Revt-114/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 114/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja C. d.o.o., S. B. kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., protiv tuženika S. d.o.o., Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8325/11-4 od 30. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3337/08 od 23. rujna 2011., u sjednici održanoj 13. siječnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.835.611,26 kn s pripadajućim zateznim kamatama, također odlučeno je o troškovima parničnog postupka.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je pobijana drugostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud nižestupanjske odluke ukine i naloži ponovni postupak ili da preinači odluke sudova nižeg stupnja na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Pobijana drugostupanjska presuda ispitana je na temelju odredbe iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj u reviziji navodi da ju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim, ne navodi konkretno u čemu se sastoji ta bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Odredbom čl. 386. st. 1. ZPP-a propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, dok je u st. 2. istog članka propisano da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

S obzirom da tužitelj u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te da je odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP-a propisano da u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, ovaj je sud ocijenio neosnovanim uopćeni navod tuženika da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U ovom stadiju postupka i dalje je sporno je li tuženik dužan kao naručitelj radova isplatiti tužitelju, izvođaču, dio cijene za izvršene radove u iznosu od 1.835.611,12 kn obračunate primjenom klizne skale. Konkretnije, sporno je pitanje je li se na ugovorni odnos između stranaka, ugovor o građenju od 23. rujna 2004. (list do 6 spisa) i aneks ugovora od 9. studenoga 2004. (list 42-43 spisa) treba primjenjivati i sporazum o usuglašavanju obračuna razlike u cijeni sklopljen između H. a. i V., K. i C. V. od 21. studenoga 2007. (list 62-65 spisa) koji je donesen na temelju ugovornog sporazuma između istih stranaka od 29. srpnja 2004. (list 37-39 spisa).

Pošavši od utvrđenja da klizna skala iz čl. 397. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO) mora biti ugovorena, a da ju stranke nisu ugovorile niti ugovorom niti aneksom ugovora, sudovi nižeg stupnja odbijaju tužbeni zahtjev.

Suprotno navodima iz revizije sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo.

Naime, nije u pravu revident koji smatra da je klizna skala određena sporazumom o usuglašavanju načina obračuna razlike u cijeni od 21. studenoga 2007. primjenjiva na temelju odredbe čl. 17. Ugovora o građenju od 23. rujna 2004. koja glasi:

„U svemu ostalom što nije u suprotnosti s ovim ugovorom, vrijede i primjenjivat će se odredbe ugovora, ugovorni sporazum broj 45212-400-5280/04 kao i odredbe Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj 175/03) i drugih pozitivnih propisa iz oblasti građenja.“ Naime, iz ove općenite odredbe ne može se zaključiti da su stranke prilikom sklapanja ugovora imale u vidu primjenu klizne skale, kao niti da se obračun cijene određivao prema pravnom poslu sklopljenom između trećih osoba.

Obzirom na navedenu odredbu, ista nije sporna, te se iz njenog tumačenja ne može konstruirati pravo koje stranke uopće nisu imale u vidu. To tim više što su stranke aneksom ugovora (list 42 spisa), točnije st. 3., vrijednost ugovornih radova ugovorili u nominalnom iznosu, navodeći da je cijena rada povećana u odnosu na glavni ugovor zbog troškova mobilizacije i demobilizacije i dodatak za pojedine cijene sve prema priloženim troškovnicima (str. 42-79 spisa).

Također, revidentu treba odgovoriti da je svoj zahtjev temeljio na neispunjenju ugovorne obveze, dakle, pravno priznate osnove, kojem ne može konkurirati kondikcija (condictio sine causa), zahtjev za povratom stečenog bez osnove.

Zbog navedenog je reviziju tužitelja na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a valjalo odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 13. siječnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.