupku, i one iznesene na glavnoj raspravi, a na temelju takve raščlambe i ocjene pravilno je utvrdio sve odlučne činjenice.

Naime, obrane optuženika D. U., J. A. i D. R. koje su oni dali prilikom prvih ispitivanja, i to optuženi A. pred redarstvenim vlastima, a optuženici U. i R. pred istražnim sucem, suglasne su u svim bitnim okolnostima koje se odnose na kupnje droge heroin od optuženog M. Đ., a brojni detalji o kojima su oni tada iskazivali, koji se međusobno podudaraju (opis optuženog M. Đ., način i mjesta kupnje on njega droge heroin), jasno ukazuju da se ne radi o izmišljenim okolnostima, već o životno uvjerljivim iskazima kojima su ti optuženici iskreno priznali i vlastite radnje počinjenja kaznenih djela stavljenih im na teret, ali i iskazali o osobi koja je prodavala drogu heroin. Oni tada, niti po vlastitim iskazima, niti prema obrani optuženog M. Đ., nisu imali razloga neistinito ga teretiti, a pogotovo ne neistinito iskazivati o okolnostima vlastitog počinjenja radnji kaznenih djela, pa je prvostupanjski sud te njihove iskaze ispravno prihvatio kao uvjerljive i istinite, za razliku od kasnijih obrana ovih optuženika u kojima su oni, bez valjanih obrazloženja izmjena iskaza, očigledno pokušali otkloniti kaznenu odgovornost. Njihovi prvi iskazi potvrđeni su i materijalnim dokazima – pronalaskom kod optuženika Đ., U. i A. određenih količina droge heroin, pa nema govora o tome da bi se utvrđenja prvostupanjskog suda o njihovoj kaznenoj odgovornosti temeljila samo na njihovim iskazima iz prethodnog postupka.

I Kž 1031/10-6

Optuženi D. U. ispušta iz vida i da je optuženi D. R. u iskazu pred istražnim sucem potpuno suglasno optuženom U. opisao njihovo skupljanje novca radi kupnje heroina po koji je optuženi U. otišao optuženom Đ., pa nema nikakve dvojbe o dokazanosti njegovih radnji posredovanja u kupnji droge za optuženog R..

Niti optuženi D. R. nije u pravu kada u žalbi tvrdi da se odluka o njegovoj krivnji temelji samo na iskazu optuženog U., jer je i on sam prilikom prvog ispitivanja pred istražnim sucem iskazao da su drogu koju je kupio optuženi D. U. njih dva zajedno konzumirali, on intravenozno, a optuženi U. ušmrkavanjem, pri čemu je optuženi U., suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, na glavnoj raspravi određeno naveo da je prilikom ispitivanja pred istražnim sucem naveo da je „on drogu „povukao“ s instrument-table osobnog automobila D. R.,“ pa je, budući da prvostupanjski sud opravdano prihvatio taj prvi iskaz optuženog U., potpuno jasno da je on tu drogu upravo na opisani način konzumirao unutar osobnog automobila optuženog R., a ne izvan njega, a irelevantno je da li je optuženi R. te zgode vozilom ušao u krug tvornice „B.“, ili se parkirao u blizini te tvornice, jer je i na način opisan pod točkom 4. izreke prvostupanjske presude počinjeno kazneno djelo dovoljno određeno.

Konačno, niti citirani žalbeni navodi optuženog J. A. ne dovode u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda o počinjenju radnji opisanih pod točkom 3. izreke. Iz ranije navedenih razloga – suglasnosti prvog iskaza optuženog A. o okolnostima kupnje droge od optuženog M. Đ. s opisima o kupnjama droge od tog optuženika o kojima su iskazali optuženici U. i R. – kao i određenog iskaza optuženog A. o iznosima novca koje su on i S. T. izdvojili za kupnju droge (on je na T. 80,00 kuna pridodao svojih 70,00 kuna te je od optuženog Đ. kupio heroin za 150,00 kuna) te brojnih drugih detalja o njihovom ponašanju predmetne zgode, osnovano je prvostupanjski sud prihvatio taj iskaz optuženog A. istinitim, a on je potvrđen i činjenicom pronalaska kod optuženog A. 0,30 grama droge heroin. Navedena količina heroina, suprotno žalbenoj tvrdnji, premašuje onu količinu droge koja se na ilegalnom narko-tržištu uobičajeno prodaje kao doza za jednokratno trošenje (tada se obično pakira u količini od oko 0,1 grama).

Osim toga, optuženi M. Đ. u žalbi navodi da „količine iz Potvrde o oduzimanju predmeta od I. optuženika (…) ne odgovaraju količinama iz nalaza Centra za forenzička ispitivanja i iz zapisnika o utvrđenju svojstava i težine oduzete tvari od II. i III. optuženika, tako da navodi u optužnici i presudi ne odgovaraju utvrđenim količinama i težinama oduzete droge od I. optuženika“.

Suprotno ovome, potpuno je jasno da djelatnici policije prilikom vaganja materije koju oduzimaju kada posumnjaju da se radi o drogi ne koriste onako precizne vage koje se rabe u Centru za kriminalistička vještačenja „Ivan Vučetić“, gdje se utvrđuje točna težina materije koja im se dostavlja na vještačenje (i to bez ambalaže), a prije odvajanja onih dijelova dostavljene materije koje se i potroše prilikom utvrđivanja njenog sastava. Stoga je ispravno prvostupanjski sud u izreci presude naznačio one količine droge oduzete od optuženog M. Đ. koje proizlaze iz zapisnika o vještačenju Centra za kriminalistička vještačenja „I. V.“, a ne one koje su, kao približne, navedene u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta.

Optuženi M. Đ. ističe i da droga oduzeta od optuženika nema identičan sastav, „a logično bi i životno bilo da je, ako je I. optuženik prodavao drogu, droga istih karakteristika i svojstava“.

I Kž 1031/10-6

Međutim, optuženi Đ. pritom ispušta iz vida da iz zapisnika o vještačenju Centra za kriminalistička vještačenja proizlazi da niti sva droga koja je od njega oduzeta nije bila istovjetnog sastava, pa je očigledno da je on raspolagao različitim vrstama te droge. Jednako tako nije nevažno niti da droga koja je oduzeta od optuženika U. i A. sadrži iste sastojke kao dio droge pronađene kod optuženog Đ., ali su ti sastojci u različitim omjerima (zbog čega se u nalazu i zaključuje da su ti uzorci međusobno različiti), a to upućuje na zaključak da se radi o drogi iz istog izvora, u koju su dodana ista punila, ali da svi ti sastojci nisu ravnomjerno pomiješani. Stoga činjenica da ove droge nemaju identičan sastav ne otklanja zaključak prvostupanjskog suda da je upravo optuženi Đ. optuženicima U. i A. prodao heroin koji je od njih i oduzet.

Slijedom svega iznesenog, žalbama optuženika M. Đ., D. U., J. A. i D. R. nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a žalbama optuženika M. Đ. i D. R. ne ukazuje se niti na neke činjenice koje bi mogle biti od značaja za utvrđenje njihove kaznenopravne odgovornosti, pa žalbe ovih optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 369. ZKP/97) nisu osnovane.

U odnosu na žalbe optuženika M. Đ., J. A. i D. R. zbog povreda kaznenog zakona i u odnosu na odluku pod točkom I. izreke:

Optuženi M. Đ. žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona obrazlaže tvrdnjom da je „izostalo pouzdano utvrđenje zakonskog obilježja kaznenog djela“, a optuženi D. R. navodi da je „činjenično stanje (…) ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a nastavno tome došlo je i do pogrešne primjene materijalnog prava“.

Ovi optuženici, dakle, ističu takozvanu „posrednu povredu kaznenog zakona“, koju izvode iz, po stajalištu žalitelja, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle, smatraju da je sud na ono činjenično stanje koje po njihovim tvrdnjama proizlazi iz provedenih dokaza - a ne na one činjenice koje je sud utvrdio - trebao primijeniti drugu pravnu normu, odnosno osloboditi ih od optužbe jer nije dokazano da bi počinili radnje stavljene im na teret. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, ovi žalbeni navodi u suštini se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su odgovarajuće tvrdnje navedenih optuženika već cijenjene kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Optuženi J. A. žalbenu tvrdnju da djelo zbog kojeg je on proglašen krivim nije kazneno djelo, dakle, povredu kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. ZKP/97, obrazlaže navodima da mala količina opojne droge, kao i brojne okolnosti koje se odnose na ličnost tog optuženika (nesređene obiteljske prilike, bolest supruge, optuženikov neriješeni status branitelja Domovinskog rata, pokušaj suicida, posttraumatski stresni sindrom, okolnosti da je otac maloljetnog djeteta i jedini hranitelj obitelji, protek vremena od počinjenja djela i kasniju neosuđivanost optuženika) „ukazuju na to da se u konkretnom slučaju radi o tako maloj kriminalnoj količini koju treba ocijeniti beznačajnom za pravni poreda, u skladu s odredbom čl. 28. KZ“.

I Kž 1031/10-6

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, iako jednokratno posredovanje optuženika u kupnji relativno male količine droge heroin, nabavljene ne samo za drugoga, nego i za osobnu konzumaciju, koja droga je i oduzeta pa nije došlo do njenog trošenja, uistinu sadrži manji stupanj pogibeljnosti od uobičajenih pojavnih oblika predmetnog kaznenog djela, upravo okolnost koja se odnosi na osobu optuženika – činjenica da je on 19. svibnja 2005. bio osuđen zbog počinjenja istovrsnog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. KZ/97, zbog kojeg mu je bila izrečena uvjetna osuda, a predmetno kazneno djelo on je počinio nekoliko mjeseci nakon isteka roka provjeravanja određenog mu presudom Općinskog suda u Vinkovcima broj K- 169/05 koja je i postala pravomoćna 19. svibnja 2005. – otklanja mogućnost primjene instituta beznačajnog djela iz članka 28. KZ/97 (odnosno tog instituta iz članka 33. KZ/11, koji Zakon, kako je nastavno obrazloženo, valja primijeniti na optuženika i njegovo djelo), jer ukazuje na viši, a ne nizak stupanj krivnje optuženog A. i njegovu upornost u činjenju kaznenih djela, zbog čega njegove radnje zbog čijeg počinjenja je pobijanom presudom proglašen krivim nije moguće označiti kao beznačajno djelo u smislu navedenih odredaba KZ/97 ili KZ/11, a okolnosti na koje on navedenim žalbenim tvrdnjama ovdje ukazuje mogu biti od utjecaja tek na izbor mjere kazne i vrste kaznenopravne sankcije, o čemu je odlučeno pod točkom II. izreke.

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po službenoj dužnosti, a povodom žalbi optuženika M. Đ., D. U., J. A. i D. R., ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi članka 379. stavka 1. točke 2. ZKP/97, te je našao da je u odnosu na te optuženike počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 4. ZKP/97, jer je glede kaznenih djela koje su predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

Naime, u međuvremenu je (nakon donošenja prvostupanjske presude), i to 1. siječnja 2013., stupio na snagu KZ/11, koji je blaži za optuženike.

KZ/11 odredbama članka 3. propisuje da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno (stavak 1.), ali da će se, ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja (stavak 2.). Stavkom 3. članka 3. KZ/11 propisano je da će sud, ako se u slučaju izmjene zakona izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa će ako utvrdi da postoji, primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja.

Radnje optuženika M. Đ. (točka 1. izreke prvostupanjske presude), D. U. (točka 2. izreke te presude) i J. A. (točka 3. izreke te presude), koje su sve tom presudom pravno označene kao kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. KZ/97, moguće je, sukladno citiranoj odredbi članka 3. stavka 3. KZ/11, podvesti pod kazneno djelo protiv zdravlja ljudi – neovlaštenu proizvodnju i promet drogama – iz članka 190. stavka 2. KZ/11, koje, između ostalog, čini onaj tko posjeduje tvari koje su propisom proglašene drogom, a koje su namijenjene neovlaštenoj prodaji ili ih neovlašteno proda (kako je to činjenično opisano i pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude) ili posreduje u njihovoj prodaji ili kupnji (točke 2. i 3. izreke te presude).

I Kž 1031/10-6

Za kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. KZ/97 bila je predviđena kazna zatvora najmanje tri godine (dakle, od tri do petnaest godina), a člankom 190. stavkom 2. KZ/11 zaprijećena je kazna zatvora od jedne do dvanaest godina.

Radnje optuženog D. R. (opisane pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude) imaju se podvesti pod kazneno djelo omogućavanja trošenja droga iz članka 191. stavka 1. KZ/11, koje, između ostalog, čini onaj tko drugome stavi na raspolaganje prostor radi trošenja tvari koje su propisom proglašene drogom, a za to kazneno djelo propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dakle, blaža od one zaprijećene člankom 173. stavkom 5. KZ/97 (koji je propisivao kaznu zatvora od jedne do pet godina).

S obzirom na to, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je KZ/11 za optuženike M. Đ., D. U., J. A. i D. R. blaži od KZ/97 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja navedenih radnji, pa da se upravo taj Zakon, sukladno odredbi članka 3. stavka 2. KZ/11, treba na ove optuženike i njihova djela i primijeniti.

Zbog toga je, na temelju članka 390. stavka 1. ZKP/97, valjalo povodom žalbi optuženika, a po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela zbog kojeg su optuženici proglašeni krivima i izreći da su optuženi M. Đ. djelom opisanim pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, optuženi D. U. djelom pod točkom 2. izreke te optuženi J. A. djelom pod točkom 3. izreke te presude počinili kazneno djelo protiv zdravlja ljudi – neovlaštenu proizvodnju i prometu drogama – opisano i kažnjivo po članku 190. stavku 2. KZ/11, a optuženi D. R. djelom pod točkom 4. izreke te presude kazneno djelo protiv zdravlja ljudi – omogućavanja trošenja droga – iz članka 191. stavka 1. KZ/11, kako je i presuđeno pod točkom I. izreke.

U odnosu na žalbe optuženika M. Đ., D. U., J. A. i D. R. zbog odluka o kaznenim sankcijama i odluku pod točkom II. izreke:

Protiv odluke o kazni žali se izrijekom samo optuženi J. A., pri čemu ukazuje na sve one okolnosti kojima je obrazlagao beznačajnost djela.

Optuženici M. Đ., D. U. i D. R. ne ističu izrijekom žalbenu osnovu iz članka 370. stavka 1. ZKP/97, ali su takve žalbe, sukladno odredbi članka 382. ZKP/97, sadržane u njihovim žalbama podnesenima zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona.

Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, sukladno odredbama članka 47. KZ/11, utječu na izbor vrste i mjere kazne, pri čemu je u dovoljnoj mjeri vrednovao otegotne okolnosti (optuženom M. Đ. raniju višekratnu osuđivanost, od toga u dva navrata i zbog istog kaznenog djela, optuženom U. jednokratnu raniju osuđivanost zbog drugačijeg kaznenog djela, optuženom A. jednokratnu raniju osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela, a optuženom R. višekratnu raniju osuđivanost zbog drugačijih kaznenih djela), ali utvrđene olakotne okolnosti (optuženom U. smanjenu ubrojivost, loše zdravstveno stanje i okolnost da je u dva navrata posredovao u kupnji manjih količina droge, optuženom A. smanjenu ubrojivost, obiteljske prilike, bolest supruge, sudjelovanje u Domovinskom ratu i izraženo žaljenje, a optuženom R. smanjenu ubrojivost, obiteljske prilike i izraženo žaljenje), prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nisu u

I Kž 1031/10-6

dostatnoj mjeri našle odraza na izrečene im kazne, pogotovo kada se ima na umu da su odredbom članka 190. stavka 2. KZ/11 sniženi i posebni minimum i posebni maksimum zaprijećene kazne kako je to već ranije navedeno, odnosno da je odredbom članka 191. stavka 1. KZ/11 snižen posebni minimum kazne.

Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, kazne zatvora izrečene optuženicima na temelju propisa navedenih pod točkom II. izreke, i to optuženom M. Đ. u trajanju tri godine, a optuženicima D. U. i J. A., uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11 koje opravdavaju navedene naročite olakotne okolnosti, svakom u trajanju po šest mjeseci, a optuženom D. R., također uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 5. KZ/11, u trajanju četiri mjeseca, ukazuju primjerenima i počinjenim djelima i ličnostima ovih počinitelja.

Pritom Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je optuženicima D. U., J. A. i D. R., posebno s obzirom na njihove obiteljske prilike, okolnosti počinjenja kaznenih djela te njihovo ponašanje nakon počinjenih djela, opravdano izreći uvjetne osude te je određeno da se kazne na koje su oni osuđeni neće izvršiti ako ti optuženici u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počine novo kazneno djelo.

Navedene kaznenopravne sankcije ukazuju se primjerenima ličnostima ovih počinitelja i stupnju njihove krivnje te pogodnima da ostvare i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počiniteljima ponovno uključivanje u društvo.

Na temelju članka 54. KZ/11 optuženom M. Đ. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je on proveo u pritvoru od 14. studenog 2006. do 14. veljače 2008.

Sukladno odredbama članka 70. stavka 1. i 4. u vezi s člankom 190. stavkom 8. KZ/11, valjalo je od optuženika oduzeti drogu, i to optuženog M. Đ. 1,84 grama droge heroin, od optuženog D. U. 0,21 grama droge heroin, a od optuženog J. A. 0,08 grama droge heroin, te odrediti njeno uništenje.

Budući da je i člankom 5. KZ/11 propisano da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom (kako je to bilo određeno i člankom 82. stavkom 1. KZ/97), valjalo je na temelju članka 77. stavka 1. i 4. KZ/11 od optuženog M. Đ. oduzeti 5.050,00 kuna i 30,00 EUR-a te mu se naložiti i plaćanje razlike od oduzetog novca do visine koristi ostvarene kaznenim djelom u iznosu 2.550,00 kuna.

Stoga je na temelju članka 390. stavka 1. ZKP/97 valjalo djelomičnim prihvaćanjem žalbi optuženika, te uslijed odluke pod točkom I. izreke, preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je presuđeno pod točkom II. izreke.

I Kž 1031/10-6

U odnosu na odluku pod točkom III. izreke:

Budući da, kako je ranije obrazloženo, ne postoje razlozi zbog kojih, osim u odluci o kaznenim sankcijama, optuženici M. Đ., D. U., J. A. i D. R. pobijaju prvostupanjsku presudu, valjalo na temelju članka 387. ZKP/97 žalbe optuženika M. Đ., D. U., J. A. i D. R. u ostalom dijelu odbiti kao neosnovane i u nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 11. prosinca 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.