Revr-1337/2015-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1337/15-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. T. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko- upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-901/14-3 od 20. siječnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-8908/13-10 od 31. ožujka 2014., u sjednici održanoj 4. travnja 2017.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-901/14-3 od 20. siječnja 2015. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-8908/13-10 od 31. ožujka 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženici isplatiti tužitelju plaću za 34 mjeseca u iznosu od 1.750,00 $ za razdoblje od 15. do 30. lipnja 2010. te u mjesečnim iznosima od po 3.500,00 $ za razdoblje od srpnja 2010. do srpnja 2013., sa zateznom kamatom tekućom od 10-og u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate, iznose regresa, božićnica za predmetno razdoblje te ostalih pripadajućih materijalnih troškova te je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu parničnih troškova (stavak I. izreke), dok je u stavku II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu 15.000,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tužitelja i preinači pobijanu presudu u skladu sa revizijskim navodima i dosudi tužitelju trošak parničnog postupka kao i trošak sastava revizije, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer pobijana drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, te imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi pa pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnost i odgovornost tuženice za nastalu štetu, poglavito glede postupanja tijela državne uprave, te u odnosu na sadržaj isprava i izjava koje su u postupku upotrijebljene kao dokaz, iz čega slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima tužitelj iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza – koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, budući prema tužiteljevom shvaćanju sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno ocijenili. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP) te navode ne može razmatrati niti Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji ispituje osnovanost revizije polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izgubljene zarade zbog privremenog raskida ugovora o radu na određeno vrijeme s osnova nepravilnog i nezakonitog rada službenika Sigurnosno-obavještajne agencije u iznosu razlike plaće koju bi ostvario od zadnje plaće za polovicu lipnja 2010. do isteka ugovora o rasporedu ugovornog diplomata (za 34 mjeseca) u iznosu od 1.750,00 $ za razdoblje od 15. do 30. lipnja 2010., te u mjesečnim iznosima od po 3.500,00 $ za razdoblje od srpnja 2010. do srpnja 2013., sa zakonskom zateznom kamatom, kao i iznose regresa, božićnica te ostalih pripadajućih materijalnih troškova u predmetnom razdoblju.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tužitelj i Sigurnosno obavještajna agencija (dalje: SOA) 9. srpnja 2007. zaključile Sporazum o prestanku državne službe u SOA-i;

- da je tužitelj Odlukom Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske (dalje: MVPEI RH), Klasa: 112-03/09-01/140, br. 521 –T-02-09-02 od 30. lipnja 2009. raspoređen, kao ugovorni diplomat na rad na određeno vrijeme do četiri godine u Veleposlanstvo Republike Hrvatske u I. R. I. sa sjedištem u T., na diplomatsko mjesto I. tajnik za obavljanje političkih, gospodarskih, konzularnih i drugih diplomatskih poslova;

- da su tužitelj i (u to vrijeme) MVPEI RH 24. kolovoza 2009. zaključili Ugovor o rasporedu ugovornog diplomata na određeno vrijeme do četiri godine (dalje: Ugovor), s time da je u čl. 9. Ugovora navedeno da su stranke suglasne o mogućnosti raskida Ugovora i prije isteka roka, uz otkazni rok od 30 dana;

- da je 14. travnja 2010. raskinut ugovor o rasporedu ugovornog diplomata na određeno vrijeme od 24. kolovoza 2009., na koji je tužitelj 21. svibnja 2010. podnio zahtjev za zaštitu prava;

- da je MVPEI RH dopisom Klasa:080-01/10-01/102, ur.br. 521-T-02-10-04 od 5. srpnja 2010. odbilo zahtjev za zaštitu prava (uz pouku o mogućnosti podnošenja žalbe Odboru za državnu službu putem Odjela za ljudske resurse);

- da je rješenjem MVPEI RH Klasa: UP/I-113-03/10-01/01, Ur.br. 521-T-02-10-01 od 9. lipnja 2010. određeno da će tužitelj raspoređen do 5. lipnja 2010. u Veleposlanstvu RH, koristiti dio godišnjeg odmora za 2009., u razdoblju od 20. svibnja do 8. lipnja 2010., da se tužitelju priznaje pravo na plaćeni dopust radi preseljenja iz države primateljice u RH, u trajanju od 5 dana i to u razdoblju od 9 – 15. lipnja 2010., uz deviznu naknadu plaće, da mu se utvrđuje pravo na naknadu razmjernog dijela prosječne mjesečne devizne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca prema deviznom koeficijentu za 18 dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2009., da mu se utvrđuje pravo na naknadu razmjernog dijela prosječne mjesečne devizne plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2010. i to za 16 dana i da mu se u razdoblju od 16. lipnja do 15. srpnja 2010. priznaje pravo na naknadu kunske plaće u visini koeficijenta diplomatskog zvanja I. tajnik;

- da je protiv rješenja MVPEI RH od 9. lipnja 2010. tužitelj 24. lipnja 2010. podnio zahtjev za zaštitu prava;

- da je rješenjem Odbora za državnu službu Klasa: UP/II-112-07/10-01/2062, ur.br. 566-01/5-11-3 od 1. veljače 2011., odbijena žalba izjavljena na rješenje MVPEI RH od 9. lipnja 2010, s uputom o pravnom lijeku o mogućnosti pokretanja upravnog spora (s rokom od 30 dana);

- da je tužitelj 29. rujna 2010. tražio od SOA-e obavijest je li prema njemu poduzeta mjera tajnog prikupljanja podataka te da je tražio uvid u te dokumente;

- da je SOA rješenjem od 11. veljače 2011. odbila zahtjev tužitelja za pristup informaciji kojom se traži uvid u dokumente vezane uz sigurnosnu provjeru;

- da je tužitelj protiv navedenog rješenja podnio žalbu, a potom i tužbu radi poništenja rješenja Agencije za zaštitu osobnih podataka od 26. travnja 2011. Upravnom sudu RH;

- da je presudom Upravnog suda RH poslovni broj: US - 6155/11, tužba odbijena;

- da je odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-921/12 od 4. travnja 2012., ustavna tužba protiv navedene presude Upravnog suda RH, odbijena.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev za naknadu štete kao neosnovan zaključujući da šteta koju tužitelj potražuje nije prouzročena nepravilnim i nezakonitim postupanjem tijela tuženice, i da tuženica nije odgovorna i nije u obvezi tužitelju naknaditi utuženu štetu, a sve na temelju odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 59/01, 199/03 i 79/07 – dalje: ZSDU) i čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 48/01 - dalje: ZOO).

U revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pravne pretpostavke odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela službenika Sigurnosno-obavještajne agencije.

Shvaćanje nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

Prema odredbi čl. 1045. ZOO-a tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Prema odredbi čl. 13. ZSDU štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti i na njih prenesenim poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska.

Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice.

Slijedom navedenog da bi tužitelj uspio u sporu treba dokazati u skladu sa odredbom čl. 7. i 219. ZPP da je na strani tuženice postojao propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna odnosno nezakonita ili nepravilna i u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom. Izostankom tog propusta ili te radnje i uzročne veze ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice za štetu propisane navedenim odredbama 1045. ZOO-a i čl. 13. ZSDU.

Konkretno, u ovom postupku koji se vodi radi naknade štete ne može biti predmetom preispitivanja zakonitost ili pravilnost rada Sigurnosno-obavještajne agencije, a na temelju kojih procjena je tuženik dobio privremeni otkaz ugovora o radu, sve s obzirom na odredbu čl. 103. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 79/06) kojim je propisano da nadzor nad sigurnosno-obavještajnim agencijama provodi Hrvatski Sabor neposredno ili putem Odbora nadležnog za nacionalnu sigurnost, Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost te Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da se tužitelj glede nezadovoljstva provedbom sigurnosne provjere obratio svim tijelima nadzora, te Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske i Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji su tužiteljeve tužbe odbili, pa je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da nije bilo nezakonitosti u postupanju tih tijela. S tim u vezi revizijski sud ne može razmatrati jesu li te odluke upravnih tijela donesene u pravilno vođenim postupcima ili uz pogrešnu primjenu materijalnog prava jer bi to moglo biti relevantno samo u postupcima u kojima su te odluke donesene i povodom pravnih lijekova protiv tih odluka.

Obzirom da se nezakonit i nepravilan rad tih tijela ne može poistovjetiti samo s pogrešnim mišljenjem o ocjeni dokaza, utvrđenim činjenicama ili pravu koje treba primijeniti onih koji su u tim tijelima donosili odluke o tužitelju i temeljili ih na takvom (pogrešnom) mišljenju zbog kojih je i donesena takva sigurnosna procjena tužitelja, tužitelj je trebao dokazati da tuženica nije postupala u skladu sa svojim pravima i obvezama i da ne postoji protupravnost u vezi s takvim njezinim postupanjem, odnosno postupanjem tijela ili službenika za koje ona odgovara, trpi utuženu štetu. U ovom slučaju tužitelj takvo protupravno postupanje tuženice nije dokazao, a samo njegova tvrdnja da je šteta koju trpi prouzročena nepravilnim i nezakonitim radom tijela za kojeg tuženica odgovara, ne može imati vrijednost dokaza za suprotno shvaćanje.

Stoga nije odlučno pozivanje tužitelja na odluku ovog suda poslovni broj Rev- 1478/2010-2 od 27. kolovoza 2014. god., jer se u tom predmetu činjenična osnova tužbe temelji na tvrdnji da je tužitelj zbog nezakonitog i nepravilnog rada Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske oduzeta licenca tužitelju za obavljanje poslova nadzornika tehničke ispravnosti vozila zbog čega je isti dobio otkaz i zbog čega tvrdi da mu je nastala šteta u vidu izgubljene zarade a sudovi u postupku nisu utvrđivali da li je počinjena štetna radnja i u čemu bi se ista sastojala, a što u ovom konkretnom predmetu nije slučaj.

Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 4. travnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.