Gž-1486/2010-10 · Županijski sud u Karlovcu

Gž-1486/2010-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca, Denis Pancirov Parcen kao predsjednice vijeća, Vesne Britvec i Mire Bosiljevac kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz K., zastupanog po punomoćniku V. B.,odvjetniku iz K., protiv tuženika H. r. K. d.o.o., zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva R. & O., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj: P-220/05-42 od 10.svibnja 2010. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 18.siječnja 2012. godine,

p r e s u d i o j e

O d b i j a j u se žalbe tužitelja D. P. i tuženika H. r. K. d.o.o. kao neosnovane, te se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj: P-220/05-42 od 10.svibnja 2010. godine p o t v r đ u j e.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Karlovcu broj: P-220/05-42 od 10.svibnja 2010. godine točkom I.a., naloženo je tuženiku H. r. K. d.o.o., da tužitelju D. P. isplati plaću za razdoblje od 14. srpnja 2003. godine do 3. travnja 2006. godine u iznosu od 307.263,20 kn bruto sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena na svaki pojedini mjesečni iznos u roku od 8 dana. Točkom I.b, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati naknadu za topli obrok za razdoblje od 14. srpnja 2003. godine do 3. travnja 2006. godine u iznosu od 13.715,75 kn, sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena na svaki pojedini mjesečni iznos, u roku od 8 dana, a kako to i proizlazi iz pobijane presude.

Pobijanom presudom točkom II., odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva, a kom III., naloženo je tuženiku da tužitelju na ime troškova postupka plati iznos od toč

8.495,67 kn, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Protiv te presude žalbu je pravovremeno izjavio tužitelj i to protiv točke II., i III., a zbog svih razloga iz čl.353. Zakona o parničnom postupku (Nar.nov.br. 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Tužitelj u žalbi navodi da je obzirom na vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. J. trebalo uzeti drugu varijantu nalaza koja obuhvaća i period nakon 3.travnja 2006, godine, obzirom na djelomičnu presudu od 15.listopada 2009. godine kojom je pravomoćno utvrđeno da nije dopušten otkaz ugovora o radu od 10.srpnja 2003. godine, i da je tuženiku naloženo da tužitelja vrati na poslove direktora. Prvostupanjski sud uzeo je u obzir prvu varijantu koja obuhvaća razdoblje od otkaza ugovara o radu do 3. travnja 2006. godine dana prestanka ugovora o radu. Tužitelj u žalbi dalje navodi da bi možda i nakon tog datuma tužitelj s tuženikom zaključio novi ugovor o radu pa da nije bilo osnove ne dosuditi tužitelju i naknadu plaće za nakon tog datuma – 3. travnja 2006. godine.

U odnosu na dio kojim je odbijen tužbeni zahtjeva kojim tužitelj potražuje troškove prijevoza, tužitelj u žalbi tvrdi da ima pravo na naknadu troškova prijevoza obzirom da utvrđeno da odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena i da se radi na potraživanje iz rada i s osnova rada.

U odnosu na troškove postupka tužitelj smatra du su mu troškovi trebali biti dosuđeni u cijelosti, pa predlaže u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti i dosuditi tužitelju u cijelosti tražbinu po tužbenom zahtjevu, kao i parnične troškove, odnosno u protivnom u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik pobija žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl.353. ZPP-a. Kao bitnu povredu prvostupanjski sud navodi da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, da nije pravilno primijenjena odredba čl.8. ZPP-a, a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u točkama I., i III., pa da je počinjena i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.1. ZPP-a. Tuženik dalje kao injenično stanje, te pogrešno

žalbeni razlog navodi da pogrešno i nepotpuno utvrđeno i č

primijenio i materijalno pravo.

Tuženik u žalbi navodi da je nesporno da je tužitelj s danom 3.travnjem 2005. godine otišao u mirovinu, a da prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao činjenicu prijevremenog umirovljenja tužitelja, te da tužitelj nije priložio rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz kojega bi se vidjela vrsta mirovine i visina mirovine, pa da je ostalo neutvrđeno činjenično stanje u koju vrstu mirovine je otišao tužitelj. Tuženik ističe da budući nije sporno da je tužitelj s danom 3. travnjem 2005. godine otišao u mirovinu da mu nakon tog datuma ne pripada pravo na naknadu plaće. U odnosu na dosudu naknade za topli obrok, tuženik ističe da ta naknada nije sastavni dio plaće prema Zakonu o radu. Tužitelj dalje tvrdi da naknada za topli obrok ne može pripasti tužitelju nakon 10.srpnja 2003. godine, jer nakon tog datuma tužitelj više nije dolazio na posao pa mu nije ni trebao topli obrok. Tuženik ne prihvaća argumentaciju suda kojom opravdava prvostupanjski sud svoju odluku glede dosude naknade za topli obrok.

U odnosu na odluku troškovima postupka, tuženik smatra da su troškovi postupka u cijelosti trebali niti dosuđeni tuženiku jer da je tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti, te da su previsoko odmjereni i da nisu u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženik predlaže žalbu uvažiti i u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženiku dosuditi troškove postupka, u protivnom u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Žalba tuženika nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem čl.365. ZPP, a povodom žalbe tužitelja i žalbe tuženika, ovaj sud je utvrdio da prilikom donošenja pobijane presude kao i u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl.365. ZPP-a, a niti relativno bitnu povredu iz čl.354.st.1.ZPP-a na koju upućuje tuženik. Izreka presude je razumljiva i ne proturječi razlozima presude, presuda se može ispitati.

Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl.8.ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

Tako je prvostupanjski utvrdio,

- da je tuženik dana 10.srpnja 2003. godine izvanredno otkazao ugovor radu tužitelju, a koji je sklopljen 3. travnja 2002. godine,

- da je djelomičnom presudom broj: P-220/05-26 od 15.listopada 2009. godine utvrđeno da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 10.srpnja 2003. godine i da je tuženiku naloženo da sukladno zakonskim propisima i sklopljenim ugovorom o radu od 3. travnja 2002. godine vrati tužitelja na rad na poslove direktora,

- da je ugovor o radu od 3. travnja 2002. godine sklopljen na vrijeme od 4 godine, odnosno do 3. travnja 2006. godine,

- da je nesporno da je tužitelj od 3. svibnja 2005. godine u mirovini i to u prijevremenoj mirovini,

- da obzirom je ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme,odnosno do 3. travnja 2006. godine da tužitelju do tog datuma pripada pravo na isplatu naknade plaće, odnosno do odlaska u mirovinu 3. svibnja 2005. godine, a nakon tog datuma tužitelju pripada umanjena naknada za isplaćene iznose mirovine,

- da je na okolnost visine plaće koju bi tužitelj primao da nije dobio otkaz provedeno financijsko vještačenje,

- da je vještak dao dvije varijante za naknadu plaće, jednu od dana odluke o izvanrednom otkazu do dana vještačenje, a drugu od dana odluke o izvanrednom otkazu do dana prestanka ugovora o radu 3. travnja 2006. godine,

- da je prvostupanjski sud prihvatio drugu varijantu kao osnovanu i zakonitu, budući bi tužitelju danom isteka roka na koji je ugovor o radu zaključen prestao i radni odnos- 3. travnja 2006. godine,

- da tužitelju prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke pripada bruto plaća u iznosu od 307,263,20 kn, a koji iznos je umanjen za iznose isplaćenih mirovina,

-da tužitelju pripada i naknada za topli obrok koji je sastavni dio bruto plaće u iznosu od 13.715,75 kn, jer je to pravo ugovoreno između stranaka ugovorom o radu od 3. travnja 2002. godine, i da se neradi o naknadi vezanoj za prisutnost radnika na poslu,

- da tužitelju ne pripada pravo na naknadu plaće i naknadu za topli obrok nakon 3. travnja 2006. godine jer mu je tada prestao radni odnos, pa nema ni pravne osnove,

-da je tužitelju naknada plaće dosuđena u bruto iznosu u skladu s odredbom Zakona o radu ( Nar.nov.br.11/03 – dalje ZR),

- da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova za prijevoz s posla i na posao jer da se radi o namjenskoj naknadi troškova prijevoza koja je vezana za prisutnost radnika na poslu, a kako tužitelj od dana izvanrednog otkaza nije dolazi na posao da nije ni imao stvarnih troškova prijevoza.

Ovako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, nije sporno da je djelomičnom presudom broj: P-220/05-26 od 15.listopada 2009. godine utvrđeno da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 10.srpnja 2003. godine i da je tuženiku naloženo da sukladno zakonskim propisima i sklopljenim ugovorom o radu od 3. travnja 2002. godine vrati tužitelja na rad na poslove direktora.

Međutim, kako je navedenom presudom presuđeno da se tužitelj vraća na posao sukladno zakonu i zaključenom ugovoru o radu, a ugovor o radu zaključen je na vrijeme od 4 godine, odnosno do 3. travnja 2006. godine, to tužitelj do tog datuma ima pravo na sva prava i obveze iz zaključenog ugovor o radu od 3. travnja 2002. godine kao da radni odnos nije prestao, a za potraživanja nakon dana 3. travnja 2006. godine tužitelj nema pravne osnove, nema ugovora o radu. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu plaće i svih prava iz radnog odnosa, za razdoblje od dana prestanka radnog odnosa po odluci tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, od dana 10.srpnja 2003. godine do dana 3. travnja 2006. godine do kojeg dana je ugovor o radu zaključen.

Da li bi tužitelj i nakon tog datuma bio ponovno u radnom odnosu kod tuženika kao direktor tuženika, je neizvjesna činjenica, koju tužitelj tijekom postupka nije uspio osporiti, odnosno dokazati da bi i nakon 3. travnja 2006. godine tuženik ponovno sa njime zaključio ugovor o radu za radno mjesto direktora tuženika, pa je pravilno prvostupanjski sud udovoljio tužbenom zahtjevu do dana 3. travnja 2006. godine, kao dana prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika.

Tuženik je dana 3.svibnja 2005. godine otišao u mirovinu, što nije sporno. Za odlučivanje o isplati naknade plaće sasvim je nebitno da li je tužitelj otišao u prijevremenu starosnu mirovinu ili neku drugu, bitno je da je tužitelj od tog datuma u mirovinu i da mu od tog datuma do dana prestanka ugovora o radu – dana 3. travnja 2006. godine pripada razlika između iznosa isplaćenih mirovina i plaće koju bi primao da je ostao u radnom odnosu da dana na koji ugovor o radu zaključen.

Vještačenjem je utvrđena visina plaća i ostalih novčanih naknada koje bi tužitelj primao da je radio do isteka roka na koji je ugovor zaključen, odnosno od dana umirovljenja pa do isteka ugovora o radu utvrđena je razlika između plaće i mirovine tužitelja.

Vještak je dao nalaz i mišljenje na koje stranke nisu imale primjedbi, a dan je u skladu s pravilima struke i na temelju relevantnih podataka (podataka HZMO – Područna služba K. o mjesečnim iznosima mirovine za tužitelja, i iz koje potvrde proizlazi da je tužitelj u prijevremenoj starosnoj mirovini, te izvršenog uvida u obračunske liste plaće direktora tuženika za utuženo razdoblje), te je kao takav relevantan dokaz za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja.

Prema zaključenom ugovoru o radu tužitelj uz osnovnu plaću ima pravo i na naknadu za topli obrok i troškove prijevoza.

Prvostupanjski sud prihvaća dio tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu za topli obrok do istog datuma kao i za isplatu naknada plaća, jer da se radi o sastavnom dijelu bruto plaće tužitelja.

Ovakav stav prvostupanjskog suda je točan, budući je Vlada RH Pravilnik o neoporezivom stalnom dodatku na plaću 1995. godine ukinula, i stalni dodatak za topli obrok postao je sastavni dio bruto osnove za obračun plaća i na njega se plaćaju porezi i doprinosi, (Pravilnik prema Zakonu o porezu na dohodak - Nar.nov.br.95/05).

U odnosu na potraživanje tužitelja za troškove prijevoza na posao i s posla pravilno je prvostupanjski sud odbio taj dio tužbenog zahtjeva u cijelosti. Naime, naknada za troškove prijevoza na posao i s posla prema Zakonu o porezu na dohodak (Nar.nov.br.177/4), Pravilnika o porezu na dohodak, ne smatra se oporezivim iznosom koji poslodavac isplaćuje zaposleniku i radi se o stvarnim troškovima koje je zaposlenik imao dolaskom na posao.

Tužitelj od dana izvanrednog otkaza ugovora o radu nije dolazio na posao, dakle nije imao stvarne troškove, te mu stoga i ne pripada pravo na isplatu naknade za troškove prijevoza za vrijeme dok nije radio.

Dakle, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom postupku i pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe Zakona o radu, Pravilnika o porezu na dohodak), kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatom naknade plaće i naknade toplog obroka od dana nedopuštenog prestanka radnog odnosa do dana prestanka ugovora o radu, a za ostali period odbio potraživanje tužitelja jer nema pravne osnove.

U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova naknade troškova prijevoza, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, jer tužitelju za utuženi period takva naknada ne pripada iz naprijed navedenih razloga.

Nisu osnovane žalbe tužitelja i tuženika i u odnosu na odluku o troškovima postupka. Prvostupanjski sud dao je opširno obrazloženje i za troškove tužitelja i za troškove tuženika, te je u skladu s odredbom čl.154. i 155. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi za rad odvjetnika valjano odredio naknadu troškova tužitelju.

Slijedom iznijetoga, a temeljem čl.368.ZPP-a, valjalo je žalbu tužitelja i žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Karlovcu, 18. siječnja 2012. godine

Predsjednik vijeća:

Denis Pancirov Parcen