Rev-2753/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2753/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I.-tužitelja L. B.-E., OIB: ... II.- tužitelja F. B., OIB: …, III.- tužitelja M. B., OIB: …, IV.- tužitelja M. B., OIB: …, svi iz L., V.- tužitelja I. B., OIB: …, iz L., VI.- tužitelja J. B. S., OIB: … iz O., VII.-tužitelja D. B., OIB: … iz T. zastupani po punomoćniku M. D., odvjetniku u V., protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje u Z., OIB: …, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-946/14-3 od 15. srpnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji poslovni broj P-384/11 od 7. studenog 2013., u sjednici održanoj 20. veljače 2018.

r i j e š i o j e

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž- 946/14-3 od 15. srpnja 2014. se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Županijski sud u Vukovaru presudom poslovni broj Gž-946/14-3 od 15. srpnja 2014. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u Županji poslovni broj P-384/11 od 7. studenog 2013. kojom je suđeno:

„Tuženik Hrvatski ured za osiguranje iz Z., dužan je isplatiti na ime naknade štete:

-tužiteljici L. B.-E. iznos od 196.700,00 kuna,

-tužitelju F. B. iznos od 120.000,00 kuna,

-tužiteljici M. B. iznos od 120.000,00 kuna,

-tužitelju M. B. iznos od 120.000,00 kuna,

-tužitelju I. B. iznos od 120.200,00 kuna,

-tužiteljici J. B.-S. iznos od 120.000,00 kuna,

-tužiteljici D. B. iznos od 120.000,00 kuna,

sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana 07. studenoga 2013. godine do isplate po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata tada u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 212.755,04 kune, u roku od 15 dana.

Tužitelji se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbijaju.“

Tako je suđeno u sporu radi naknade štete koja je nastala kao posljedica prometne nezgode koja se dogodila dana 23. kolovoza 2003. u 16,35 h na državnoj cesti D-46 Otok- Tovarnik, a u kojoj nezgodi je smrtno stradao suprug i otac tužitelja M. B.-E., upravljajući motornim vozilom R. T. reg. oznake ...

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) i izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Redovna revizija je podnesena zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba postupka. U reviziji je navedeno da odluka u sporu ovisi o rješenju postupovnopravnog pitanja naznačenog u reviziji i važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predloženo je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku presudu i preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, a tužiteljima naloži naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

Revizija je nedopuštena.

Prije odluke o osnovanosti revizije Vijeće revizijskog suda je ispitalo dopuštenost revizije imajući na umu da je tuženik podnio i redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP i izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, te da je izvanredna revizija dopuštena samo u slučaju kad protiv drugostupanjske presude nije dopuštena redovna revizija.

Stoga je prvenstveno ispitana dopuštenost redove revizije koju stranke prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona.

U ovom slučaju pobijana presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, a vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na svakog pojedinog tužitelja ne prelazi 200.000,00 kuna.

Zbog iznijetih razloga u ovom sporu protiv drugostupanjske presude nije dopuštena redovna revizija, pa je ispitana dopuštenost izvanredne revizije.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st.1. ZPP (tzv. redovnu reviziju), stranke mogu podnijeti (tzv. izvanrednu reviziju) reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U tzv. izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji: da su u reviziji određeno naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi (obrazloženi) razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni sukladno svojoj ulozi propisanoj Ustavom Republike Hrvatske.

Pobijana presuda je donesena u sporu radi naknade štete zbog smrti bliske osobe, supruga I-tužiteljice i oca tuženih.

Među strankama u ovom parničnom postupku nije bilo sporno da je suprug i otac tužitelja M. B.-E. smrtno stradao u prometnoj nezgodi dana 23. kolovoza 2003. u 16,35 h na državnoj cesti D-46 Otok-Tovarnik, upravljajući motornim vozilom R. T. reg. oznake …, kada je vozilom izletio s ceste.

Tuženik je osporio pasivnu legitimaciju za nastali štetni događaj, osporivši da je događaj izazvalo nepoznato motorno vozilo bijeli golf, za koje vozilo tužitelji tvrde da je pri ulasku u zavoj ulijevo prešlo u potpunosti na lijevi prometni trak, idući ususret vozilu kojim je upravljao pok. M. B.-E., pa je ovaj izbjegavajući izravni sudar skrenuo udesno, zahvatio bankinu, odbio se i prešao na lijevi prometni trak, potom na lijevu bankinu i sletio u odvodni kanal.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da je tužitelj dokazao pasivnu legitimaciju, a drugostupanjski sud je u obrazloženju naveo:

„Na ove okolnosti, dakle, pasivne legitimacije, koja je jedino sporna, provođeni su svi dokazi tijekom postupka, počevši od iskaza mnogobrojnih svjedoka do nalaza i mišljenja dva prometna vještaka ( D. S., P. Š.) i konačno na temelju provjerenih dokaza činjenične i pravne ocijene suda jesu li tužbeni zahtjevi tužitelja osnovani i je li tužena odgovorna za nastali štetni događaj.

Iskazi preslušanih svjedoka u pojedinim dijelovima ne daju izravan dokaz o tome kako se desio štetni događaj, osim iskaza N. B. i J. J., koji su nazočili štetnom događaju, jer iskazali su da nakon što su vidjeli bijeli oblak prašine i prevrtanje vozila prednika tužitelja, vidjeli su da su se mimoišli s nepoznatim bijelim vozilom marke V. G..

Prometni vještaci nemaju izravnih dokaza niti pravno relevantnih činjenica da je isključivi uzrok slijetanja vozila prednika tužitelja bilo nepoznato vozilo, no obojica su potvrdili u velikoj mjeri da se štetni događaj dogodio upravo zbog razloga što je prednika tužitelja nepoznato vozilo dovelo u situaciju da refleksno skrene udesno, izgubi kontrolu nad upravljačem i doživi nezgodu s posljedicom smrti. Oba vještaka potvrdila su da je krivina u kojoj se štetni događaj dogodio, tako blaga da se može savladati pri brzini od 100 do 102 km, a da se prednik tužitelja kretao brzinom od oko 80 km.

Niti prigovori o pucanju pneumatika nisu osnovani jer je u zapisniku o uviđaju konstatirano da su pneumatici čitavi.

Radi se, dakle, o dokazima koje treba promotriti u kontekstu cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja koje ukazuje na osnovanost tužbe.„

Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji pobijana presuda te je naznačio slijedeće pravno pitanje:

„Da li se isključivo na temelju pretpostavki, bez dokazane krivnje, može izvesti zaključak da je prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom prouzročilo NN vozilo?“

U reviziji je navedeno da je pitanje važno zato što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, u odlukama broj Rev-608/2007 i Rev-352/1992, ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

U presudi broj Rev-608/2007 je zauzeto shvaćanje:

„Suprotno revizijskim navodima same činjenice utvrđene vještačenjem da je tužitelj upravljao vozilom dopuštenom i stanju kolnika i uvjetima prilagođenom brzinom od 76 km/h, da je manevar skretanja vozilom u desno poduzeo u trenutku kada se nalazio na lijevoj strani kolnika i da uzrok nezgode nije bio tehnički kvar njegovog vozila, te mišljenje vještaka da reakcija tužitelja koja se može očitovati iz materijalnih tragova ne odstupa od reakcije prosječno trijeznog vozača u slučaju nailaska vozila iz suprotnog smjera, ne daju dovoljnu osnovu za zaključak da je skretanje tužiteljevog vozila na lijevu kolničku traku, te potom naglo skretanje u desno i intenzivno kočenje uzrokovano kretanjem neosvijetljenog nepoznatog vozila.

Da je nesreća prouzročena uporabom nepoznatog vozila samo je hipotetična mogućnost na kojoj se ne može temeljiti utvrđenje postojanja te činjenice.“

U presudi broj Rev-352/1992 je zauzeto shvaćanje:

„Navedena odluka utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbe iz čl. 55. st. 1. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba ("Narodne novine" br. 53/91), koja propisuje da zajednica osiguranja imovine i osoba odgovara za štetu koju uzrokuje nepoznato vozilo. (...) Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva - zahtjev je utemeljen na odgovornosti osiguratelja za štetu uzrokovanu od nepoznatog vozila - odlučna je jedino činjenica da li je štetu doista uzrokovalo nepoznato vozilo, a ne i da li je šteta nastala isključivo krivnjom tužitelja, tako da se razlozima koji se tiču te neodlučne činjenice - da je štetu uzrokovao sam tužitelj - ovaj revizijski sud nije bavio.“

Analizom i usporedbom obrazloženja pobijane presude i presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-608/2007 i Rev-352/1992 ovaj sud je zaključio da u ovom slučaju nije riječ o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, pa naznačeno pitanje nije važno za rješenje konkretnog spora.

Naime u svim predmetnim slučajevima sudovi su pošli od toga da je krivnju nepoznatog vozila potrebno dokazati, a teret dokaza je na onom koji tvrdi da se radi o nezgodi prouzročenoj od nepoznatog vozila.

U ovom sporu nižestupanjski sudovi su ocjenom svih dokaza zajedno zaključili da se radi o štetnom događaju kojega je prouzročio bijeli golf nepoznate registracije i nepoznatog vlasnika vozila, na način da je u zavoju prešao na stranu kolnika kojim je iz suprotnog smjera dolazio pok. M. B.-E., upravljajući motornim vozilom R. T. reg. oznake …. Ne radi se o ocjeni odgovornosti na temelju pretpostavki, kao što se to sugerira u naznačenom pitanju.

Stoga pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, pa se radi o nedopuštenoj reviziji koju je valjalo odbaciti po čl. 392b st. 3. ZPP.

Zagreb, 20. veljače 2018.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.