Legislator Case Law & Legislation
Revr-706/2004-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible for challenging factual findings and applies statute of limitations.

Case Number Revr-706/2004-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a final labor dispute judgment. The prosecutor argued that the lower courts committed a procedural error by failing to address her claim of an oral dismissal and incorrectly applied the statute of limitations. The court ruled that the appeal was inadmissible because it merely challenged established facts rather than legal errors, and the claim was time-barred under the Labor Law.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 375. st. 1. ZPP; Čl. 385. st. 3. ZPP; Čl. 79., 80., 83. ZOPRO; Čl. 393. ZPP: An appeal against a final judgment is inadmissible if it solely contests factual findings without alleging a violation of procedural law, and claims for unpaid wages are barred by the statute of limitations if the employee failed to seek protection within the legal timeframe.

Keywords

AI generated
statute of limitations labor dispute inadmissible appeal factual findings oral dismissal procedural error

Cited Legislation

AI generated
čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku
čl. 79. i 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa
Slijedom izloženog dakle proizlazi da tužiteljica nije zatražila zaštitu povrijeđenog prava kod poslodavca u rokovima određenim zakonom prema važećim propisima u to vrijeme, a to su čl. 79. i 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj: 34/91 – ZOPRO).
čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
čl. 49. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa
čl. 83. st. 1. Zakona o radu
ZOPRO, kao i sada važeće odredbe čl. 83. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95 i dr.
čl. 50. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa
čl. 85. st. 1. Zakona o radu

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 706/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. G. iz S. B., Srbija i Crna Gora, zastupana po punomoćniku Ž. D., odvjetniku iz P., protiv tuženice T. d.d. N. G., zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu N. M. i dr. iz N. G., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 03. lipnja 2004. godine, broj: Gž-496/04, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški od 28. siječnja 2004. godine, broj: P-854/03, u sjednici održanoj dana 16. veljače 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tužiteljica je odbijena s tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 200.000,00 kn s osnova naknade štete, te joj je naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.418,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred drugostupanjskim sudom, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu.

Revizija je neosnovana.

Suprotno tvrdnji tužiteljice nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka pred drugostupanjskim sudom, jer je taj sud ocijenio one navode žalbe koji su od odlučnog značenja, pa je na taj način postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 – ZPP).

Naime, tužiteljica i u reviziji ponavlja tvrdnju da joj je dat usmeni otkaz, a ukoliko je donesena pismena odluka o prestanku radnog odnosa da joj nije dostavljena, pa da stoga nije bila ni u mogućnosti zatražiti zaštitu povrijeđenih prava pred nadležnim sudom, tim više što je zbog ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj napustila ranije prebivalište i odselila na područje SCG, gdje se danas nalazi.

Bez obzira, što tužiteljica ne prikazuje činjenično stanje u svjetlu cjelokupnih raspravnih rezultata i ocjene svih okolnosti koje ukazuju upravo na suprotan zaključak, budući da su nižestupanjski sudovi raspravili i ocijenili u svojim odlukama gore istaknute prigovore, valja reći da se ovakvi prigovori svode na pobijanje činjeničnih utvrđenja sudova – a to u ovom stadiju postupka nije dopušteno prema izričitoj zakonskoj odredbi iz čl. 385. st. 3. ZPP-a.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Iako je tužiteljica u tužbi označila kao pravni osnov svog zahtjeva naknadu štete iz sadržaja tužbe proizlazilo bi da utuženi iznos tužiteljica potražuje s osnova naknade plaće zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa 14. rujna 1991. godine.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće relevantno činjenično stanje:

- da je tužiteljica bila radnica Grafičko-trgovačkog poduzeća G. N. G., pravnog prednika tužene T. te da je radila na mjestu šefa kuhinje,

- da je 30. rujna 1991. godine prednik tužene donio odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljici, a da je toj odluci prethodila odluka o utvrđivanju prestanka potrebe za njezinim radom (Odluka br. 1438 od 23. srpnja 1991. godine), jer se kod prednika tuženika ugasila društvena prehrana i kuhinja,

- da je to rješenje tužiteljici uručeno 28. srpnja 1991. godine (o čemu postoji potpisana povratnica),

- da je Odluka o prestanku radnog odnosa od 30. rujna 1991. godine, br. 1737 dostavljena na kućnu adresu tužiteljice i da ju je preuzeo njezin suprug 02. listopada 1991. godine,

- da je tužiteljica faktički prestala s radom kod prednika tuženika 14. rujna 1991. godine, da od tada više nije dolazila na posao, niti se javljala tuženiku, a niti je zatražila zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom do pokretanja ove parnice.

Slijedom izloženog dakle proizlazi da tužiteljica nije zatražila zaštitu povrijeđenog prava kod poslodavca u rokovima određenim zakonom prema važećim propisima u to vrijeme, a to su čl. 79. i 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj: 34/91 – ZOPRO). Kako je stoga prekludirana u svom pravu u sudskom postupku tražiti zaštitu pred nadležnim sudom u smislu čl. 83. ZOPRO, to u ovom postupku više nije moguće ispitivati zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa, a upravo o tome ovisi osnovanost zahtjeva tužiteljice za naknadu plaće.

Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili njezin zahtjev kao neosnovan.

No, valja ujedno reći da radniku temeljem tada važeće odredbe čl. 49. st. 1. ZOPRO, kao i sada važeće odredbe čl. 83. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95 i dr. – dalje: ZR), koji se primjenjuje od 01. siječnja 1996. godine pripada plaća za obavljeni rad, a u smislu čl. 50. ZOPRO-a odnosno sada odredbe čl. 85. st. 1. ZR, radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblje u kojem nije radio zbog opravdanih razloga određenim zakonom, drugim propisom i kolektivnim ugovorom.

Kako se tužiteljica nije javljala tuženom punih 12 godina već je zajedno s obitelji promijenila prebivalište, i iz tog razloga ne bi joj pripadalo pravo na naknadu plaće, a temeljem gore citiranih odredbi.

Valjalo je stoga odlučiti temeljem čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 16. veljače 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.