P-797/2023-21 · Općinski sud u Zlataru

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-797/2023-21

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice ŽP, prije ŽPP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Čopor, odvjetnica u Varaždinu, Ulica kardinala Franje Kuharića 42, Hrašćica, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 21. svibnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tužiteljice osobno uz zamjenicu punomoćnice Kristine Kalauz, odvjetnice u Zagrebu te punomoćnice tuženika Lorene Bakić, odvjetnice u Zagrebu, 11. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba članka 23. ugovora o kreditu, sklopljenog dana 1. veljače 2007. između tužiteljice ŽP kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora, solemniziranog kod javnog bilježnika Milana Gilbota iz Zagreba, Trnjanska cesta 23, Zagreb pod brojem OU-98/07 dana 7. veljače 2007. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i to:

- dio odredbe čl. 23., točke P, koja glasi: „…Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu…“, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu vezanu za CHF i pristanak korisnika kredita i svih ugovornih strana na strani korisnika kredita kojim pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da isplati tužiteljici ŽP iznos od 9.385,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 9. veljače 2016. do isplate, po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužiteljice ŽP u dijelu koji glase:

"Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1., 2., 7., Ugovora o kreditu, sklopljenog dana 1. veljače 2007. između tužiteljice ŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb kao kreditora solemniziranog kod javnog bilježnika Milana Gilbota iz Zagreba, Trnjanska cesta 23, Zagreb pod brojem OU-98/07 dana 7. veljače 2007. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i to slijedeće odredbe i dijelovi odredaba:

- dio odredbe članka 1. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednost od 113.897,28 CHF (stotrinaesttisućaosamstodevedesetsedamšvicarskihfranakaidvadesetosamrapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita ", u dijelu u kojem se to odnosi na valutnu klauzulu vezanu za CHF,

- dio odredbe članka 2. stavak 1, koji glasi: „…korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 113.897,28 CHF …“, u dijelu u kojem se to odnosi na valutnu klauzulu vezanu za CHF,

- dio odredbe članka 7. koji glasi: „…Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 715,04 CHF….“, u dijelu koji se na to odnosi na valutnu klauzulu vezanu za CHF."

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe II. Dodatka ugovoru o kreditu br. 7103491014 sklopljenog 5. veljače 2016. između tužiteljice ŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb kao kreditora solemniziranog kod javnog bilježnika Tihane Sudar iz Zagreba, Frankopanska 2A, Zagreb pod brojem OV-1918/16 dana 5. veljače 2016., točnije redom slijedeće odredbe i dijelovi odredaba:

- dio odredbe članka 2. stavka 1. koji glasi: „….113.897,28 CHF (stotrinaestosamstodevedesetsedamtisućadvadesetiosamšficarskihfranakaipetnaestrap ena) u kunskoj protuvrijednosti…“

- odredba čl. 2. st. 4. koji glasi: „Korisnik Kredita potpisom ovog Dodatka ugovoru potvrđuje da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je Kreditor dostavio u skladu s odredbama Zakona i suglasan je da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije, koji je sastavni dio ovog Dodatka ugovoru.“

- dio odredbe članka 4. stavka 1. koja glasi: „Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. ovog Dodatka ugovoru iznosi 88.686,45 CHF (slovima: osamdesetiosamtisućašestoosamdesetišesttisućaičetrdesetipetšvicarskihfrana) što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaj Hrvatske narodne banke na dan 30.09.2015. godine

iznosi

619.099,89

HRK

(slovima: šestodevetnaesttisućadevedesetdevetkunaiosamdesetdevetlipa).“

- dio odredbe članka 5. stavka 1. koji glasi: „….zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na nad uplate, veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30.09.2015. (slovima: tridesetog rujna dvijetisućepetnaeste godine) Njihova razlika, na temelju Zakona predstavlja preplatu koja/i na dan 30.09.2015. (slovima: tridesetog rujna dvijetisućepetnaeste godine) iznosi 27.358,18 HRK (slovima: dvadesetsedamtisućatristopedesetosamkunai osamnaestlipa).“

- odredba članka 8. stavka 1. koja glasi: „Na dan 30.09.2015. (slovima: tridesetog rujna dvijetisućepetnaeste godine) nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka ugovoru, koja je zakonski učinak konverzije, kojega na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 56.795,99

EUR

(slovima: pedesetšestttisućasedamstodevedesetpeteuraidevedesetdevet lipa), koju je korisnik kredita dužan Kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovoru, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju

Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

- odredba članka 9. stavka 1. koja glasi: „Anuitet/rata koji/a dospijeva na naplatu po kamatnoj stopi iz prethodnog članka ovog Dodatka ugovoru iznosi 375,06 EUR (slovima: tristosedamdeseteuraišestcenti). … …Visina ostalih anuiteta/rata iskazana je u otplatnom planu i obračunata je temeljem kamatne stope važeće na dan 30.09.2015. (slovima tridesetog rujna dvijetisućepetnaesete godine).“ Ukoliko je od 01.10.2015. (slovima: prvog listopada dvijestićepetnaeste godine) do dana sklapanja ovog Dodatka ugovoru došlo do promjene stanja glavnice kredita u CHF i/ili visine varijabilnog dijela kamatne stope iz prethodnog članka, Kreditor će izdati Korisniku kredita novi otplatni plan u skladu s navedenim promjenama.“

- dio odredbe članka 14. stavka 3. koji glasi: „Kreditor potvrđuje potpisom ovog Dodatka ugovoru da je tražbina u iznosu od 113.897,28 CHF (slovima: stotrinaestosamstodevedesetsedamtisućadvadesetiosamšficarskihfranakaipetnaestrap ena), što obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan 30.09.2015. (slovima: tridesetog rujna dvijetisućepetnaesete godine) iznosi 795.090,94 HRK (slovima: sedamstodevedesetpettisućadevedesetkunaidevedesetčetirilipe) uvećano za…“

- dio odredbe čl. 14. stavka 4. koji glasi: „…te je istodobno zamijenjena tražbinom u kunskoj protuvrijednosti valute EUR u visini preostale neotplaćene glavnice određene temeljem Zakona, s pripadajućom kamatom određenom na temelju Zakona, odnosno u iznosu kako je to određeno člankom 8. ovog Dodatka ugovoru.“

- odredba čl. 14. st. 5. koji glasi: „Tražbina iz članka 8. ovog Dodatka ugovoru u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30.09.2015. (slovima: tridesetog rujna dvijetisućepetnaeste godine) iznosi 433.471,13 HRK (slovima: četiristotridesettritisućečetiristosedamdesetjednakunaitrinaestlipa).“

- dio odredbe članka 20. koja glasi: „Korisnik kredita je upoznat s činjenicom da je otplatni plan izvještaj Kreditora koji sadrži sve informacije vezano uz obvezu Korisnika kredita na plaćanje Kreditoru.“

pa stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (tužiteljicu i tuženika)."

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice ŽP za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 9.385,54 EUR za razdoblje od 1. listopada 2015. do 8. veljače 2016.

V. Nalaže tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužiteljici ŽP naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 11. srpnja 2025. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom 1. veljače 2007. sklopila ugovor o namjenskom kreditu br. 3208360451/07, koji je solemniziran 7. veljače 2007. kod javnog bilježnika Milana Glibote iz Zagreba, pod brojem OU-98/07, kojim ugovorom joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 113.897,28 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a na dan isplate kredita i na rok otplate od 20 godina, uz rok korištenja kredita od 6 mjeseci od dana sklapanja ugovora, tj. od 1. kolovoza 2007., a namjena kredita bila je kupnja stana. Navela je da je čl.

1. ugovora o kreditu određeno da se tužiteljica dužna vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, a da je čl.

7. ugovora o kreditu ugovoreno da tužiteljica otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 715,04 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Nakon sklapanja ugovora o kreditu više se puta mijenjao tečaj CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj, što je imalo za utjecaj povećanje mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu, koje je tužiteljica i plaćala. Tužiteljica je navela da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak, jer je prije i prilikom sklapanja ugovora tuženik propustio u cijelosti ju informirati o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Tužiteljica je navela da kao potrošač nije imala znanje, mogućnosti i kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i ekonomske posljedice vezanja njezine ugovorne obveze za tečaj CHF-a, o čemu ju je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, što je propustio učiniti. Tužiteljica je navela da nije znala da je valuta CHF tzv. „valuta utočišta“, što znači da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredite, a ne i za potrošače, zbog čega su joj odredbe kojima se glavnica veže uz valutu CHF bile nerazumljive. Naprotiv, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla tuženik je sporni kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF-u prikazao kao povoljniji i sigurniji te je tužiteljica postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne.

Pri tome je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove i unaprijed pripremljene te nije ostavio mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama, čime je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

1. 2. Tužiteljica je navela da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF i to dio odredbe čl. 1., čl. 2. st. 1., čl. 7. i čl. 23. t. P te da stoga navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

1. 3. Nadalje, tužiteljica je navela da je 5. veljače 2016. kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila II. dodatak ugovoru o kreditu br. 7103491014 temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), kojim su odredbe iz ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da preostala neotplaćena glavnica iznosi 88.686,45 CHF, odnosno 619.099,89 kn na dan 30. rujna 2015. U čl. 5. st. 1. dodatka ugovoru navedeno je da je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. te da takva razlika iznosi 27.358,18 kn. Čl. 5. st. 2. dodatka ugovoru o kreditu ugovoreno je da je tužiteljica obvezna plaćati anuitete po osnovnom ugovoru za kredit u CHF sve do predaje kreditoru javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovoru te će se takvim plaćanjem od 1. listopada 2015. do dana predaje javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovora smanjiti ili povećati iznos preplate. Čl. 9. st. 2. dodatka ugovoru ugovoreno je da će kreditor izdati korisniku kredita novi otplatni plan ukoliko od 1. listopada 2015. do dana sklapanja dodatka ugovoru o kreditu dođe do promjene stanja glavnice kredita u CHF. Obzirom da je tužiteljica s tuženikom II. dodatak ugovoru o kreditu sklopila tek 5. veljače 2016., došlo je do promjene razlika i do promjene glavnice te je tuženik istoj dostavio obavijest o izračunu efekta konverzije od 5. veljače 2016., prema kojoj je tužiteljica sklapanjem II. dodatka ugovoru s danom 5. veljače 2016. preplatila ukupno 28.377,27 kn, a glavnica je na taj dan iznosila 87.518,84 CHF ili 598.069,62 kn, odnosno 56.238,38 EUR.

1. 4. Tužiteljica je istaknula da su ništetne i nepoštene odredbe II. dodatka ugovoru o kreditu u dijelu u kojem se iste odnose na ništetne odredbe ugovora o kreditu, točnije u dijelu u kojem su izračuni navedeni u odredbama II. dodatka ugovoru o kreditu dobiven i temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Nadalje, u II. dodatku ugovoru o kreditu kao početni parametar izmijenjenog ugovornog odnosa utvrđen je iznos nedospjele i neotplaćene glavnice u CHF po ugovoru o kreditu, koji je pretvoren u EUR, ali je taj iznos glavnice u CHF po ugovoru o kreditu pogrešno obračunat jer je prilikom izračuna tuženik primijenio ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, točnije tijekom cijelog računskog razdoblja računao je s promijenjenim kamatnim stopama sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama te je računao s promjenama tečaja CHF-a kroz navedeni period. Rezultat toga bio je pogrešan izračun neotplaćene glavnice u EUR, pa samim time i pogrešno utvrđen i iznos mjesečnog anuiteta kojeg je tužiteljica dužna plaćati po II. dodatku ugovoru o kreditu. Dakle, i iznos neotplaćene glavnice, i iznos mjesečnog anuiteta izračunati su u većim iznosima nego što bi to bilo kad bi se uzele u obzir uplate tužiteljice ti jekom cijelog kreditnog razdoblja do konverzije i kada bi se uzela u obzir činjenica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno kad bi se visina anuiteta računala primjenom početnog tečaja CHF-a tijekom cijelog tog perioda.

1. 5. Tužiteljica stoga smatra da su ništetne odredbe i dijelovi odredbi II. dodatka ugovoru o kreditu u dijelu u kojem se iste odnose na ništetne odredbe ugovora o kreditu, kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i to dio odredbe čl. 2. st. 1., dio odredbe čl. 4. st. 1., dio odredbe čl. 5. st. 1., odredba čl. 8. st. 1., odredba čl. 9. st. 1., dio odredbe čl. 14. st. 3., dio odredbe čl. 14. st. 4., odredba čl. 14. st. 5. i dio odredbe čl. 20. II. dodatka ugovoru o kreditu pa da stoga iste ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

1. 6. Nadalje, tužiteljica je navela da činjenica da su stranke sklopile II. dodatak ugovoru o kreditu ne znači da je ona izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu i dodatka ugovoru o kreditu ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa po toj osnovi jer se ona sklapanjem II. dodatka ugovoru o kreditu nije odrekla tražbine prema tuženiku temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a niti je sklapanjem istoga ta ništetnost uklonjena.

1. 7. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, navodeći da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je utvrđena povreda kolektivnih interesa te da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke nepoštene i ništetne.

1. 8. Kako su odredbe ugovora o kreditu i odredbe dodatka ugovoru o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi te je prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005 – u daljnjem tekstu: ZOO) dužan vratiti tužiteljice sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Tužiteljica stoga smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po ugovoru o kreditu i to kao razliku između iznosa koju je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a. Na svaki pojedinačno utvrđeni preplaćeni iznos dugovanja, tužiteljica je navela da joj pripada i zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

1. 9. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrde ništetnima odredbe i dijelovi odredbi osnovnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u te odredbe i dijelovi odredbi II. dodatka ugovoru o kreditu, koji su svi opisani u izreci ove presude. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom tužiteljica je zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 9.279,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa tuženiku, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je je prije svega istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Protivio se istaknutim deklaratornim tužbenim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti dijela članaka ugovora o kreditu i dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija, navodeći da tužiteljica zapravo traži da se utvrde ništetnim iznos početno odobrenog kredita, njezinu obvezu da kredit vrati, iznos početnog anuiteta te izračune prilikom konverzija koji su regulirani izričitim zakonskim normama. Naveo je tužiteljica ničim ne obrazlaže, niti dokazuje zašto bi takve odredbe koje su opće prihvaćene u pravnom prometu i bez kojih se ugovor o kreditu uopće ne može sklopiti bile ništetne, a niti je ništetnost takvih odredbi utvrđena u bilo kojem postupku.

2.

2. Nadalje, tuženik je naveo da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15 jer su ugovorne strane sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Naveo je da su sve tužiteljičine uplate i s osnove povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15 .

Naveo je da je prema čl. 19.d ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka te da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c toga zakona te je takvo mišljenje objavila na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani tuženika postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom jer je to potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita je nastupila na temelju očitovanja volje tužiteljice koja se kreditno zadužila uz valutnu klauzulu u CHF da se njezin kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to nakon što je dobila od banke zakonom propisane iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući i podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu, pri čemu je način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZID ZPK/15.

Tuženik je naveo da je bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužiteljice da konvertira svoj kredit, što je tuženik i učinio pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija pa je time tužiteljica stavljena u položaj kao da je od početka i cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačena s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR. Tužiteljica je stoga slobodnom voljom prihvatila konverziju te je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu nastao pravni odnos, kojim su ugovorne strane riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom.

Tuženik tvrdi da su konverzijom kredita nepoštene i ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju traži i povrat stečenoga bez osnove pozivajući se na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten novom zakonitom osnovom temeljem koje je tužiteljica stekla na zakonu utemeljenu tražbinu preplate. Tuženik smatra da nakon toga tužiteljica više ne može imati zahtjev temeljem stjecanja bez osnove pozivajući se na uvjete CHF kredita.

Tuženik se pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Gos 1/2019, prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

2. 3. Nadalje, tuženik je naveo da neovisno o eventualnom utvrđenju ništetnosti odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF, sporazum o konverziji koji je sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 je valjan i proizvodi pravne učinke.

2. 4. Tuženik je osporio tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora, navodeći da je na tužiteljici teret dokaza tih činjenica. Naveo je da tužiteljica ima i da je imala niz registriranih obrta na raznim adresama, pa tuženik stoga smatra da se nekretnina kupljena sredstvima kredita koristila radi obavljanja poslova obrta.

2. 5. Tuženik je zaključno predložio da sud u cijelosti odbije tužbene zahtjeve.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 13. svibnja 2025. istaknula kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 9.385,54 EUR. Tako istaknutim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje iznos više plaćenih anuiteta primjenom tečaja CHF-a na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta obračunat do dana provođenja konverzije 8. veljače 2016., od kojeg iznosa je oduzet iznos preplate priznat konverzijom te tzv. negativne tečajne razlike, odnosno iznosi koje je tužiteljica manje platila u razdoblju kad je tečaj CHF-a bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Na navedeni iznos tražbine tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate.

4. Tuženik se protivio preinaci tužbe izvršenoj podneskom od 13. svibnja 2025., kojom je povišen tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na zahtjev istaknut u tužbi te je istaknuo prigovor zastare u odnosu na povišeni iznos tužiteljičine tražbine.

5. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužiteljice od 13. svibnja 2025. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužiteljica nije mogla znati za točnu visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogla istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka. Povišeni tužbeni zahtjev za iznos od 105,77 EUR temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, pa se tuženik ne može osnovano protiviti takvoj preinaci. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 17-93, 115-139, 212-224 i 244-256 spisa te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama br. 225-240 spisa.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

8. 2. Sporno je bilo tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, informiranost tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pravna valjanost odredbi i dijelova odredbi osnovnog ugovora o kreditu, pravna valjanost odredbi i dijelova odredbi II. dodatka ugovoru o kreditu, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine te povišenog iznosa tražbine nakon provedenog financijskog vještačenja, sporan je bio tijek zakonskih zateznih kamata te općenito osnov i visina tužbenih zahtjeva.

9. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 1. veljače 2007., koji je solemniziran kod javnog bilježnika 7. veljače 2007., utvrđeno je da je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 113.897,28 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tuženica se obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica se obvezala tuženiku iznos kredita platiti u anuitetima, kao i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obfeze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Rok otplate kredita ugovoren u na 20 godina, s dospijećem tražbine kreditora najkasnije 1. ožujka 2029., a rok za korištenje kredita ugovoren je do 1. kolovoza 2007. Namjena kredita bila je kupnja stana. Tuženica se obvezala otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 715,04 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

10. Uvidom u II. dodatak ugovoru o kreditu od 5. veljače 2016., koji je solemniziran kod javnog bilježnika 5. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem ZID ZPK/15. Dodatkom ugovoru o kreditu ugovoreno je da neotplaćena glavnica kredita uCHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 88.686,45 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 619.099,89 kn, a na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita određen je u trajanju od 263 mjeseca. Prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplata utvrđen je većim od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. i to u iznosu od 27.358,19 kn. Ugovoreno je da obveza korisnika kredita na plaćanje anuiteta po osnovnom ugovoru za kredit u CHF postoji sve do predaje kreditoru javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovoru, a sve uplate od 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovoru kreditor će utvrditi u skladu sa čl. 19.f ZID ZPK/15 te će njihov učinak povećat i ili smanjiti iznos kredita. Dodatkom ugovoru određeno je da će se ukupni iznos preplate koristiti za podmirenje iznosa u visini od 50% preostalih anuiteta, a da s ostatkom preplate korisnik kredita ima pravo raspolagati odmah nakon provedene konverzije u skladu s dodatkom ugovoru, o čemu že dati kreditoru nalog za postupanje. Konačno, dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da na dan 30. rujna 2015. nedospje la glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice, koja je zakonski učinak konverzije, iznosi 56.795,99 EUR, koju je korisnik kredita dužan platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama dodatka ugovoru i to u mjesečnim anuitetima u iznosu od 375,06 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za EUR na dan plaćanja.

11. 1. Tužiteljica je iskazala da je osnovni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana, prodavatelj kojega je bio njezin poslodavac, koji je bio klijent Zagrebačke banke d.d. Zagreb te su zajedno s njim otišli u banku kako bi ugovorili kredit iz sredstava kojega će se prodavatelju isplatiti kupoprodajna cijena stana. Predočen im je standardni ugovor o kreditu te im je rečeno da imaju sreće što kupuju stan od tog prodavatelja jer je isti bio cijenjeni klijent banke i zbog toga nisu traženi nikakvi dodatni uvjeti, osim što je u svojstvu sudužnika ugovor trebao potpisati njezin suprug. Ponuđen im je isključivo ugovor s valutnom klauzulom u CHF te im je rečeno da kod takvog ugovora ne treba očekivati nikakva iznenađenja, a u to su vrijeme takvi krediti bili popularni kod potrošača, koji su u velikom broju sklapali takve vrste ugovora o kreditu. Tužiteljica je navela da je imala puno povjerenje u svog poslodavca kao prodavatelja stana i u djelatnike banke, a o valuti CHF nije ništa posebno znala, s time da nije ekonomske struke, pa nije stručna za tumačenje takvih pravnih poslova. U početku otplate kredita mjesečni anuiteti su iznosili oko 3.200,00 kn, da bi s vremenom porasli na iznose od preko 5.000,00 kn, koje iznose nije mogla otplaćivati te je bila prisiljena tražiti reprogram kredita. Ugovor je u početku bio sklopljen na rok otplate od 20 godina, a kako je došlo do porasta tečaja CHF -a, nije bila u mogućnosti otplaćivati kredit u znatno većim mjesečnim anuitetima te je tražila produljenje roka otplate kredita na maksimalno dugi rok, a prema njezinom sjećanju to je bio rok od 27 godina. Tijekom otplate kredita postala je član Udruge Franak te je postupala u skladu s uputama te udruge i podnijela je tužbu protiv banke prije provedene konverzije kredita. Nakon što je prihvatila konverziju kredita, po uputi navedene udruge je povukla tužbu protiv banke jer je tada prevladavalo pravno shvaćanje prema kojem njezina tužbe ne bi bila osnovana. Nakon povlačenja tužbe bila je dužna tuženiku platiti do tada nastale troškove postupka. Kako su se u međuvremenu mijenjala pravna shvaćanja, odlučila je ponovno podnijeti tužbu protiv tuženika prije isteka roka zastare.

11. 2. Tužiteljica je navela da je bila pozvana u banku u vezi konverzije kredita, u banci je sve bilo unaprijed izračunato i ona je zbog toga sklopila dodatak ugovoru o kreditu, kojim je utvrđen i iznos preplate te su joj za taj iznos u jednom razdoblju bili smanjeni mjesečni anuiteti. Koliko se sjeća, imala je mogućnost izabrati hoće li ili ne prihvatiti konverziju kredita, ali je opći stav javnosti i Udruge Franak bio takav da je za potrošače bolje da prihvate konverziju, a ona je ujedno na bilo koji nač in htjela sebi olakšati ispunjenje kreditne obveze za ubuduće te je zbog toga odlučila prihvatiti konverziju kredita. U međuvremenu promijenile su se njezine obiteljske prilike, razvela se od supruga, a kredit joj je predstavljao veliko opterećenje, dok joj više nije niti trebao tako velik stan, pa kada je uzela u obzir činjenicu da će kredit trebati otplaćivati i nakon odlaska u mirovinu, odlučila je prodati stan i sredstvima od prodaje od stana u cijelosti je podmirila kreditnu obvezu. Dok je stan bio u njezinom vlasništvu, u istome su stanovali suprug, ona i njihovo dijete, a nakon razvoda braka ostala je živjeti sama u tom stanu. Stan kupljen sredstvima kredita nalazi se na adresi [adresa] te isti nikada nije iznajmljivala. Imala je otvoren obrt koji se bavio grafičkim dizajnom te je isti imao evidentirano sjedište na njezinoj adresi, ali to je bilo samo formalno sjedište obrta te su u stanu nije obavljala nikakva poslovna djelatnost, osim što je u istome držala računalo koje joj je bilo osnovno sredstvo rada, dok je stan korišten isključivo za stanovanje članova obitelji. Tužiteljica je navela da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu njezin obrt nije spominjan ni u kojem kontekstu te da je svrha kredita isključivo bila rješavanje stambenog pitanja obitelji. Osim toga bila je u radnom odnosu kod privatnog poslodavca, a obrt joj je služio samo kao dodatni izvor prihoda.

11. 3. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je navela da je računalo bilo jedino i osnovno sredstvo njezinog rada kao grafičkog dizajnera, računalo je bilo u njezinom stanu i bez istoga nije mogla obavljati djelatnost obrta. Navela je da je imala nekoliko obrta, iste je otvarala i zatvarala ovisno o životnoj i obiteljskoj situaciji, a raniji obrti bili su samo njezina dodatna djelatnost koju je obavljala u slobodno vrijeme, a u radnom odnosu je bila kod drugog poslodavca. Posljednji obrt s nazivom [obrt] je o tvoren kad je odlučila obavljati isključivo samostalnu poslovnu djelatnost i od trenutka otvaranja tog obrta, a to je bilo 2021., isključivo radi u okviru tog obrta. Tužiteljica je navela da prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije tražila od banke otplatni plan za neku drugu vrstu kredita, npr. za eurski kredit, već je prihvatila ponuđeni ugovor o kreditu u CHF. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja i u okviru svojih znanja i iskustva neke stvari je shvatila, ali većinu sadržaja ugovora nije posebno proučavala jer nije ekonomske struke. Postupala je s povjerenjem u banku i u poslodavca koji je bio klijent te banke. Čula je za pojam valutne klauzule, ali taj pojam nije u potpunosti razumjela. Nije tražila nikakva dodatna pojašnjenja ugovora jer je sklapanje tog ugovora bilo rješenje za stambeno pitanje njezine obitelji te joj je bilo bitno da može dobiti kredit sredstvima kojeg će moći kupiti stan. Prije sklapanja ugovora nije se posebno informirala o stanju tečaja CHF -a. Vezano uz dodatak ugovoru o kreditu navela je da istoga nije posebno čitala, niti proučavala, u banci su izračuni već bili napravljeni i dodatak ugovoru je bio pripremljen te ga je potpisala. Nije imala nikakvih primjedbi na izračun konverzije i konverzija je izvršena po standardnoj proceduri na koju je pristala.

12. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor zaključila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od ..2015., Ž,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatel ja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12. 2. Iz izvadaka iz obrtnog registra na str. 116-122 spisa utvrđeno je da je tužiteljica od 14. listopada 2021. upisana kao vlasnica obrta [obrt], za grafički dizajn i usluge, sa sjedištem u [adresa]. U razdoblju od 4. listopada 2017. do 2. rujna 2021. tužiteljica je bila vlasnica obrta [obrt], za grafički dizajn i usluge, sa sjedištem u [adresa]. U razdoblju od 1. listopada 2004. do 4. siječnja 2008. tužiteljica je bila vlasnica obrta [obrt] "PLAN B", ko ji je u razdoblju od 15. ožujka 2007. do 4. siječnja 2007. imao prijavljeno sjedište na adresi [adresa], 3. [adresa], na kojoj adresi se nalazi i stan kojeg je tužiteljica kupila sredstvima predmetnog kredita.

12. 3. Tužiteljica je u svom iskazu potvrdila činjenicu da je bila vlasnica obrta koji je jedno vrijeme imao prijavljeno sjedište na adresi stana koji je kupljen sredstvima predmetnog kredita, ali da se po naravi djelatnosti obrta (grafički dizajn) u stanu nije odvijala poslovna djelatnost, već je tužiteljica u istome držala računalo koje joj je bilo potrebno za rad. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da je stan kupljen sredstvima kredita korišten za stanovanje njezine obitelji i da je kredit uzela kako bi riješila stambeno pitanje. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno je da se u istome ne spominje nikakva samostalna poslovna djelatnost tužiteljice, a tužiteljici je ponuđena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15, koji zakon regulira pi tanja potrošačkog kreditiranja, iz čega proizlazi da je i tuženik tužiteljicu smatrao potrošačem, a ne poslovnim subjektom.

12. 4. Iz svega navedenog sud je utvrdio da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila u svojstvu potrošača i da je namjena kredita bila kupnja stana za potrebe njezinog stanovanja i stanovanja članova njezine obitelji te da činjenica da je u tom stanu jedno vrijeme i to nakon sklapanja ugovora o kreditu bilo prijavljeno sjedište obrta tužiteljice sama po sebi ne dovodi u sumnju da se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom kreditiranju.

12. 5. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

13. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

13. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

13. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

13. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

13. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

13. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate prema jednostranoj odluci banke. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnice kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužiteljica bila obvezna otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

14. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

14. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

14. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, koja je nametnuta tužiteljici od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja, s time da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj tuženik nije niti ponudio kredit s nekom drugom valutnom klauzulom. Djelatnici tuženika tužiteljicu nisu upozorili na moguć rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i na činjenicu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu bio standardni ugovor tuženika, sastavljen u cijelosti od strane tuženika te tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati o bilo kojim uvjetima ugovora.

14. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 1. veljače 2007., a solemniziran kod javnog bilježnika 7. veljače 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

14. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

14. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. 10. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

14. 11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju opciju kreditiranja a da ju nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužiteljicu kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih i što joj je u velikoj mjeri otežalo ispunjenje kreditne obveze, zbog čega je tražila reprogram kredita i produljenje roka otplate na maksimalno dugi rok koliko je to bilo moguće. Tužiteljica je zbog znatnog povećanja mjesečnih anuiteta kredita uslijed porasta tečaja CHF-a i zbog nemogućnosti plaćanja istih prihvatila konverziju kredita kako bi si olakšala daljnje ispunjene kreditne obveze, da bi nakon nekog vremena prodala stan kojeg je kupila sredstvima kredita te je sredstvima dobivenih prodajom stana u cijelosti podmirila kreditnu obvezu. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na nju. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

15. 1. Tužiteljica je deklaratornim tužbenim zahtjevima zatražila utvrđenje ništetnima odredbi i dijelova odredbi čl. 1., 2., 7. i 23. osnovnog ugovora o kreditu, citirajući dijelovi tih ugovornih odredbi. Tužbeni zahtjev na utvrđenje citirajućih dijelova ugovornih odredbi djelomično je osnovan.

15. 2. Dio odredbe čl. 1. ugovora, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti od 113.897,28 CHF(stotrinaesttisućaosamstodevedesetsedam švicarskih franaka i dvadesetosam rapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita" nije ništetan jer sadrži iznos kredita koji je tužiteljici odobren i isplaćen po tečaju koji je važio na dan isplate kredita i s kojim tečajem je tužiteljica bila upoznata te je valjano i informirano pristala na isplatu tog iznosa.

15. 3. Dio odredbe čl. 2. st. 1., koji glasi: „…korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 113.897,28 CHF …“ te dio odredbe čl. 7., koji glasi: „…Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 715,04 CHF….“ također nisu ništetni jer se tužiteljica valjano i informirano obvezala vratiti kredit u iznosu od 113.897,28 CHF u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 715,04 CHF.

15. 4. Citirani dijelovi odredbi čl. 1., čl. 2. st. 1. i čl. 7. sadrže osnovne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1021. i čl. 1022. ZOO-a, bez kojih ugovor o kreditu ne bi mogao postojati, slijedom čega je sud odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti gore navedenih citiranih ugovornih odredbi.

15. 5. Ništetna je odredba ugovora o kreditu iz čl. 23. P, u kojoj je navedeno da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ugovora vezani uz valutnu klauzulu vezanu za CHF te da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, jer je suprotno tome u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača utvrđeno da potrošači kao korisnici kredita nisu bili informirani o svim rizicima i učincima ugovora vezanih uz valutnu klauzulu u CHF-u, a to je utvrđeno i iz provedenih dokaza u ovom postupku.

15. 6. Neovisno o tome što je sud ocijenio neosnovanim dio deklaratornog tužbenog zahtjeva za utvrđenje citiranih odredbi ugovora o kreditu iz čl. 1., čl. 2. st. 1. i čl. 7., sud je na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora i na temelju dokaza provedenih u ovom postupku, utvrdio da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu prema kojima je tužiteljica bila dužna otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a u odnosu na kunu u trenutku plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, a koje su sadržane u odredbi čl. 2. st. 1. ugovora ("obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja") i u čl. 7. st. 1. ("obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja"), a koje dijelove ugovornih odredbi je tužiteljica propustila citirati u okviru svog deklaratornog tužbenog zahtjeva, ali je sud o ništetnosti tih dijelova ugovornih odredbi odlučio kao o prethodnom pitanju.

16. 1. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u prema kojoj je bila dužna otplaćivati kredit po tečaju CHF-a na dan plaćanja, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16. 2. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat ila na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita i s kojim je tečajem tužiteljica bila informirana u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

17. 1. Iako se tuženik protivio dokaznom prijedlogu tužiteljice za provođenje financijskog vještačenja, smatrajući da je isto nepotrebno jer da ne postoji osnova za dosudu bilo kakve tražbine tužiteljici, sud je radi utvrđenja postojanja i visine tužiteljičine tražbine prema tuženiku, odredio i proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb.

17. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja CHF-a na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 72.924,92 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 kn) 9.678,81 EUR i to za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 719,47 kn, odnosno 95,49 EUR. Prema izračunu zateznih kamata na više plaćene razlike anuitete s osnove promjene tečaja do dana provođenja konverzije, odnosno do 8. veljače 2016., zakonske zatezne kamate ukupno iznose 3.581,38 EUR.

17. 3. Prema prometu po kreditu, a temeljem naknadno dostavljene dokumentacije vještaku, iznos preplate utvrđene konverzijom iznosi 3.779,16 EUR.

17. 4. Prema konačnom izračunu vještaka, zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja, umanjen za preplatu utvrđenu konverzijom i za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja, iznosi 9.385,54 EUR.

18. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je nakon provedenog vještačenja postavila tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.385,54 EUR.

19. 1. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka uz obrazloženje da je vještak pogrešno odbio iznos preplate priznat konverzijom kredita od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice jer se prema odredbi čl. 19.c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15 na preplatu priznatu u konverziji nisu obračunavale zatezne kamate pa se preplata ne može odbijati od zakonskih zateznih kamata. Predložio je sudu da se vještak pozove na očitovanje o tome. Tuženik je u okviru očitovanja vještaka i nadalje prigovarao osnovanosti tužiteljičine tražbine, što su prigovori pravne naravi, o kojima je ovlašten odlučivati sud, a ne financijski vještak.

19. 2. Sud nije prihvatio prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, niti ga je pozivao na očitovanje o tom prigovoru, jer se radi o pravnom pitanju o kojemu je ovlašten odlučiti sud. Sud je u nalazu i mišljenju vještaka imao sve potrebne elemente temeljem kojih je mogao, prema svom stavu, iznos preplate priznate konverzijom uračunati u tražbinu tužiteljice na način koji smatra pravilnim, pa na tu okolnost nije bilo potrebno tražiti očitovanje vještaka, pogotovo stoga što je sud prilikom određivanja f inancijskog vještačenja dao jasan zadatak o tome na koji način utvrditi postojanje tužiteljičine tražbine.

19. 3. Prema odredbi čl. 172. ZOO-a, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Dakle, prema navedenoj zakonskoj odredbi, u tužiteljičinu tražbinu po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u do provedene konverzije bilo je potrebno uračunati iznos preplate priznat konverzijom i to na način kako je to propisano odredbom čl. 172. ZOO-a te iznos preplate iz konverzije uračunati prije svega u iznos zakonskih zateznih kamata, a ostatak u iznos glavne tražbine, na što ne utječe činjenica što se prema ZID ZPK/15 na iznos preplate priznate konverzijom nisu obračunavale zatezne kamate.

19. 4. Što se tiče ostalih tuženikovih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka koji se odnose na osporavanje osnova tužiteljičine tražbine, isti su ocijenjeni neosnovanima iz razloga navedenih u obrazloženju ove odluke.

19. 5. Kako su nalaz i mišljenje financijskog vještaka izrađeni u skladu s nalogom suda, temeljem cjelokupne dokumentacije potrebne za izračun tužiteljičine tražbine te kako su isti jasni i nedvosmisleni, sud je nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvatio u cijelosti.

20. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bila dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi . Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužiteljica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu . Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljičinu tražbinu.

20. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: I 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

20.

3. Tužiteljica je tijekom postupka osporavala pravnu valjanost dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija i to u okviru deklaratornog tužbenog zahtjeva, kojim je tražila utvrđenje ništetnima odredbi i dijelova odredbi čl.

2. st. 1., čl.

2. st. 4., čl.

4. st. 1., čl.

5. st. 1., čl.

8. st. 1., čl.

9. st. 1., čl.

14. st. 3., čl.

14. st. 4., čl.

14. st.

5. i čl.

20. dodatka ugovoru o kreditu, u kojima su sadržani svi bitni elementi dodatka ugovoru. Tužiteljica smatra da su navedene odredbe dodatka ugovoru o kreditu ništetne zbog načina izračuna konverzije, jer je izračun izvršen temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, odnosno temeljem tečaja CHF-a i kamatne stope kakvi su bili u trenutku plaćanja mjesečnih anuiteta, umjesto na temelju inicijalne kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora i tečaja CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita, pa je posljedično tome u previsokom iznosu utvrđena nedospjela i neotplaćena glavnica.

Iz dokumentacije u spisu i iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tuženik izračun konverzije kredita u cijelosti napravio u skladu s odredbama ZID ZPK/15, odnosno u skladu s odredbama čl. 19.c toga zakona. Tuženik je u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 tužiteljici dostavio izračun konverzije za njezin kredit , obavijest da je kalkulacija izračuna u usporedni EUR kredit dostupna na mrežnoj stranici banke te obavijest o načinu na koji tužiteljica može pristupiti tim podacima, informativni sažetak izračuna konverzije, obrazloženje tog izračuna te obavijest kome se i na koji način može obratiti u slučaju potrebe za dodatnim objašnjenjima.

Dokazi o tome nalaze se na str. 123-139 spisa. Odredbe dodatka ugovoru o kreditu bile su određene, razumljive i jasne, pa je tako u dodatku ugovoru bio naveden točan iznos uplaćenih mjesečnih anuiteta, iznose preplate u odnosu na simulirani kredit u eurima, iznos nedospjele glavnice i iznos mjesečnih anuiteta u eurima, kao i podaci o načinu određivanje kamatne stope tijekom daljnje otplate kredita. Tuženik je prema odredbama ZID ZPK/15 bio dužan tužiteljici ponuditi konverziju kredita i sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, dok je tužiteljica mogla dobrovoljno odlučiti hoće li prihvatiti konverziju prema dostavljenom joj izračunu ili ne, odnosno hoće li i nadalje otplaćivati kredit s valutnom klauzulom u CHF.

Tužiteljica je odlučila prihvatiti konverziju kredita te je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu prihvatila sva svoja prava i obveze iz istoga, pa tako i visinu te dospijeće njezine preostale kreditne obveze. Dodatak ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora između ugovornih strana, s time da je tuženik bio dužan ponuditi sklapanje istoga, dok je tužiteljica imala mogućnost birati hoće li istoga sklopiti, ili ne. Prema već gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Slijedom navedenog, sud je u cijelosti ocijenio neosnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi II. dodatka ugovoru o kreditu, koji je sklopljen između stranaka i solemniziran kod javnog bilježnika 5. veljače 2016.

21. 1. Iako je II. dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, utvrđen pravno valjanim, bilo je potrebno utvrditi je li sklapanjem ugovora tužiteljica obeštećena i u kojem dijelu zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF - u. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj ica konverzijom kredita djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF- u i to s iznosom preplate priznate konverzijom kredita 3.779,16 EUR, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljičine tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, odnosno do 8. veljače 2016., kojeg dana je konverzija provedena, a imajući u vidu red uračunavanja prema čl. 172. ZOO-a.

21. 2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica u razdoblju do 1. veljače 2016., temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, preplatila svoju obvezu za iznos od 9.678,81 EUR. Zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta do konverzije 8. veljače 2016. iznose 3.581,38 EUR-a, koje je u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a potrebno smatrati podmirenima iznosom preplate priznate konverzijom kredita od 3.779,16 EUR-a, nakon čega je za preostali dio preplate priznate konverzijom kredita (197,78 EUR) potrebno umanjiti glavnu tražbinu s osnove preplaćenih anuiteta uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli do dana konverz ije, odnosno do 8. veljače 2016., odnosno od iznosa 9.678,81 EUR potrebno je oduzeti preostali dio iznosa preplate priznate konverzijom kredita (197,78 EUR), tako da preostaje glavna tražbina u iznosu od 9.481,03 EUR. Tužiteljica je navedeni iznos umanjila za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika od 95,49 EUR, tako da njezina konačna tražbina iznosi 9.385,54 EUR. Dakle, iznosom preplate priznate konverzijom kredita namirene su zakonske zatezne kamate te dio glavne tražbine od 197,78 EUR, dok glavna tražbina po toj osnovi u preostalom iznosu od 9.385,54 EUR nije namirena, iz čega proizlazi da konverzijom kredita tužiteljica nije u cijelosti obeštećena za ono što je tuženiku preplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Za preostali iznos preplate anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, kako je to opisano u nalazu vještaka, a kamate su izračunate i navedene u apsolutnom iznosu za razdoblje do 8. veljače 2016. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

21. 3. Tužiteljica, međutim, nema pravo tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos tražbine od 9.385,54 EUR od 1. listopada do 8. veljače 2016. jer su za to razdoblje kamate izračunate u apsolutnom iznosu i iste su u cijelosti podmirene do 8. veljače 2016. dijelom iznosa preplate priznate konverzijom kredita. Tužiteljica stoga, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, ima pravo na isplatu preostalog dijela glavne tražbine od 9.385,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 19. veljače 2016. do isplate, dok je preostali dio njezine glavne tražbine po toj osnovi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima do 8. veljače 2016., podmiren iznosom preplate priznatim konverzijom kredita.

22. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.

1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.).

Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare u odnosu na povišeni dio tražbine, nakon provedenog financijskog vještačenja jer se povišeni i konačno postavljen tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe, a podnošenjem tužbe prekinut je tijek roka zastare, kako za prvotno utuženi iznos, tako i za konačno utuženi iznos tražbine, s napomenom da prije provođenje financijskog vještačenja tužiteljica nije mogla znati za točan iznos svoje tražbine te je bez svoje krivnje nije mogla precizno istaknuti do zaključenja prethodnog postupka.

23. Sud je stoga u cijelosti prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnove promjene tečaja sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 9. veljače 2016., a odbio je samo zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 1. listopada 2015. do 8. veljače 2016. iz gore navedenih razloga.

24.

1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5., u vezi sa čl. 155. ZPP-a, jer je tužiteljica u pretežnom dijelu uspjela u parnici. Napominje se da su deklaratorni tužbeni zahtjevi tužiteljice na utvrđenje ništetnosti citiranih dijelova odredbi osnovnog ugovora o kreditu te II. dodatka ugovoru o kreditu u većem dijelu odbijeni, ali zbog postupanja po deklaratornim tužbenim zahtjevima nisu nastali nikakvi dodatni parnični troškovi. Tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnov tužiteljičine tražbine, sadržane u kondemnatornom tužbenom zahtjevu, odnosno osporavao je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF-u u osnovnom ugovoru o kreditu, smatrajući da tužiteljica nakon provedene konverzije ne može više ništa potraživati od tuženika temeljem osnovnog ugovora o kreditu, a takav prigovor tuženika sud je u cijelosti ocijenio neosnovanim te je prihvaćenjem dijela deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl.

23. P osnovnog ugovora o kreditu, kao i općenito odlučujući o ništetnosti valutne klauzule u CHF-u prema kojoj je tužiteljica bila dužna kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja svakog mjesečnog anuiteta, utvrdio da postoji osnova da joj se dosudi tražbina koja je predmet kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se u odnosu na istaknute kondemnatorne tužbene zahtjeve zasebno utvrdi vrijednost predmeta spora, jer kao je predmet tužbe, pored deklaratornog tužbenog zahtjeva, i kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se temelji na deklaratornom tužbenom zahtjevu, vrijednost predmeta spora određuje se prema visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

Nadalje, odbijanje u cijelosti deklaratornog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbi II. dodatka ugovoru o kreditu također nije utjecalo na uspjeh stranaka u postupku, jer temeljem tog dijela deklarativnog tužbenog zahtjeva tužiteljica ne potražuje ništa više, niti drugačije od kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojeg temelji na ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Kako je ovom presudu u cijelosti prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev (osim neznatnog dijela koji se odnosi na zatezne kamate za razdoblje od 1. listopada 2015. do 8. veljače 2016., a koje ne utječu na vrijednost predmeta spora), sud je ocijenio da tužiteljica nije uspjela u parnici samo u neznatnom dijelu te je tuženiku naložio da joj u cijelosti nadoknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

24. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 100 bodova po tbr. 7./1.,

- za sastav podnesaka od 30. listopada 2024. i 13. svibnja 2025. u visini od 100 bodova za svaki podnesak po tbr. 8./1.,

- za zastupanje na ročištima 6. veljače 2025. i 21. svibnja 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 500 bodova ili 1.000,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 250,00 EUR, što ukupno iznosi 1.250,00 EUR.

24. 3. Tužiteljici su dosuđeni troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 450,00 EUR, pa njezini ukupni troškovi iznose 1.700,00 EUR.

24. 4. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi s osnova sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer je temeljem odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/2018 i 51/2023) po zakonu oslobođena od plaćanja istih.

24. 5. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 11. srpnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Ana Čopor, Ulica kardinala Franje Kuharića 42, Hrašćica, Varaždin

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija d.o.o., Zagreb, Iblerov trg 10/VII