Usž-4833/2018-2 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Usž-4833/18-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Mirjane Čačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. L. iz N. V., P., kojeg zastupa opunomoćenik J. L. (otac) iz N. V., P., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Z., radi produženja važenja lokacijske dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 UsI-796/17-12 od 11. rujna 2018., na sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2019.

p r e s u d i o j e

I.Žalba tužitelja se usvaja.

Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 UsI-796/17-12 od 11. rujna 2018.

II. Tužbeni zahtjev tužitelja se usvaja.

1. Poništava se rješenje Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, klasa: UP/II-350-05/16-02/146, urbroj: 531-05-2-2-1-17-2 od 13. veljače 2017.

2. Poništava se točka I. izreke rješenja P.-g. županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave C., klasa: UP/I-350-05/16-05/8, urbroj: 2170/1-03-02/1-16-2 od 6. rujna 2016. u dijelu koji glasi: „odnosno do 29.9.2017. godine“ te se određuje „od dana pravomoćnosti ovog rješenja“.

Obrazloženje

Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-350-05/16-02/146, urbroj: 531-05-2-2-1-17-2 od 13. veljače 2017. i rješenja Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša P.-g. županije, Ispostave C., klasa: UP/I-350-05/16-05/8, urbroj: 2170/1-03-02/1-16-2 od 6. rujna 2016. (točka I. izreke), te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovoga spora (točka II. izreke).

Navedenim rješenjem tuženika od 13. veljače 2017., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 6. rujna 2016., kojim se važenje lokacijske dozvole, izdane tužitelju za izgradnju poluugrađene obiteljske kuće na dijelu kat.čest.br. 3345/1 k.o. L. u P., klasa: UP/I-350-05/13-03/8, urbroj: 2170/1-07-02/1-13-4 od 13. rujna 2013. (pravomoćne dana 29. rujna 2013.), produžava za još dvije godine, odnosno do 29. rujna 2017. godine, ukoliko se u tom roku podnese zahtjev za izdavanje građevinske dozvole (točka I. izreke), te se utvrđuje da se nisu promijenili uvjeti utvrđeni u skladu s odredbama ovog Zakona i drugi uvjeti u skladu s kojima je lokacijska dozvola izdana, a to je Odluka o donošenju prostornog plana uređenja Grada N. V. („Službene novine PGŽ“ broj 55/06., 23/10., 36/10., 1/13., 19/13., 13/14. i 41/15.) (točka II. izreke).

Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu, u kojoj ističe kako se tom presudom potvrđuje ispravnost rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 6. rujna 2016., temeljem kojeg je dobio produženje važenja lokacijske dozvole od 6. rujna 2016. do 29. rujna 2017., dakle, samo 13 mjeseci umjesto prema zakonu dvije godine. Stoga predlaže ovom Sudu da poništi osporenu presudu i naloži prvostupanjskom tijelu izdavanje novog rješenja s rokom važenja od dvije godine od dana pravovaljanosti i izvršnosti izdanog rješenja.

Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

Žalba je osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da osporena presuda nije na zakonu utemeljena zbog pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Naime, u pravu je tužitelj kada tijekom predmetnog upravnog postupka te u tužbi i žalbi upire na činjenicu da je ovdje osporenim prvostupanjskim rješenjem produženje važenja ranije izdane lokacijske dozvole od 13. rujna 2013. trebalo vezati za trenutak pravomoćnosti tog rješenja.

Osnovanost takve tvrdnje proizlazi iz članka 150. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 153/13.), kojom je propisano da lokacijska dozvola prestaje važiti ako se u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti lokacijske dozvole, pored ostalog, ne podnese zahtjev za izdavanje građevinske dozvole (stavak 1. točka 4.), s tim da se važenje lokacijske dozvole produžuje na zahtjev podnositelja zahtjeva ili investitora jednom za još dvije godine ako se nisu promijenili uvjeti utvrđeni u skladu s odredbama ovoga Zakona i drugi uvjeti u skladu s kojima je lokacijska dozvola izdana (stavak 2.).

U konkretnom slučaju tužitelj je ishodio pravomoćnu lokacijsku dozvolu od 13. rujna 2013., nakon čega je zatražio produženje važenja iste za još dvije godine, čemu je ovdje udovoljeno tek nakon što je prethodnim rješenjem tuženika od 30. ožujka 2016. poništeno ranije prvostupanjsko rješenje od 10. prosinca 2015., kojim je zahtjev za produženje važenja predmetne lokacijske dozvole bio odbijen.

Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, prema kojoj se važenje lokacijske dozvole veže uz njenu pravomoćnost, to je i važenje rješenja kojim se produžuje važenje lokacijske dozvole potrebno odrediti od dana njegove pravomoćnosti. Naime, prava koja su stranci priznata rješenjem javnopravnog tijela smatraju se stečenima tek nakon pravomoćnosti tog rješenja pa, stoga, i rok važenja takvog rješenja počinje teći od trenutka njegove pravomoćnosti. Svako drukčije tumačenje imalo bi za posljedicu da bi u određenim slučajevima (povodom žalbe odnosno upravnog spora stranaka u postupku) rok važenja lokacijske dozvole protekao i prije nego je počeo teći ili bi se znatno skratio kao u ovom slučaju, a što nije na zakonu utemeljeno.

S obzirom na navedeno, ovaj Sud ne može prihvatiti razloge koje je prvostupanjski sud dao u obrazloženju osporene presude, a kojima je rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela ocijenio zakonitima.

Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17.), usvojiti žalbu tužitelja i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 18. travnja 2019.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović, v.r.