Revr-668/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 668/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. Š. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Zagreba, kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-3627/09-2 od 15. prosinca 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2210/08 od 21. listopada 2009., u sjednici održanoj 26. svibnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika u odnosu na glavno potraživanje kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika djelomično se prihvaća te se preinačuju rješenja o troškovima parničnog postupka sadržana u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2210/08 od 21. listopada 2009. i presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr- 3627/09-2 od 15. prosinca 2009. u pobijanom dijelu, kojim je djelomično odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova te se nalaže tužiteljici da tuženiku isplati daljnji iznos naknade troškova parničnog postupka od 890,00 kn, u roku od 8 dana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova nastalih podnošenjem revizije.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku Gradu Zagrebu da tužiteljici isplati iznos od 20.754,11 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate i po stopi pobliže navedenoj u st. I. izreke prvostupanjske presude, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.490,70 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 21. listopada 2009. do isplate (st. I. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.962,40 kn (st. II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja (pod toč. I. i II. izreke) odbijene su žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda suda prvog stupnja, a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu (pod toč. III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u u odnosu na glavno potraživanje i dosuđen trošak tužiteljici reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tuženik je podnio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja i to:

1. glede tumačenja značenja Sporazuma postignutog u postupku mirenja održanom 10. ožujka 2004. i opstojnost odredbe čl. 48. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba (dalje: KU) sklopljenog 01. lipnja 1999., tj. je li Sporazumom od 10. ožujka 2004. postignutom u postupku mirenja u vezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU,

2. glede obračuna troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

U odnosu na prvo pravno pitanje tuženik navodi da se radi o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, dok u odnosu na drugo pravno pitanje navodi da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-35/04-2 od 14. lipnja 2005.), ali je odluka drugostupanjskog suda glede dosude parničnog troška utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Zbog toga tuženik predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, kao i da joj dosudi pripadajući iznos trošak parničnog postupka uvećanog za trošak sastava revizije, a podredno da ukine nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizija tuženika u odnosu na glavno potraživanje nije osnovana, dok je u dijelu koji se odnosi na pravno pitanje odmjeravanja i dosuđenja troška parničnog postupka osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP, koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskom stadiju postupka sporno je između stranaka je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužiteljici u skladu sa čl. 48. KU sklopljenog 01. lipnja 1999., a nakon usklađenja osnovice i stalnog dodatka na plaću na temelju Sporazuma u postupku mirenja održanom 10. ožujka 2004.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske (dalje: Sindikat),

- da je tužiteljica prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađenja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu tog KU,

- da ugovorne strane iz KU nisu usklađivale osnovicu i stalni dodatak u smislu čl. 48. KU sve do 10. ožujka 2004.,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata Zaključkom od 10. ožujka 2004., između ostalog, povećana osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8 % od 1. siječnja 2004.,

- da tužiteljici nakon 01. siječnja 2004. nije isplaćivana plaća u skladu s odredbom čl. 48. st. 2. KU odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da Zaključkom od 10. ožujka 2004. nije izmijenjen cijeli čl. 48. KU koji normira osnovnu plaću zaposlenika tuženika, već je samo izvršeno usklađivanje osnovice za izračun plaće u skladu sa čl. 48. st. 3. KU povećanjem osnovice od 5,8% od 1. siječnja 2004. Kako je tužiteljici u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. kolovoza 2004. isplaćivana plaća u manjem iznosu od one koja joj pripada primjenom zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU, a prema kojoj odredbi se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi, to su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. kolovoza 2004.

Prema odredbi čl. 48. st. 1. KU propisano je da je osnovna plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Prema odredbi čl. 48. st. 2. KU ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Odredbom čl. 48. st. 3. KU propisano je da su ugovorne strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaće isplaćuju od dana sklapanja ovog Ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja ovog Ugovora, a st. 4. da su ugovorne strane sporazumne da će, prije usklađivanja Prijedloga proračuna za slijedeću godinu pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da Zaključkom od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja nije izmijenjen cijeli čl. 48. KU, već je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice i dodatka na plaću u smislu čl. 48. st. 3. KU, a samim time došlo je i do primjene zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU, prema kojoj se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi.

Zbog toga je tuženik u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću bio dužan isplatiti tužiteljici plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. KU odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU.

Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu u odnosu na glavno potraživanje.

Tuženik je kao drugo pravno pitanje naveo pogrešno odmjeravanje i dosuđenje parničnog troška u odnosu na vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji. Tuženik je u pravu da se trošak parničnog postupka određuje sukladno vrijednosti predmeta spora a koja vrijednost je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji a ne prema vrijednosti predmeta spora koja je eventualno vrijedila prilikom zaključenja glavne rasprave. Ovaj sud je u svojim ranijim odlukama zauzeo istovrsno pravno shvaćanje (primjerice u odluci Revt-35/04-2 od 14. lipnja 2005. i Rev-402/04 od 21. rujna 2005.). Stoga tuženiku pripada trošak zastupanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05 i 59/07 – dalje: Tarifa) sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje.

Kod toga treba napomenuti da prema pravnom shvaćanju ovog suda kod ovakvog djelomičnog povlačenja tužbe sud nije dužan postupiti u smislu čl. 164. st. 7. ZPP budući je riječ o djelomičnom povlačenju tužbe koje nema za posljedicu okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom, već se procesne aktivnosti stranaka nastavljaju tako da u trenutku smanjenja tužbenog zahtjeva ukupni troškovi i konačni uspjeh stranaka u sporu još nisu poznati, a o naknadi parničnih troškova koji se odnose na smanjeni dio tužbenog zahtjeva sud treba odlučiti u odluci o glavnoj stvari, kod čega će tuženik naknadu troškova u odnosu na povlačenje tužbe ostvarivati zajedno sa naknadom troškova obračunatih obzirom na konačno postavljen tužbeni zahtjev i srazmjerno uspjehu u parnici.

U konkretnoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe iznosila je 109.766,28 kn i ta vrijednost predmeta spora je bila važeća do smanjenja tužbenog zahtjeva podneskom tužiteljice od 15. veljače 2006. na iznos od 94.151,92 kn. Ova je vrijednost predmeta spora važila da slijedećeg smanjena tužbenog zahtjeva podneskom od 14. veljače 2007. na iznos od 70.386,16 kn, da bi nakon drugostupanjske presude broj Gžr- 1150/07-2 od 8. siječnja 2008. ostala vrijednost predmeta spora u iznosu od 20.754,11 kn. Obzirom na navedeno, tuženiku pored dosuđenog troška parničnog postupka temeljem čl. 154. st. 2. ZPP srazmjerno uspjehu i vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku zaključenja glavne rasprave pripada i razlika u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koje je tužba povučena i to prema vrijednosti predmeta spora i uspjehu u trenutku poduzimanja te parnične radnje. Stoga tuženiku pripada daljnji trošak zastupanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05 i 59/07 – dalje: Tarifa) za sastavljanje odgovora na tužbu i podneska od 17. siječnja 2006., za svaku radnju iznos od 250,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife) i isti taj iznos za pristup na ročište održano 2. veljače 2006. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), dok mu za sastavljanje podneska od 14. travnja 2006. te za pristup na ročište održano 24. travnja 2006. pripada daljnja razlika od 70,00 kn za svaku navedenu radnju (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife).

Sveukupno tuženiku pripada daljnji iznos od 890,00 kn na ime razlike troškova zastupanja prema Tarifi, obzirom na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, a prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja parničnih radnji, a na taj iznos tuženik nema pravo na naknadu 22% PDV-a jer su navedene radnje poduzete po Općinskom državnom odvjetništvu.

Slijedom navedenog valjalo je temeljem čl. 395. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP djelomično prihvatiti reviziju tuženika u odnosu na trošak parničnog postupka koji je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku te u tom dijelu preinačiti nižestupanjske odluke (toč. I. izreke rješenja), dok je u ostalom dijelu reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

Tuženiku nije dosuđen trošak sastava revizije jer je u odnosu na glavni zahtjev, koji prema odredbi čl. 35. st. 2. ZPP čini mjerodavnu vrijednost predmeta spora, njegova revizija u cijelosti odbijena, a djelomično je uspio samo u svezi zahtjeva za naknadu razlike parničnog troška (toč. II. izreke rješenja).

U Zagrebu, 26. svibnja 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.