I Kž-599/2009-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 599/09-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa, Ranka Marijana, Miroslava Šovanja i mr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. B., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u vezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 29. svibnja 2009. godine, broj K-26/09, u sjednici održanoj dana 17. studenog 2009. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnje Lončar,

p r e s u d i o j e :

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. B. odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim D. B. što je počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01, 105/04, 84/05) u vezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 71/06), te mu je temeljem tog zakonskog propisa uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. c) Kaznenog zakona izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca.

Potom je odlučeno da se temeljem 69. st. 1. Kaznenog zakona opoziva uvjetna osuda iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu od 23. srpnja 2008. godine broj K-1221/99, te da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine smatra utvrđenom. Isto je odlučeno i u odnosu na uvjetnu osudu iz pravomoćne prasude Općinskog suda u Zadru od 25. siječnja 2008. godine broj K-97/05 (pogrešno navedeno K-97/09) te da se kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci smatra utvrđenom. Nakon toga je optuženi D. B. uz primjenu odredbe čl. 69. st. 3. i čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 4 (četiri) mjeseca, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. veljače do 29. svibnja 2009. godine. Na temelju čl. 173. st. 7. Kaznenog zakona od optuženika je oduzeto 64,09 grama opojne droge marihuana, digitalna vaga za

I Kž 599/09-5

precizno mjerenje, dok je od M. J. oduzeto 8,47 grama opojne droge marihuana. Dalje je odučeno da se na temelju čl. 80. st. 1. Kaznenog zakona od optuženika oduzima mobitel marke «Nokia» pozivnog broja …, a da se, na temelju čl. 82. st. 1. Kaznenog zakona, oduzima imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 3.300,00 kn. U odnosu na troškove je odlučeno da je optuženik, na temelju čl. 122. st. 1. u vezi čl. 119. st. 2. toč. 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku, dužan naknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 4.458,00 kn, i to 732,00 kn na na ime troška vještaka psihijatra; 976,00 kn na ime vještaka sudske medicine; 1.750,00 kn na ime troška branitelja po službenoj dužnosti i 1.000,00 kn na ime sudskog paušala.

Protiv te presude, zbog odluke o kazni (čl. 370. st. 1. Zakona o kaznenom postupku), žalbu je podnio državni odvjetnik te predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se optuženiku izrekne stroža kazna.

Žali se i optuženik putem branitelja J. F., odvjetnika iz S., također zbog odluke o kazni s prijedlogom da se optuženika oslobodi kazne, podredno da ga se blaže kazni.

Optuženik je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže odbijanje te žalbe.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju od 10. srpnja 2009. godine pod brojem KŽ-DO-1136/09, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Ispitujući osnovanost odluke o kazni, povodom žalbe državnog odvjetnika i optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti, koje su inače u smislu čl. 56. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja.

Naime, sud prvog stupnja je optuženiku kao olakotno ispravno cijenio priznanje djela, mladu dob, obiteljske i materijalne prilike, teško narušeno zdravstveno stanje bez izgleda za poboljšanje te korektno držanje pred sudom. Nasuprot tome, kao otegotno je vrednovano da je optuženik osuđivan, pored ostalog, i zbog istovrsnih kaznenih djela, dakle, da je specijalni povratnik, zatim visok stupanj upornosti i bezobzirnosti u počinjenju djela, kao i objektivnu okolnost raširenosti kaznenih djela zlouporabe opojnih droga na području nadležnosti suda. Potom je sud zaključio da utvrđene olakotne okolnosti predstavljaju osobito olakotne okolnosti kao razlog za sudsko ublažavanje kazne zbog čega je za kazneno djelo koje je predmet ovog postupka (čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona) izrekao kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca. Nakon toga je opozvao uvjetne osude i uzeo kao utvrđenu zatvorsku kaznu u trajanju od 2 (dvije) godine, te zatvorsku kaznu u trajanju od 8 (osam) mjeseci, te je primjenom odredaba o stjecaju izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 4 (četiri) mjeseca.

Državni odvjetnik kao razloge za strože kažnjavanje ističe da sud nije dao odgovarajući značaj otegotnim okolnostima, pa da je trebao uzeti u obzir da je optuženik

I Kž 599/09-5

višestruko osuđivan zbog čega je očito da dosadašnje kažnjavanje nije postiglo preventivnu ni represivnu svrhu s obzirom da se isti ponovno pojavljuje kao počinitelj kaznenog djela, a da ga u tome nije onemogućilo loše zdravstveno stanje koje je sud vrednovao kao osobito olakotnu okolnost. Dalje ističe da je optuženiku činjenje kaznenih djela bilo jedini izvor zarade jer je loših materijalnih prilika.

Suprotno navodima državnog odvjetnika, optuženik u svojoj žalbi smatra da su ostvarene pretpostavke za daljnje ublažavanje kazne i pri tome predlaže primjenu odredbe čl. 173. st. 8. Kaznenog zakona na način da ga se oslobodi od kazne u skladu sa čl. 58. st. 2. i 3. Kaznenog zakona, odnosno odmjeri kazna ispod granica propisanih čl. 57. Kaznenog zakona, i to iz razloga što je optuženik pred istražnim sucem priznao veću kriminalnu količinu od one koja mu se stavljala na teret i na taj način bitno pridonio otkrivanju kaznenog djela.

Razmatranjem žalbenih navoda ovaj sud nije našao elemenata za preocjenu okolnosti relevantnih za kažnjavanje, ni u pravcu u kojem to predlaže državni odvjetnik, niti u pravcu u kojem to predlaže optuženik.

Naime, optuženik je do sada osuđivan u ukupno pet navrata, i to zbog kaznenih djela zlouporabe opojnih droga te zbog imovinskih kaznenih djela koja okolnost sama po sebi svakako govori u prilog izricanja strože kazne. Međutim, iz nalaza medicinskog vještaka proizlazi da isti boluje od teškog oblika upale kosti koja se ne može izliječiti poznatim lijekovima pri čemu boravak u zatvorskim uvjetima ima direktnu, uzročno posljedičnu vezu sa zdravstvenim stanjem optuženika. Stoga je za zaključiti da zatvorska kazna za optuženika ne predstavlja samo represiju u vidu lišenja slobode, već i određeni predvidivi rizik za njegovo zdravstveno stanje zbog kojeg duljinu zatvorske kazne treba prilagoditi i tim predvidivim posljedicama za optuženika. Stoga, unatoč prijašnjoj osuđivanosti, ova bolest optuženika zajedno s drugim olakotnim okolnostima do te mjere nadvladava utvrđene otegotne okolnosti da su ostvarene osobito olakotne okolnosti kao razlog za ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma kako je to sud odmjerio za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona.

U odnosu na žalbeni navod optuženika da je isti pridonio otkrivanju kaznenog djela, pa da su time ostvarene pretpostavke za primjenu čl. 173. st. 8. Kaznenog zakona u vidu ublažavanja, odnosno oslobođenja od kazne, valja reći da se ovdje ne radi o takvom priznanju koje predstavlja dragovoljni bitni doprinos otkrivanju kaznenog djela, a sud je njegov način obrane na sudu vrednovao kada je uzeo u obzir priznanje djela i korektno držanje pred sudom, čime je te okolnosti na pravilan način uklopio u osobito izražene olakotne okolnosti.

Stoga, okolnosti navedene u žalbama nisu od novog odlučujućeg značaja za odmjeravanje kazne, a izrečena kazna zatvora za predmetno kazneno djelo, kao i jedinstvena kazna zatvora, ukazuje se primjerenom težini djela i kaznenoj odgovornosti optuženika i takvom kaznom će se, i po stajalištu ovog suda, izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenog djela, utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, ali na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja (čl. 56. Kaznenog zakona).

Slijedom svega naprijed izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, te kako se odluke o sigurnosnim mjerama temelje na ispravno

I Kž 599/09-5

utvrđenim činjenicama i valjanoj primjeni zakona i kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je temeljem čl. 387. Zakona o kaznenom postupku, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. studenog 2009. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivona Horvatić, v. r.

Ana Garačić, v. r.