P-857/2020-14 · Trgovački sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-857/2020

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja MASSIVE LUMBER d.o.o., Dravska ulica 24, 42230 Veliki Bukovec, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vinko Arelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Arelić & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKE ŠUME d.o.o., Ulica Kneza Branimira 1, 10 000 Zagreb, OIB: 69693144506, kojeg zastupa punomoćnik Potjeh Kurtović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ispunjenja ugovora i naknade štete, 16. rujna 2025.,

r i j e š i o j e

I. Ovaj sud oglašava se nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukidaju se provedene radnje te se tužba odbacuje.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 86.830,00 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. svibnja 2020. podnio tužbu u kojoj u bitnome navodi da je njegov pravni prednik, društvo Požgaj d.o.o., kao kupac s tuženikom kao prodavateljem u svrhu kupnje drvne sirovine zaključio Okvirni ugovor o kupoprodaji trupaca od 27. lipnja 2018. Ur. broj: DIR-03-18-2512/219 (dalje: Okvirni ugovor). Navodi kako je odredbom članka 2. Okvirnog ugovora određeno da se zaključuje na vrijeme od 10 godina uz mogućnost produljenja te da prodavatelj – ovdje tuženik, preuzima obvezu za vrijeme njegova trajanja osigurati i prodati kupcu odgovarajuću količinu trupaca dok se kupac obvezuje kupiti za vlastitu preradu, preuzet i te platiti trupce sukladno obvezama preuzetim tim ugovorom kao i godišnjim ugovorom.

Ističe kako je istim člankom Okvirnog ugovora također određeno kako će temeljem tog ugovora stranke za svaku godinu trajanja ugovora – 2018. - 2027., u pravilu najkasnije do 31. prosinca za sljedeću godinu sklopiti godišnji ugovor kojim će definirati sve bitne elemente ugovora. Navodi kako je na temelju Okvirnog ugovora tuženik s društvom Požgaj d.o.o. kao pravnim prednikom tužitelja sklopio Godišnji ugovor o kupoprodaji trupaca za 2018., a za 2019. je tuženik društvu Požgaj d.o.o.

27. veljače 2019. poslao Godišnji ugovor o kupoprodaji trupaca za 2019. (dalje: Godišnji ugovor za 2019.) putem e-maila te je društvo Požgaj d.o.o. sukladno uputi tuženika navedenoj u mailu potpisani Godišnji ugovor za 2019. vratilo tuženiku preporučenom pošiljkom s povratnicom, kao i e-mailom u za to predviđenom roku do zaključno 10. ožujka 2019. Ističe da samu dostavu potpisanog Godišnjeg ugovora za 2019. tuženiku od strane tužitelja treba promatrati kao očitovanje prihvata ponude koje je prispjelo ponuditelju prije nego što je istekao rok vezanosti ponudom , koji je u konkretnom slučaju bio 10. ožujka 2019., što ima za učinak nastanak ugovora budući da je sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu, osobito imajući u vidu da su društvo Požgaj d.o.o. i tuženik bili u stalnoj poslovnoj vezi glede istog tipa i sadržaja ugovora, na što upućuje Okvirni ugovor te Godišnji ugovor za kupoprodaju trupaca iz 2018.

Navodi kako je uslijed statusne promjene odvajanja s preuzimanjem društva Požgaj d.o.o., o kojoj je tuženik pravovremeno bio obaviješten, tužitelj kao univerzalni pravni sljednik tog društva 11. ožujka 2019. stupio u ukupnost prava i obveza iz Okvirnog ugovora te Godišnjeg ugovora za 2019. te je dopisom od 10. srpnja 2019. zahtijevao hitno ispunjenje tih ugovora i to na način da je zahtijevao isporuku trupaca sukladno specifikaciji iz Priloga I navedenog ugovora, pri čemu ističe činjenicu da je tijekom ožujka 2019. podmirio sve obveze svog pravnog prednika prema tuženiku .

Navodi kako unatoč višekratnim upozorenjima i pozivima tužitelja na ispunjenje Okvirnog ugovora, kao i Godišnjeg ugovora za 2019. tuženik nije isporučio ugovorenu robu prema vrsti, količini i kvaliteti, čime je nedvojbeno pao u zakašnjenje bez ikakvog valjanog i utemeljenog razloga, dok je u drugim sličnim slučajevima kod statusnih promjena s drugim pravnim subjektima sklapao godišnje ugovore čak i kad je imao saznanja da će njihova društva prednici završiti u stečaju. Ističe da je uslijed tuženikove povrede ugovorne obveze iz Okvirnog ugovora i Godišnjeg ugovora za 2019. koja se ogleda u zakašnjenju i neisporuci ugovorenih količina trupaca pretrpio stvarnu štetu, kao i štetu zbog izgubljene dobiti u ukupnom iznosu od 15.935.120,00 kn .

Stoga eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima traži da sud utvrdi kako je između tužitelja i tuženika sklopljen Godišnji ugovor za 2019. određenog sadržaja, odnosno da tuženiku naloži sklapanje tog ugovora, kao i isplatu odštete u iznosu od 2.114.953,88 EUR (15.935.120,00 kn).

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava navode iz tužbe. U bitnome navodi kako je tek aneksom Okvirnog ugovora od 20. studenog 2019. izvršen prijenos Okvirnog ugovora s društva Požgaj d.o.o. na tužitelja pa Godišnji ugovor za 2019. nije mogao biti sklopljen na način na koji to navodi tužitelj jer u tom trenutku još nije bio izvršen prijenos Okvirnog ugovora na tužitelja, a taj prijenos nije mogao uslijediti samo po osnovi provedene statusne promjene, već je za prijenos potrebna i suglasnost tuženika te sklapanje posebnog ugovora o prijenosu s tuženikom. Ističe da Okvirni ugovor ne obvezuje tuženika automatski na prodaju robe, nego upućuje na sklapanje godišnjeg ugovora kojim se reguliraju prava i obveze za jednogodišnje razdoblje. Navodi kako se na javni poziv za sklapanje Godišnjeg ugovora za 2019. javilo društvo Požgaj d.o.o. koje u vrijeme objave javnog poziva nije ispunjavalo uvjete za sklapanje tog ugovora zbog otvorenog dugovanja prema tuženiku pa do njegovog sklapanja nije niti došlo bez obzira na činjenicu što je tužitelj naknadno podmirio dug svog prednika prema tuženiku jer su svi rokovi za sklapanje tog ugovora protekli, a sirovine su već bile podijeljene. Osporava osnovu i visinu tužiteljevog odštetnog zahtjeva navodeći da se ne može govoriti o povredi ugovorne obveze u slučaju nepostojanja ugovora te ističe da tužitelj ničime nije dokazao da je pretrpio štetu upravo u utuženom iznosu. Na pripremnom ročištu od 6. srpnja 2021. tuženik je istaknuo prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda jer je Okvirnim ugovorom ugovorena arbitraža pri Stalnom arbitražnom sudištu pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.

3. U ovom postupku predmet spora su eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi kojima tužitelj traži od suda da utvrdi kako je između tužitelja i tuženika sklopljen Godišnji ugovor za 2019. određenog sadržaja, odnosno da sud naloži tuženiku sklapanje tog ugovora s tužiteljem, kao i tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 2.114.953,88 EUR (15.935.120,00 kn).

4. Uvidom u Okvirni ugovor (str. 52. – 57. spisa) utvrđeno je da je, člankom 2., u bitnome određeno da se taj ugovor zaključuje na vrijeme od 10 godina uz mogućnost produljenja, da prodavatelj (ovdje tuženik) preuzima obvezu za vrijeme trajanja tog ugovora osigurati i prodati kupcu (ovdje tužitelju) odgovarajuću količinu trupaca, a kupac se obvezuje kupiti za vlastitu preradu, preuzeti i platiti trupce u skladu s obvezama preuzetim tim i godišnjim ugovorima. Također, istim člankom određeno je da će ugovorne strane na temelju Okvirnog ugovora za svaku godinu njegovog trajanja (2018. – 2027.) u pravilu najkasnije do 31. prosinca za sljedeću godinu, sklopiti Godišnji ugovor kojim će se definirati svi bitni elementi ugovora (količina i vrsta trupaca, cijena, kompenzacijske mjere, rokovi plaćanja, dinamika isporuke i sl.).

Nadalje, člankom 14. Okvirnog ugovora ugovorne strane usuglasile su se da će eventualne sporove iz tog Ugovora rješavati sporazumno, a ukoliko to nije moguće, spor će se konačno riješiti arbitražom u skladu s važećim Pravilnikom o arbitraži pri Stalnom izabranom sudištu Hrvatske gospodarske komore. U slučaju sudskog spora, za suđenje je nadležan stvarno nadležni sud u Zagrebu.

5. Uvidom u nacrt Godišnjeg ugovora za 2019. (str. 185 – 191 spisa) utvrđeno je da je člankom 1. određeno kako, na temelju Okvirnog ugovora, tim godišnjim ugovorom ugovorne strane uređuju bitne elemente kupoprodaje trupaca za 2019. Člankom 3. Godišnjeg ugovora za 2019. određeno je da su cijene trupaca, način usklađivanja cijena, obračun naknade za korištenje šumskih cesta te plaćanje troškova utovara i prijevoza trupaca regulirani odredbama Okvirnog ugovora, Cjenika glavnih šumskih proizvoda te Odluke o načinima i uvjetima prodaje drvnih sortimenata za 2019. godinu.

Člankom 8. stavkom 2. Godišnjeg ugovora za 2019. određeno je da se, osim u drugim slučajevima koji su utvrđeni za raskid tog ugovora (članci 5. i 7.), raskida i u slučaju raskida Okvirnog ugovora iz bilo kojeg razloga.

Člankom 9. Godišnjeg ugovora za 2019. određeno je da će se na sva pitanja i odnose koji nisu uređeni tim ugovorom primjenjivati odgovarajuće odredbe Okvirnog ugovora, Odluke o načinima i uvjetima prodaje drvnih sortimenata za 2019. godinu i Odluka o instrumentima osiguranja naplate potraživanja i postupku pokretanja prisilne naplate potraživanja od 17. rujna 2018. godine, kao i drugih općih akata Prodavatelja i zakona.

Člankom 10. Godišnjeg ugovora za 2019. određeno je da će ugovorne strane eventualne sporove iz ovog Ugovora rješavati sporazumno, a ukoliko to nije moguće, u slučaju sudskog spora, za suđenje je nadležan stvarno nadležan sud u Zagrebu.

6. Člankom 319. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Iz citiranih odredbi članka 2. Okvirnog ugovora proizlazi kako su tim ugovorom tuženik kao prodavatelj i tužitelj kao kupac definirali okvire svoje poslovne suradnje u pogledu kupoprodaje trupaca za razdoblje od 2018. – 2027., pri čemu su odredili da će godišnjim ugovorima, koji će se za svaku godinu trajanja Okvirnog ugovora u pravilu sklapati najkasnije do 31. prosinca tekuće godine za narednu godinu, utvrditi sve bitne elemente te kupoprodaje za svaku pojedinu godinu. Dakle, iz citiranih odredbi Okvirnog ugovora proizlazi kako on predstavlja pravnu osnovu za sklapanje svih godišnjih ugovora u periodu njegovog trajanja (2018. -2027.) pa tako i Godišnjeg ugovora za 2019. čije je postojanje, odnosno sklapanje predmetom spora u ovom postupku, pri čemu je svrha tih godišnjih ugovora upravo definiranje bitnih elemenata osnovnog kupoprodajnog odnosa iz Okvirnog ugovora za svaku pojedinu godinu njegovog trajanja. Navedeno proizlazi i iz citiranih odredbi Godišnjeg ugovora za 2019. u kojima je Okvirni ugovor izrijekom naveden kao temelj njegova sklapanja (članak 1.) i koje upućuju na primjenu, odnosno supsidijarnu primjenu odredbi Okvirnog ugovora (članak 3. i članak 9.) te iz kojih proizlazi da, u slučaju raskida Okvirnog ugovora, predmetni godišnji ugovor slijedi njegovu pravnu sudbinu i također se raskida (članak 8. stavak 2.). S obzirom na to, Godišnji ugovor za 2019. ne može se promatrati izolirano i van konteksta Okvirnog ugovora, budući da on, zajedno s Okvirnim ugovorom, čini pravnu cjelinu kojom stranke reguliraju svoj poslovni odnos glede kupoprodaje trupaca u 2019. godini.

7. Stoga je, prema stajalištu ovog suda, predmet spora u ovom postupku nedvojbeno proizašao iz Okvirnog ugovora budući da tužitelj eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima traži utvrđenje da je između stranaka sklopljen Godišnji ugovor za 2019., odnosno traži da se tuženiku naloži sklapanje tog ugovora s tužiteljem, pri čemu je pravna osnova za sklapanje tog ugovora upravo Okvirni ugovor, dok iz činjenične osnove tužbe kojom je sud vezan (članak 186. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) proizlazi kako tužitelj i tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete temelji na navodima o tuženikovoj povredi ugovorne obveze iz Okvirnog ugovora i Godišnjeg ugovora za 2019. koja se ogleda u zakašnjenju i neisporuci ugovorenih količina trupaca .

8. Prema odredbi članka 42. stavka 1. Zakona o arbitraži („Narodne novine“, broj 81/01, dalje: ZA), ako su stranke za rješavanje određenog spora ugovorile arbitražu, sud kome je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama na prigovor tuženika oglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu osim ako nađe da ugovor o arbitraži nije valjan (članak 6.), da je prestao važiti ili da se ne može ispuniti. Stavkom 2. istog članka propisano je da prigovor iz stavka 1. tog članka tuženik može staviti pred sudom najkasnije na pripremnom ročištu, a ako se pripremno ročište ne održava, onda na glavnoj raspravi prilikom upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, sve dok ne završi svoj odgovor na tužbu.

9. Iz citirane odredbe članka 14. Okvirnog ugovora proizlazi kako su stranke ugovorile da će se u slučaju spora iz tog ugovora spor prvenstveno riješiti arbitražom u skladu s važećim Pravilnikom o arbitraži pri stalnom izabranom sudištu Hrvatske gospodarske komore, a tek u slučaju da dođe do sudskog spora, stranke su ugovorile nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu. Dakle, u ovoj parnici riječ je o sporu za čije su rješavanje stranke primarno ugovorile nadležnost arbitražnog sudišta, a do sudskog spora i zasnivanja nadležnosti suda moglo bi doći tek u slučaju da tuženik nije sukladno citiranim odredbama članka 42. ZA pravovremeno istaknuo prigovor apsolutne nenadležnosti pozivajući se na arbitražu (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2710/2022 od 24. kolovoza 2022. i Pž-3385/2022 od 14. rujna 2022.).

10. U vezi s navedenim, tužitelj se neosnovano poziva na primjenu citirane odredbe članka 10. Godišnjeg ugovora za 2019. kojom je određeno da je u slučaju sudskog spora za suđenje nadležan stvarno nadležni sud u Zagrebu. To prvenstveno iz razloga što navedeni godišnji ugovor još uvijek nije niti sklopljen, pa niti ne obvezuje, već je tek predmetom spora u ovoj parnici. Osim toga, kako je već prethodno obrazloženo, u ovom je postupku prije svega riječ o sporu proizašlom iz Okvirnog ugovora budući da upravo on predstavlja pravnu osnovu za sklapanje Godišnjeg ugovora za 2019. čije je postojanje, odnosno nastanak predmetom tužbenih zahtjeva, dok i tužbeni zahtjev za naknadu štete tužitelj činjenično temelji upravo na navodima o tuženikovoj povredi odredbi obaju tih međusobno povezanih ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju na sporna pitanja prije svega treba primijeniti odredba članka 14. Okvirnog ugovora koja upućuje na rješavanje spora u arbitražnom postupku. Međutim, čak i kad bi u konkretnom slučaju došlo do primjene citirane odredbe članka 10. Godišnjeg ugovora za 2019., valja istaknuti da, prema stajalištu ovog suda, tom odredbom nije isključena, odnosno nije stavljena izvan snage odredba članka 14. Okvirnog ugovora kojom je za rješavanje sporova primarno ugovorena nadležnost arbitražnog sudišta, a samo podredno sudska nadležnost. Stoga bi čak i slučaju primjene te odredbe do zasnivanja sudske nadležnosti moglo doći tek ako tuženik u postupku ne bi istaknuo prigovor apsolutne nenadležnosti pozivajući se na arbitražu, što konkretno nije slučaj (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2710/2022 od 24. kolovoza 2022. i Pž-3385/2022 od 14. rujna 2022.). Uz navedeno, takav zaključak proizlazi i iz citirane odredbe članka 9. Godišnjeg ugovora za 2019. kojim je ugovorena supsidijarna primjena odredbi Okvirnog ugovora na sva pitanja i odnose koji nisu uređeni tim godišnjim ugovorom. Naime, budući da je člankom 10. Godišnjeg ugovora za 2019. određena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu samo za slučaj da dođe do sudskog spora, ne isključujući pritom arbitražnu klauzulu iz članka 14. Okvirnog ugovora, i dalje će za rješavanje sporova primarno biti nadležno arbitražno sudište sukladno članku 14. Okvirnog ugovora.

11. Slijedom navedenoga, s obzirom na to da su stranke za rješavanje sporova proizašlih iz Okvirnog ugovora ugovorile arbitražu, da je tuženik na pripremnom ročištu pravovremeno istaknuo prigovor apsolutne nenadležnosti pozivajući se na arbitražnu klauzulu te da je ugovorna odredba o arbitraži valjana u smislu odredbe članka 6. ZA, da nije prestala važiti i da se može ispuniti, na temelju odredbe članka 42. stavka 1. ZA u vezi s člankom 16. stavkom 2. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.

12. Tuženik bi imao pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Međutim, tuženik nema pravo na naknadu troška sastavljanja odgovora na tužbu od 6. srpnja 2020. u iznosu od17.366,00 EUR uvećano za PDV budući da je taj odgovor na tužbu podnio sam tuženik po svom zaposleniku ovlaštenom za zastupanje , a ne po odvjetniku, pa tuženiku taj trošak nije niti nastao zbog čega se ne radi o stvarnom izdatku nastalom u tijeku ili u povodu ovog postupka (članak 151. stavak 1. ZPP).

Tuženik nema pravo niti na trošak pristupa na pripremno ročište od 6. srpnja 2021. u iznosu od 17.366,00 EUR uvećano za PDV. Naime, tek na navedenom ročištu tuženik je u spis predao opsežne isprave koje se nalaze u prilogu zapisnika s tog ročišta (str. 261 - 276 spisa), i to: Opomenu pred tužbu od 10. srpnja 2019., Odluku o načinima i uvjetima prodaje drvnih sortimenata za 2019. i Javni poziv za prodaju trupaca za 2019. godinu od 23. studenoga 2018., Konačnu objavu odobrenih količina sukladno uvjetima javnog poziva za prodaju trupaca za 2019. od 26. veljače 2019. te financijske analitičke kartice od 5. srpnja 2021. Uslijed navedenoga, navedeno ročište je odgođeno kako bi se tužitelju omogućilo očitovanje na navedene isprave zbog čega se radi o trošku kojeg je skrivio sam tuženik pa tuženik nema pravo na naknadu troškova tog ročišta (članak 156. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 3. ZPP). Iz navedenih razloga tuženik nema pravo niti na naknadu troška pristupa na pripremno ročište održano 24. travnja 2025. u iznosu od 17.366,00 EUR uvećano za PDV. To iz razloga što je tuženik dostavio u spis podnesak od 15. travnja 2025. s opsežnim ispravama (str. 291. – 758. spisa), koji je otpremljen tužitelju putem sustava e-komunikacije 22. travnja 2025. i na dan održavanja tog ročišta još uvijek nije uručen tužitelju po punomoćniku budući da u tom trenutku još nije istekao rok iz članka 143.c stavka 2. ZPP-a, zbog čega je i navedeno ročište odgođeno na suglasan prijedlog punomoćnika stranaka kako bi se tužitelju omogućilo očitovanje na navedeni tuženikov podnesak i opsežne isprave dostavljene uz taj podnesak. Zbog toga se radi o trošku kojeg je skrivio sam tuženik pa tuženik nema pravo niti na naknadu troškova tog ročišta (članak 156. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 3. ZPP).

Tuženik nema pravo na trošak sastavljanja podneska od 15. travnja 2025. u iznosu od 17.366,00 EUR uvećano za PDV budući da taj podnesak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a. To iz razloga što je u tom podnesku tuženik samo ponovio prigovor apsolutne nenadležnosti koji je prethodno već istaknuo na pripremnom ročištu od 6. srpnja 2021. te je samo dodatno razradio navode koje je prethodno već iznio u odgovoru na tužbu , dok je u bitnome ostao kod tvrdnji iz odgovora na tužbu.

Uzevši u obzir navedeno, o troškovima je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

Zagreb, 16. rujna 2025.

Sudac:

mr.sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave rješenja koja se predaje ovom sudu u 2 primjerka za Sud i po 1 primjerak za svaku protivnu stranku.

1.