Rev-3606/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3606/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej i Vjere Delić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R.J. iz B., sada u O., zastupana po punomoćniku B.P., dipl. pravniku, djelatniku SSSH Povjereništvo Osijek, protiv tuženika Ugostiteljsko poduzeće "T. " d.d. O., zastupanog po punomoćniku M.P., dipl. pravnici, radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 29. lipnja 1995. godine posl. br. Gž-1063/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. listopada 1994. godine, posl. br. Pr-403/92, u sjednici održanoj dana 27. lipnja 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Poništavaju se odluke tuženika broj 274 od 20. rujna 1991.godine kojom tužiteljici prestaje radni odnos i odluka tuženika od 29. srpnja 1992. godine kojom se odbija prigovor tužiteljice kao nezakonite.

Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na rad i prizna joj pravo iz radnog odnosa u neprekinutom trajanju od 8. rujna odnosno nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do povratka na rad, sve to u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja".

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupanja.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje presude nižih sudova preinače i prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se ukinu i vrate na ponovni postupak. Pravovremenu i potpunu, te dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je temeljem čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92 - u daljnjem tekstu: ZPP) na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske o istoj izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

Tvrdnja revidentice da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se tako ostvario revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP je neosnovana.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljici odlukom tuženika br. 274 od 23. rujna 1991. godine prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka s posla od pet radnih dana uzastopno, te da je prigovor tužiteljice na navedenu odluku odbijen kao neosnovan odlukom Radničkog savjeta tuženika od 29. srpnja 1992. godine.

Utvrđeno je nadalje da je tužiteljica koristila godišnji odmor u trajanju od 23. kolovoza 1991. pa do 7. rujna 1991. godine, da joj nije odobreno korištenje preostalog dijela godišnjeg odmora, a niti neplaćeni dopust, te da je tužiteljica prognanica iz Bilja.

I u ovoj fazi postupka sporna je zakonitost pobijanih odluka.

Opravdavajući reviziju tužiteljica ponovno ističe, da se na njezin radnopravni status trebala primijeniti Uredba o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("NN" br. 55/91 - u daljnjem tekstu: Uredba) s primjenom od 10. 9. 1991. godine, i to čl. 8. navedenog propisa, budući je u vrijeme donošenja predmetne Uredbe tužiteljica bila u statusu prognanika.

I povrh činjenice, što je tužiteljica prognanica iz B., i da od 22. 8. 1991. godine ima status prognane osobe, pravilno su niži sudovi otklonili primjenu citirane odredbe, a koja glasi:

"Radniku izbjeglici ili radniku koji ne može dolaziti na radno mjesto zbog terorističkih oružanih akcija ili ozbiljnih prijetnji ne može prestati radni odnos dok postoje ovi razlozi".

Ovo stoga, što prema stajalištu nižih sudova, a koje prihvaća i ovaj sud tužiteljica se ne bi mogla pozivati uspješno na svoj izbjeglički odnosno prognanički status, kada se nakon iskorištenog dijela godišnjeg odmora (14 dana), koji joj je odobren već kao izbjeglici u O. nije javila tuženiku na rad, a za njim je postojala potreba, u situaciji kada joj je tuženik osigurao smještaj u hotelu "T. " u O., gdje su bili smješteni ostali prognanici iz B., te drugih mjesta okupirane Baranje.

Naime, pravilan je pravni zaključak nižih sudova da citirana odredba čl. 8. Uredbe ne zaštićuje apsolutno radnopravni status svakog izbjeglice odnosno prognanika, već samom činjenicom što mu je takav status priznat, jer istu odredbu valja tumačiti u kontekstu mogućnosti obavljanja procesa rada svog radnog mjesta.

Pravilno su stoga niži sudovi primijenili materijalno pravo jer u situaciji, kada je tuženik omogućio tužiteljici da se smjesti kao radnik prognanik u O., da bi je rasporedio na rad u svoju drugu poslovnu jedinicu, pa joj stoga nije ni odobrio daljnje korištenje godišnjeg odmora kao i neplaćeni dopust, s osnovom su sudovi zaključili da su se ispunile pretpostavke koje čine, da je izostanak s posla tužiteljice bio neopravdani temeljem citirane odredbe Uredbe.

Stoga i činjenica što je tužiteljica sebi i svojoj porodici samoinicijativno našla privremeno boravište u P. i cijelo razdoblje boravka u P. imala status izbjeglice nisu odlučne okolnosti za razrješenje ovog spora.

Valjalo je stoga temeljem čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 27. lipnja 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)