Rev-1027/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1027/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata, kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja C.A. iz Č., ul. . -. ., zastupana po V.S., savjetniku u OSP Č., protiv tuženika L. d.o.o. Č., zastupan po K.M., odvjetniku iz I.G., radi poništenja odluke o prestanku rada, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 24. studenog 1992., br. Gž-1370/92., kojom je djelomično preinačena a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Čakovcu od 22. rujna 1992., br. P-393/92., u sjednici održanoj dana 31. siječnja 1995.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao neosnovana odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Čakovcu naloženo je tuženiku L. da isplati tužiteljici razliku plaće u iznosu navedenom u točki I izreke sa pripadajućim kamatama, dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim se tražilo da se poništi odluka o prestanku rada koju je donio direktor tuženika u odnosu na tužiteljicu usmeno dana 31. 3. 1992. i pismeno dana 30. 3. 1992. i naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto NKV radnika krojača. Odlučeno je nadalje da svaka stranka snosi svoje troškove.

Okružni sud u Varaždinu, kao sud drugog stupnja, preinačio je pobijanu presudu u odbijajućem dijelu na način da je poništio odluku o prestanku radnog odnosa koju je donio direktor tuženika, te naložio tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto radnika krojača, dok je u pogledu dosuđujećeg dijela u pogledu isplate razlike plaće uz zakonsku kamatu, ukinuta prvostupanjska presuda, kao i u odluci o parničnom trošku, te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u tom opsegu.

Protiv pravomoćne presude drugostupanjskog suda izjavio je tuženik reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog za preinaku drugostupanjske presude na način da bude potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu.

Tužiteljica je dala odgovor na reviziju u kojem je predložila da revizija bude odbijena, dok se nadležni državni odvjetnik nije izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet ovog revizijskog postupka je samo zahtjev tužiteljice za poništenje odluke o prestanku rada i vraćanje na rad, jer je drugostupanjskom odlukom ukinuta prvostupanjska presuda u pogledu zahtjeva za isplatu razlike plaće.

Drugostupanjski sud je djelomičnom preinakom prvostupanjske presude prihvatio tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženika o prestanku rada tužiteljici, jer je ocijenio da nije na zakonom propisani način proveden postupak za utvrđenje da tužiteljica nema potrebnog znanja i sposobnosti za izvršavanje poslova radnog mjesta na koje je raspoređena. Odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa propisano je da se utvrđenje radnikove radne sposobnosti vrši u postupku propisanom općim aktom, a protiv odluke o otkazu radnik ima pravo prigovora o kojem nadležni organ odlučuje tek na temelju nalaza komisije koja se za takve slučajeve formira. Takav postupak tuženik nije ni propisao niti proveo. Postupivši tako povrijedio je i odredbu čl. 7. Općeg kolektivnog ugovora koji je važio u to vrijeme, a kojim je propisano između ostalog i saslušanje radnika i obavijest sindikata, što također nije učinjeno. Smatrajući da je donošenje odluke o prestanku rada, kraj spomenutih propusta, rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, drugostupanjski je sud preinakom prvostupanjske presude u ovom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev i poništio odluku o prestanku rada.

Pobijajući revizijom odluku žalbenog suda tuženik ističe dva prigovora: prvi, da je komisijski utvrđena nesposobnost radnika, i drugi, da se tužiteljica zaposlila u drugoj radnoj organizaciji, pa da bi odluka bila neizvršiva.

Ni jedan od spomenutih prigovora ne stoji.

Pitanje formiranja komisije ocijenio je drugostupanjski sud i našao da jednom ad hoc komisijski utvrđena činjenica da je tužiteljica nekvalitetno sašila etikete (kožne na pojasnici na hlačama), ne otklanja propust tuženika da nije bila formirana komisija koja bi utvrdila nepostojanje potrebnog znanja i sposobnosti za izvršavanje poslova radnog mjesta na koje je radnik raspoređen. Spomenutim nalazom, naime, ne određuje se o kolikom se broju hlača radi, a niti se iz njega može zaključiti da bi ta pogreška bila rezultat neznanja, odnosno nesposobnosti.

Okolnost pak da je tužiteljica zasnovala radni odnos na drugom mjestu ne može biti razlog za odbijanje njezinog tužbenog zahtjeva jer ona ima pravo, ako uspije u sporu, odlučiti gdje će raditi.

Prihvativši tužbeni zahtjev za poništenje odluke o prestanku rada drugostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo, a kako nema ni one procesne povrede na koju revizijski sud uvijek pazi i po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, Nar.Nov. br. 53/91) trebalo je temeljem čl. 393. ZPP reviziju kao neosnovanu odbiti.

U Zagrebu, 31. siječnja 1995.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.