Rev-2231/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2231/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja P.M. iz S., kojega zastupa punomoćnik M.V. odvjetnik iz S., protiv tuženih 1. O. banka S. - J., 2. Zajednice Općine Split i 3. SR Hrvatske s time da su II i III tuženice zastupane po Državnom javnom pravobraniteljstvu, radi vraćanja novčanih sredstava i na devizni račun tužitelja, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Šibeniku od 7. svibnja 1990. godine, br. Gž-317/90., kojom je potvrđena u pobijanom dijelu presuda Općinskog suda u Šibeniku od 26. svibnja 1988. godine, br. P-623/87., u sjednici održanoj dana 5. ožujka 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužitelja protiv presude Okružnog suda u Šibeniku od 7. svibnja 1990. godine, br. Gž-317/90. u dijelu koji se odnosi na II-tuženicu i u odnosu na III-tuženicu odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja i u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu u odnosu na I-tuženicu (Os. banku S. - J. ), kao i u pogledu odluke o parničnom trošku u odnosu na tu tuženicu ukidaju presude Okružnog suda u Šibeniku od 7. svibnja 1990. godine, br. Gž-317/90. i presuda Općinskog suda u Šibeniku od 26. svibnja 1988. godine, br. P- 623/87. i u tom dijelu se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odluka o trošku revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom i rješenjem Općinskog suda u Šibeniku od 26. svibnja 1988. godine, br. P- 623/87. odlučeno je:

"I. Tužba tužitelja M.P., protiv tužene ad 2, Zajednice općina S., odbacuje se kao nedopuštena.

II. Protutužba tužene ad 3 SR Hrvatska, protiv tužitelja M.P. od 27. svibnja 1987. odbacuje se kao nedopuštena.

III. Odbija se u cjelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužni su tuženici da u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja, polože na devizni račun tužitelja koji se vodi kod J. - O. banke u S., pod br. ... ranije ... iznos od Sfrs 50.299,78 te da na taj iznos budu obračunate kamate po stopi od 9% od 1. siječnja 1984., a zatim dinarska kamata kako je to propisano i na taj iznos domicidna kamata do dana vraćanja na devizni račun, te iznos od dinara 45.740,40 sa 7,5% kamata obračunati do 3. kolovoza 1985., a nakon toga kamata koja je propisana na iznos oročene bez posebne namjene preko godine dana, sve do polaganja na tekući račun tužitelja, odnosno do isplate.

Dužni su tuženici da u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja naknade tužitelju troškove spora."

IV. Dužan je tužitelj nadoknaditi punomoćniku tužene ad 1 parnični trošak u iznosu od 86.000 din, a zak. zastupniku tužene ad 3, parnični trošak u iznosu od 319.177 din, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Šibeniku od 7. svibnja 1990. godine, br. Gž-317/90. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i u pobijanom dijelu (I., II., III. i IV. izreke) potvrđena navedena prvostupanjska presuda dok su u nepobijanom dijelu (toč. 2. izreke) prvostupanjska presuda i rješenje ostali neizmijenjeni.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno, da pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.

Tužitelj je zatražio i naknadu parničnog troška za sastav revizije i obavijest stranci.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tuženicima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

U odgovoru na izjavljenu reviziju tužitelja I-tuženica je pobijala osnovanost revizijskih navoda i predložila da sud reviziju odbije kao neosnovanu i tužitelju naloži da nadoknadi I-tuženici parnični trošak revizijskog postupka.

Ostali tuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija u odnosu na II i III tuženicu nije osnovana, a u odnosu na I-tuženicu je osnovana.

U odnosu na II-tuženicu

Revident neosnovano tvrdi da se u navedenom dijelu ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Tužitelj je podnio tužbu protiv Zajednice Općine Split. Tijekom postupka pred sudom prvog stupnja Zajednica Općine Split kao društveno- politička zajednica i pravna osoba prestala je postojati.

Prema čl. 77. st. 1. ZPP stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba s time da prema čl. 3. iste odredbe parnični sud može iznimno, pravnim učinkom u određenoj parnici, priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost prema odredbama st. 1. i 2. ovoga članka, ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini udovoljavaju bitnim uvjetima za stjecanje stranačke sposobnosti, a osobito ako raspolažu društvenim sredstvima odnosno imovinom na kojoj se može provesti izvršenje.

Kad prestane postojati pravna osoba treba riješiti pitanje procesno pravne sukcesije i to po odredbama ZPP. Primjenom čl. 212. st. 1. toč. 3. ZPP, kad prestane postojati pravna osoba dolazi ex lege do prekida postupka i taj prekid traje dok pravni slijednik ne preuzme postupak ili dok ga sud na prijedlog protivne stranke ne pozove da preuzeme postupak, a kako to propisuje odredba čl. 215. st. 1. ZPP.

Zakonski zastupnik III-tuženice obavijestio je sud podneskom od 22. svibnja 1987. godine, da je II-tuženica prestala postojati kao društveno-politička zajednica, te da su sva njena prava i obveze prenesene na tu tuženicu.

Kako je III-tuženica kao pravna slijednica II-tuženice, već stranka u ovoj pravnoj stvari koja je obavijestila sud da je pravni slijednik i da preuzima parnicu i za II-tuženicu to su prestali razlozi za prekid postupka ex lege.

Tužitelj je, unatoč navedenim razlozima, ostao kod tužbe i u odnosu na tuženicu Zajednicu Općine Split koja više nema stranačku sposobnost to je sud prvog stupnja pravilno pazeći na stranačku sposobnost primjenom čl. 82. ZPP primijenio čl. 83. st. 5. ZPP i temeljem istog odbacio tužbu tužitelja protiv Zajednica Općine Split.

U odnosu na I i III tuženicu

Ispitujući navedeni dio pobijane presude, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka revizijski sud pazi, primjenom l. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je nadalje tvrdnja revidenta da je sud drugog stupnja odlučujući o žalbi tužitelja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer da je pobijana presuda proturiječna sama sebi i svojim razlozima te da sud drugog stupnja nije odgovorio ni na jedan žaliteljev prigovor.

Ovo iz razloga što je sud drugog stupnja ocijenio osnovanost žalbenih navoda koji su se odnosili na sve žalbene razloge na koje sud pazi po službenoj dužnosti kao i na žalbene razloge koje je žalitelj naveo u žalbi.

Iako revident navodi revizijski razlog bitne povrede odrdaba parničnog postupka (u biti čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP) iz navoda revizije može se zaključiti da revident zapravo pobija pravilnost primjene materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova. Razlozi pobijanih presuda, po ocjeni ovoga suda - s obzirom na utvrđeno činjenično stanje - su takvi da omogućavaju ovome sudu da ocijeni pravilnost i zakonitost pobijanih presuda jer sadrže razloge o svim pravno odlučnim činjenicama i jer nema proturiječnosti između izreke i razloga presude niti su razlozi presude međusobno proturiječni.

Zato se nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U odnosu na III-tuženicu nije ni materijalno pravo pogrešno primjenjeno. Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je u tijeku istrage vođene u krivičnom postupku protiv tužitelja pod br. K-110/73. kod Okružnog suda u Splitu radi krivičnog djela pljaćke bilo doneseno rješenje od 26. travnja 1983. godine, br. KIO 478/73. kojim je tužitelju, kao okrivljenom radi osiguranja imovinsko- pravnog zahtjeva, zabranjeno otuđenje i opterećenje stranih sredstava plaćanja sa deviznih računa kod IKB Split br. 20-04-07134-2, 21-04-02875-4, 20-0400122-4 i 25-04-0008-4, te sa deviznog računa kod Jugobanke Split br. 32260-6500,

- da je pravomoćnom krivičnom presudom Okružnog suda u Splitu od 19. listopada 1973. godine, br. K-110/73. tužitelju temeljem čl. 62. KZ-a oduzeta imovinska korist u iznosu od 170.235,50 Sfrs koji iznos je položen kod filijale Jugobanke u Splitu,

- da je rješenjem istog suda od 9. studenoga 1976. godine, br. K-110/73. donesenim nakon pravomoćnosti već navedene presude stavljeno izvan snage rješenje istražnog suca Okružnog suda u Splitu od 26. travnja 1973. godine, br. KIO-478/72.,

- da je navedeno rješenje dijelomično stavljeno izvan snage rješenjem istog suda od 17. studenoga 1978. godine i to u dijelu koji se odnosi na devizni račun tužitelja kod Jugobanke Split na način da je određeno da se: "Devizni račun kod Jugobanke Split br. 32260-6500 ne može korisiti od strane osuđenog M.P., jer je cijeli iznos na tom računu oduzet kao imovinska kroist postignuta izvršenje krivičnog djela",

- da je protiv rješenja od 17. studenog 1978. godine, Javni tužilac SRH stavio zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud Hrvatske uvažio i presudom od 5. ožujka 1980. godine, br. KZZ-6/80. ukinuo navedeno rješenje,

- da je Okružni sud u Splitu tada stavio prijedlog za izvršenje zapljene i prijenosa dužnikovog potraživanja sa njegovog deviznog računa i to dana 3. srpnja 1970. godine. Naime nakon što je naznačeni iznos imovinske koristi oduzet, na deviznom računu na kojem je novac bio položen, ostao iznos kamata koje su tekle dok je trajao krivični postupak,

- da je Općinski sud u Splitu rješenjem od 8. siječnja 1981. godine, br. I-2514/80. odbio prigovore dužnika i osnažio svoja rješenja o dozvoli izvšenja od 3. srpnja 1980. godine, koji je naloženo J.S. da sva sredstva položena na deviznom računu dužnika M.P. br. 32600-6500 uplati u krosit žiroračuna Okružnog suda u Splitu,

- da je Vrhovni sud u Zagrebu rješenjem od 29. listopada 1981. godine, br. R-268/81. kao drugostupanjski sud delegirao Okružni sud u Šibeniku koji je svojim rješenjem od 30. studenog 1981. godine, br. Gž-649/81. preinačio prvostupanjsko rješenje na način da je uvažio žalbu dužnika i pobijano rješenje preinačio tako da prigovor usvaja, obustavlja izvršenje i ukida sve provedene izvršne radnje,

- da je za vrijeme trajanja tog izvršnog postupka J.S. po nalogu Okružnog suda u Splitu od 3. travnja 1981. godine, br. SU-18-141/81. prenjela na račun Okružnog suda u Splitu dana 13. travnja 1981. godine, kompletan iznos sa deviznog računa br. 32260-6550,

- da je dužnik stavio prijedlog da protuizvršenje 27. siječnja 1982. godine, povodom kojeg je Općinski sud u Splitu pod br. I-2514/80. uvažio prijedlog za protiv izvršenje,

- da je protiv navedenog rješenja vjerovnik uložio žalbu a Okružni sud u Šibeniku rješenjem od 13. rujna 1982. godine, br. Gž-418/82. odbio žalbu kao neosnovanu,

- da je protiv navedenih rješenja u postupku protiv izvršenja javni tužitelj SRH podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu rješenjem od 13. srpnja 1983. godine, br. Gzz-27/83. uvažio i preinačio rješenje Okružnog suda u Šibeniku na način da uvažava žalbu vjerovnika, ukida rješenje Okružnog suda u Splitu od 1. travnja 1982. godine, obustavlja protiv izvršenje i odbija prijedlog dužnika za protiv izvršenje,

- iz obavijesti Okružnog suda u Splitu upućena Republičkom sekretarijatu za pravosuđe i upravu dana 31. ožujka 1981. godine proizlazi da su sredstva koja su prenesena na račun Općinskog suda prenesena u proračun Zajednice Općine Split.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su u odnosu na III-tuženicu odbili tužbeni zahtjev ali iz razloga koje navodi ovaj sud u obrazloženju ove odluke.

U ovoj se pravnoj stvari radi o tužbenom zahtjevu kojim tužitelj, kao osoba koja ima kod I-tuženice devizni račun, na kojem je bilo položen u Filijali J. u S. iznos od 170.236,50 Sfrs zahtjeva od I i III tuženice isplatu iznosa od 50.299,78 Sfrs zajedno sa kamatama na taj iznos a zbog toga što za taj iznos, koji predstavlja kamate na iznos od 170.236,50 Sfrs, nije bio, po tvrdnji revidenta, pravnog osnova da se taj iznos skine s deviznog računa tužitelja.

Pravomoćnom presudom Okružnog suda u Splitu od 19. listopada 1973. godine, br. K-110/73. između ostalog odlučeno je: "Na temelju čl. 62. i 62 AKZ oduzima se imovinska koji je iznos položen na Filijali J. u S.."

korist u iznosu od 170.236,50 Sfrs

Dakle, navedenom sudskom presudom oduzeta je tužitelju imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u točno određenom iznosu (u iznosu od 170.236,50 Sfrs).

Rješenja sudova kojima je bila svrha da se tužitelju oduzme kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelo i iznos kamata na oduzetu glavnicu koja je oduzeta u izvršnom postupku u izvršenju presude Okružnog suda u Splitu br. K-110/73. ukinuta su u postupku povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti (odlukom Vrhovnog suda Hrvatske br. Kzz-6/80.), jer je ocijenjeno da primjer iz čl. 106. st. 2. ZKP/53 ima mjesta smao dok krivični postupak nije dovršen, a ne i kada je krivični postupak pravomoćno dovršen, slijedom čega je bilo ocijenjeno da nakon pravomoćnosti presude sud nije ovlašten donositi bilo kakvo rješenje glede privremene mjere osiguranja imovinsko-pravnog zahtjeva, odnosno oduzimanja imovinske koristi.

Nakon što je već oduzeta imovinska korist tužitelju sa deviznog računa Okružni sud u Splitu je (kao vjerovnik), stavio prijedlog za izvršenje zapljenom prijenosom dužnikovog potraživanja sa njegovog računa i to onog iznosa novca (uglavničene kamate) koja je ostala na deviznom računu.

Općinski sud u Splitu je rješenjem od 8. siječnja 1981. godine, br. I-2514/80. odbio prigovor tužitelja kao dužnika i potvrdio rješenje o izvršenju no to je rješenje povodom žalbe dužnika, a nakon što je odlukom Vrhovnog suda Hrvatske od 29. listopada 1981. godine, br. R1-268/81. delegiran drugostupanjski sud - Okružni sud u Šibeniku - preinačeno rješenjem od 30. studenog 1981. godine, br. Gž-649/81. tako da je uvažen prigovor, ukinut, te provedene izvršne radnje i obustavljeno izvršenje određeno rješenjem od 3. srpnja 1980. godine, br. I-2514/80.

Dakle, uglavničene kamate sa deviznog računa tužitelja nisu tužitelju oduzete ni u postupku izvršenja primjenom čl. 287. do 292. Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija ("Narodne novine", br. 21/74. i 39/74. dalje ZIKIP) o oduzimanju imovinske koristi kao i odluke suda u izvršnom postupku donešene u svrhu provođenja i izvršenja obveze iz izvršne isprave (sudske odluke).

Postupanje po nalogu predsjednika Okružnog suda u Splitu od strane I-tuženice, iako nije postojala zakonska obveza za takvo postupanje, nije dovelo, po ocjeni ovoga suda, barem za sada, do nastajanja odgovornosti III-tuženice za nepravilan i nezakonit rad suca - predsjednika suda trećoj osobi - tužitelju.

Ovo iz razloga što banka temeljem čl. 1035. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94. i 7/96. dalje ZOO) ima pravo raspolagati deponiranim novcem i dužna je isti vratiti prema uvjetima predviđenim u ugovoru o novčanom depozitu, pa je isplata koja je izvršena sa računa bez zakonitog osnova (naloga deponenta ili od njega ovlaštenih osoba odnosno zakonitog naloga suda ili tijela državne vlasti) ne dovodi do gubitka prava deponenta iz ugovora o novčanom depozitu.

Zato, sve dok tužitelj ne dokaže da ispunjenje ugovora za isplatom novčanih sredstava od strane I-tuženice postalo bez uspješno tužitelju nije u odnosu na III-tuženicu ni nastala šteta čiju naknadu traži.

Kako tužitelj nije dokazao da u odnosu na I-tuženicu nije moguće namiriti

čanom depozitu to se zahtjev

potraživanje nastalo neispunjenjem obveze iz ugovora o nov

tužitelja za naknadu štete prema III-tuženici ukazuje preuranjenim.

Zbog navedenih je razloga revizija tužitelja u odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu odnosi na III-tuženicu primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

Međutim, u odnosu na I-tuženicu revident s osnovom tvrdi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev neosnovanim.

Ovo iz razloga što su nižestupanjski sudovi smatrali da kamate na glavnicu koja je oduzeta kao imovinska korist pribavljena krivičnim dijelom dijele sudbinu glavnice i bez postojanja sudske odluke kojom bi se i kamate oduzimale kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se u okviru mjera oduzimanja imovinske koristi izrečene u krivičnom postupku, po ocjeni ovoga suda oduzeti oduzimanje imovinske koristi (u samo ona imovinska korist koja je određena mjerom

konkretnoj pravnoj stvari to je točno nominalno navedeni iznos SFRS). Ukoliko osim iznosa imovinske koristi navedene u mjeri oduzimanja imovinske kroisti postoji još koja imovinska korist (bez obzira u kojem obliku ista bila izražena), takva se imovinska korist ne može oduzeti bez posebne odluke suda - nadležnog tijela državne vlasti).

Dakle, sama činjenica da je nešto imovinska korist pribavljena krivičnim djelom ne rezultira mogućnošću da bi ta korist mogla biti oduzeta od počinitelja krivičnog djela i bez sudske odluke odnosno odluke nadležnog tijela državne vlasti.

Nalog od 3. travnja 1981. godine, koji je pod brojem SU-18-141/81. I-tuženici izdao predsjednik Okružnog suda u Splitu nije predstavljao zakonitu osnovu po kojoj bi I-tuženik bio dužan postupati i temeljem iste sa tužiteljevog deviznog računa skinuti devizna sredstva ostala nakon što je već tužitelju oduzeta imovinska korist u iznosu od 170.236,50 Sfrs.

Ovo iz razloga što je za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Bez sudske odluke

bila potrebna u smislu tada važećeg čl. 84. st. 2. KZ-a sudska odluka.

nadležnog suda ne mogu biti oduzeta sredstva koja predstavljaju imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Odredba čl. 84. st. 1. KZ-a koja je glasila: "Nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelo", ne daje nikome pravo da bez sudske odluke donesene u zakonom propisanom postupku oduzeme imovinsku korist, već predstavlja samo pravni osnov temeljem kojeg se u propisanom postupku izriče mjera oduzimanja imovinske koristi.

Kako predsjednik suda nema ovlasti da, bez postojanja odluke suda, u svojstvu predsjednika suda a ne suca koji odlučuje u konkretnoj pravnoj stvari, izdaje nalog za oduzimanje imovinske korsiti to I-tuženica nije imala zakonsku obvezu da postupi po tom nalogu.

Naime, nalog predsjednika ne predstavlja sudsku odluku u smilsu čl. 84. st. 2. KZ-a već to predstavlja odluka suda koji je u konktetnoj pravnoj stvari odlučivao.

Zbog navedenih je razloga u pravnom odnosu između tužitelja i I-tuženika kao ugovornih stranaka pravno neodlučno po kojem je pravnom osnovu (dopuštenom ili nedopuštenom) tužitelj došao do sredstava koja je deponirao kod tuženika kao predmet ugovora o novčanom depozitu. Pitanje dopuštenosti ili nedopuštenosti osnova pribavljanja sredstava može razrješavati samo sud - tijelo državne vlasti u okviru svoje nadležnosti u nadležnom postupku, pa kad sud nije u krivičnom postupku (u ovoj pravnoj stvari) tužitelju oduzeo kamate na glavnicu kao imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom tada ne može I-tuženik s uspjehom isticati prigovor da su sredstva na tužiteljevom računa bila stečena po nedopuštenom pravnom osnovu.

Kako su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja, propustili utvrditi pravno odlučne činjenice glede postojanja - nepostojanja obveze I-tuženice da tužiteljici isplati kamate u ispunjenju ugovorne obveze (koje se obveze ne može osloboditi samom činjenicom da je isplatila sredstva temeljem naloga koji ju nije pravno obvezivao na takvo postupanje), to je revizija tužitelja u odnosu na I-tuženicu primjenom čl. 395. st. 2. ZPP prihvaćena i u tom dijelu pobijane presude ukinute i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će voditi računa o razlozima navedenim u ovom rješenju i utvrditi pravno odlučne činjenice (glede ispunjenja ugovorne obveze I- tuženice prema tužitelju) a zatim odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Odluka o trošku revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

U Zagrebu, 5. ožujka 1996.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.