Rev-x-219/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 219/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. I. iz O., kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., protiv tuženika „O. Z.“ d.d., Podružnica O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3322/06 od 19. travnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1646/01 od 11. svibnja 2006., u sjednici održanoj 29. travnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3322/06 od 19. travnja 2007. u dijelu pod toč. a) izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1646/01 od 11. svibnja 2006. u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja da se na neisplaćenu kamata isplati zakonska zatezna kamata za razdoblje od 17. travnja 1997. do 30. lipnja 1997. (dio toč. II. izreke prvostupanjske presude).

r i j e š i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se ukida presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3322/06 od 19. travnja 2007. u dijelu pod toč. a) izreke i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1646/01 od 11. svibnja 2006. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 159.761,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u odluci o parničnom trošku (dio toč. II. izreke prvostupanjske presude) i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbacuje se revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude u dijelu pod toč. b) izreke kao nedopuštena.

III. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I/ Tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate na iznos od 103.317,50 kn (stotinutritisućetristotinesedamnaestkunaipedesetlipa) počevši od 30.3.1996. godine do 17.4.1997. godine u roku od 15 dana.

II/ Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se o d b i j a.

III/ Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

„Žalba se odbija kao djelomično osnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda suda prvog stupnja:

a) potvrđuje u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 159.761,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te zahtjev da se na neisplaćenu kamatu isplati zakonska zatezna kamata za razdoblje od 17. travnja 1997. godine do 30. lipnja 1997. godine, kao i u odluci o parničnom trošku,

b) preinačuje u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev, tako da se tuženik obvezuje na iznos neisplaćene kamate za glavnicu od 103.317,50 kn za razdoblje od 30. ožujka 1996. godine do 17. travnja 1997. godine isplatiti zakonsku zateznu kamatu počev od 1. srpnja 1997. godine pa do isplate.“

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače ili ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao osiguranika upravljen prema tuženiku kao osiguratelju za isplatu temeljem ugovora o dobrovoljnom osiguranju, a zbog nastupa osiguranog slučaja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj bio osiguran kod tuženika temeljem dviju polica dobrovoljnog osiguranja - policom osiguranja od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) od 19. listopada 1994. i policom osiguranja života od 25. kolovoza 1994., kojima je ugovorena svota osiguranja za slučaj trajne invalidnosti u iznosu od 129.000 DEM i 160.000 DEM,

- da je tužitelj 21. siječnja 1995. ozlijeđen u prometnoj nezgodi,

- da je tužitelju s osnova priznatih 5% invalidnosti u mirnom postupku 30. ožujka 1996. isplaćen iznos od 53.379,75 kn, a s osnova daljnjih 10% invalidnosti nakon podnošenja tužbe 17. travnja 1997. isplaćen mu je iznos od 103.317,50 kn,

- da je uslijed zadobivenih ozljeda kod tužitelja nastupila invalidnost od 10% zbog smanjene pokretljivosti vratne kralješnice (nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta u Zagrebu) te 5% zbog postokomocionog stresnog sindroma (nalaz i mišljenje sudskog vještaka prof. dr. sc. Đ. V.), a sukladno toč. 95.a) i toč. 11. Tablica za određivanje trajnog gubitka opće radne sposobnosti (invaliditeta) tuženika od 2. svibnja 1991., važećih u vrijeme štetnog događaja.

Polazeći od tih utvrđenja, a ne prihvaćajući pritom nalaz vještaka dr. V. u dijelu u kojem navodi da je tužitelj u štetnom događaju pretrpio i blaži psihoneurotski sindrom što predstavlja daljnju invalidnost od 5% - što obrazlažu time da takva posljedica nije predviđena kao osigurani slučaj u važećim Tablicama invaliditeta, a niti se vještak kod davanja te ocjene pozvao na bilo koju točku Tablica invaliditeta, nižestupanjski sudovi zaključuju da je kod tužitelja kao posljedica štetnog događaja preostala invalidnost od upravo 15%. Zbog navedenog, te s obzirom na to da mu je za taj postotak invalidnosti isplaćen razmjerni dio osigurane svote, sudovi zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnova daljnjih 15% invalidnosti isplati iznos od 159.961,50 kn smatraju neosnovanim.

Osporavajući pravilnost izloženog stajališta nižestupanjskih sudova tužitelj se u reviziji, između ostalog, prvenstveno poziva na odredbu čl. 9. Tablica invaliditeta – točnije, ustvari na odredbu čl. 10. toč. 3. Posebnih uvjeta za dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) uz osiguranje života (na koju se uostalom pozvao i u svom podnesku od 29. studenoga 1997. - list 80 spisa), a kojom je propisano slijedeće: “Ako neko tjelesno oštećenje nije u Tablici invalidnosti predviđeno, postotak invalidnosti određuje se prema sličnim oštećenjima koja su predviđena u Tablici invalidnosti“, navodeći da u smislu te odredbe i potonja posljedica (blaži neurotski sindrom) koju je utvrdio vještak dr. V. također predstavlja invalidnost koja je pokrivena Tablicama tuženika.

Obzirom da nižestupanjski sudovi prilikom utvrđenja konačnog postotka invalidnosti tužitelja nisu imali na umu citiranu odredbu čl. 10. toč. 3. tuženikovih Posebnih uvjeta, to je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje u izloženom smislu ostalo nepotpuno utvrđeno.

Zbog toga je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP u tom dijelu reviziju valjalo prihvatiti te obje nižestupanjske presude u tom dijelu, kao i u odluci o parničnom trošku, ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (toč. I. izreke ovog rješenja), koji će predmetni zahtjev tužitelja (isplata 159.761,50 kn) razmotriti upravo s aspekta citirane odredbe čl. 10. toč. 3. Posebnih uvjeta te ovisno o tome donijeti novu i zakonitu odluku.

Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (list 208 spisa) zahtijeva i da mu tuženik na iznos neisplaćene kamate na glavnicu od 103.317,50 kn za razdoblje od 30. ožujka 1996. do 17. travnja 1997., obračunate u ukupnom (apsolutnom) iznosu od 22.101,13 kn, isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 18. travnja 1997. pa do isplate.

Međutim, odredbom čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), izričito je propisano da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu. Budući da je zahtjev za isplatu procesne kamate tužitelj podnio 1. srpnja 1997., pravilno je pobijanom drugostupanjskom presudom odbijen njegov zahtjev za isplatu te kamate prije navedenog datuma.

Prema tome, u tom dijelu nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

U odnosu na toč. b) izreke pobijane drugostupanjske presude revizija tužitelja nije dopuštena.

Naime, u tom dijelu izreke drugostupanjski sud je djelomičnim prihvaćanjem tužiteljeve žalbe preinačio (djelomice) prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu procesne kamate i naložio tuženiku na iznos neisplaćene kamate za glavnicu od 103.317,50 kn za razdoblje od 30. ožujka 1996. do 17. travnja 1997. isplatiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu počev od 1. srpnja 1997. do isplate. Dakle, u navedenom dijelu tužitelj je uspio s dijelom svog zahtjeva.

Istina, drugostupanjski sud je pritom u izreci svoje presude propustio navesti iznos tih kamata obračunatih u apsolutnom iznosu od 22.101,13 kn, no unatoč tome izreka pobijane presude, suprotno tvrdnji tužitelja, nije nerazumljiva niti nepodobna za eventualnu sudsku ovrhu.

Štoviše, prijedlog tužitelja za donošenje dopunske drugostupanjske odluke u tom pogledu (sadržan u reviziji) je rješenjem drugostupanjskog suda od 13. veljače 2009. odbačen kao nepravovremen (čl. 377. a st. 1. ZPP), pa se nastavno u svezi s odredbom čl. 339. st. 2. ZPP (koja se temeljem odredbe čl. 377. a st. 5. ZPP na odgovarajući način primjenjuje i na postupak povodom prijedloga za donošenje dopunske drugostupanjske odluke) - smatra da je tužba u tom dijelu povučena.

Kako je, prema izloženom, tužitelj uspio s dijelom navedenog zahtjeva, to nema pravni interes za podnošenje revizije u tom dijelu, pa je istu temeljem odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo odbaciti kao nedopuštenu (toč. II. izreke ovog rješenja).

Odluka o troškovima nastalim u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. i 4. ZPP.

U Zagrebu, 29. travnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.