II Kž-191/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž-191/1999-3

RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. A. G. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnijetoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 12.ožujka 1999. godine broj K-25/99 (Kv-201/99), u sjednici održanoj 7. travnja 1999. godine,

riješio je:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 107. st. 1. ZKP, ukinut je pritvor okr. A.G., kojem se optužnicom državnog odvjetnika stavlja na teret kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, a koji je pritvor ranije bio određen i prodljen iz zakonske osnove u čl. 102. st. 2. toč. 3. ZKP.

Istovremeno je, u izreci pobijanog rješenja pod toč. 1, okrivljeniku određena mjera opreza zabrane posjećivanja mjesta J. - zaseok G., a za vrijeme trajanja kaznenog postupka.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i optuženiku umjesto mjere opreza, pritvor produlji po istoj pritvorskoj osnovi čl. 102. st. 2. toč. 3. ZKP.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Iz sadržaja žalbe državnog odvjetnika proizlazi da nije bilo mjesta određivanju mjere opreza zabrane posjećivanja mjesta, kada djeca okrivljenika nisu dala pismenu garanciju da će okrivljenika smjestiti kod sebe, a niti je određen kontrolni mehanizam pridržavanja ove mjere, a s druge strane povrijeđeno je i ustavno pravo okrivljenika na dom, zbog čega smatra državni odvjetnik da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za određivanje mjere opreza, već je trebalo zbog postojanja osobitih okolnosti vezanih za bojazan od ponavljanja djela pritvor produljiti po zakonskoj osnovi iz čl. 102. st. 2. toč. 3. ZKP.

Suprotno izloženim tvrdnjama žalitelja, treba reći, da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno ocijenio sve okolnosti koje upućuju na izricanje blaže mjere tj. mjere opreza radi bojazni od mogućeg ponavljanja djela, jer ukoliko se okrivljenik te mjere ne bi pridržavao, sud prvog stupnja, u svakom trenutku, može protiv okrivljenika ponovno odrediti pritvor po čl. 102. st. 2. toč. 3.ZKP.

Kod ovakove ocjene s pravom je sud prvog stupnja vrednovao osobite okolnosti osobne prirode u svezi s životnom dobi okrivljenika, njegovim teškim zdravstvenim stanjem, dosadašnjom neosuđivanošću, kao i činjenicom da djeca okrivljenika žive u S.1 i S.2, te su ga voljna prihvatiti za vrijeme trajanja kaznenog postupka.

Slijedom izloženog trebalo je odbiti žalbu državnog odvjetnika, te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP. U svezi postupovne povrede koju navodi državni odvjetnik, treba reći, da doista odluku o izricanju mjere opreza donosi predsjednik vijeća u fazi kaznenog postupka nakon podignute optužnice, međutim, kako se ovdje u stvari radi o obveznoj kontroli pritvora nakon podignute optužnice u smislu čl. 107. st. 1. ZKP, to je pobijano rješenje s pravom doneseno u sastavu vijeća iz čl. 20. st. 2. ZKP, a tada o žalbi odlučuje ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja.

U Zagrebu, 7. travnja 1999. godine

Zapisničar: Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r. Milan Gudelj, v.r.