I Kž-24/2014-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 24/14-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. H. zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. u vezi čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 4. studenog 2013. br. K-21/12, u sjednici održanoj dana 5. lipnja 2014., u nazočnosti branitelja optuženika, odvjetnika K. H. iz V.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. D. H. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se opt. D. H., za kazneno djelo iz čl. 192. st. 3. u vezi čl. 33. KZ/97, za koje je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju mu se, temeljem čl. 63. KZ/97, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 5. studenog 2013. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. D. H. odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. D. H. zbog pokušaja kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 3. u vezi čl. 33. KZ/97 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

I Kž 24/14-9

Temeljem čl. 148. st. 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 – dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju K. H., odvjetniku iz V., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te da se optuženiku ukine istražni zatvor. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika, odvjetnik K. H., koji je izložio navode žalbe i ostao kod žalbenog prijedloga. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te optuženik, koji je pismeno izvijestio sud da ne želi nazočiti, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Obrazlažući ovaj žalbeni osnov, optuženik ističe da je u inkriminirano vrijeme boravio u Županijskoj bolnici Č., zbog čega se „ne može točno utvrditi da li je uopće bio kod kuće“. Tvrdi se da je terećenje oštećenice rezultat pritiska bivše izvanbračne supruge optuženika Z.

I., što potvrđuju iskazi svjedoka A. M. i Z. O. Također, ukazuje se na nelogičnosti u iskazu oštećenice na koju je, po mišljenju žalitelja, izvršen pritisak od strane vještaka Poliklinike za zaštitu djece Grada Z., čiji nalaz i mišljenje nije kritički ocijenjen. S obzirom da je oštećenica svjedocima Z. I. i Lj. B. govorila samo o radnjama koje imaju karakter bludnih radnji, dok je o pokušaju silovanja govorila tek na sudu, zaključuje se da nema dokaza o učinu terećenog kaznenog djela zbog čega optuženika treba osloboditi od optužbe.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo na način kako ga tereti optužba.

Navodima žalbe nije s uspjehom dovedeno u sumnju terećenje ošt. M. I.. Naime, oštećenica je tijekom ispitivanja pred sucem istrage, čemu je bio nazočan i optuženik, logično i uvjerljivo opisala na koji način ju je optuženik, kao njezin očuh, spolno zlostavljao. Na jednak način oštećenica je događaj opisala prilikom forenzičkog intervjua na Poliklinici za zaštitu djece Grada Z., a psihologijski i psihijatrijski vještak suglasno zaključuju da oštećenica ima moralni i kognitivni kapacitet za davanje vjerodostojnog iskaza te su utvrđene posljedice u vidu simptoma iz kruga posttraumatskog stresnog poremećaja.

I Kž 24/14-9

Pri tome, rezultati provedenog vještačenja oštećenice nisu žalbom dovedeni u sumnju s obzirom da su vještaci na raspravi opsežno odgovarali na pitanja obrane, a tijekom postupka nije predlagano novo vještačenje niti se to sada traži u žalbi.

Terećenje oštećenice dijelom je potvrđeno iskazima svjedoka B. R. Š. i A. M. C., časnih sestara u Domu za nezbrinutu djecu S. T. … M. I. kojima je oštećenica, u okviru poduzetih mjera obiteljskopravne zaštite, bila povjerena na čuvanje i odgoj. Jednako svjedoči i psiholog prof. D. N. koja je u okviru Doma nad oštećenicom provodila tretman psihoterapije i kojoj se oštećenica također povjerila. Ove objektivne i sigurno nezainteresirane svjedokinje suglasno iskazuju da je oštećenica burno emocionalno reagirala prilikom projekcije filma o seksualnom zlostavljanju djevojčice M. G. nakon čega im je ispričala da je sama bila žrtvom sličnih zlostavljanja od strane očuha. Dapače, svjedok B. R. Š. navodi da je oštećenica pritom jako plakala rekavši „da je njezin očuh u više navrata pokušao učiniti ono što je dječak u filmu pokušao učiniti M. G.“, a radi se o pokušaju silovanja.

Nadalje, oštećenica se povjerila svojoj majci Z. I. i tetki Lj. B. koje to potvrđuju. Oštećenica je ovim svjedocima govorila više općenito ne iznoseći detalje događaja, a one ju, kako iskazuju, nisu htjele ispitivati jer je oštećenica jako plakala, što jasno govori o njezinom psihičkom stanju. Točno je da oštećenica ovim svjedocima nije odmah rekla sve detalje događaja, već je svoja traumatična iskustva iznosila postepeno da bi cjelovitu sliku događaja iznijela tek pri ispitivanju na sudu. Međutim, ta okolnost ne umanjuje vjerodostojnost njezinog terećenja, jer treba imati u vidu da se radilo o mladoj djevojčici (u vrijeme događaja stara 10 godina) koja zbog srama i intenzivnog straha od optuženika te kompliciranih obiteljskih odnosa nije imala hrabrosti niti životnog iskustva odmah ispričati što je sve proživjela. S obzirom na nesporno agresivnu narav optuženika, koju sam priznaje, a proizlazi i iz njegove višekratne prekršajne kažnjavanosti zbog obiteljskog nasilja i kršenja javnog reda i mira, očito je strah oštećenice ublažen tek po optuženikovom pritvaranju kada je mogla iskreno i do kraja opisati sve kriminalne radnje koje je trpjela. U tom smislu sama iskazuje da „nije nikome govorila jer se bojala da optuženik ne ubije njezinu mamu koju voli i ne želi izgubiti“. Osim toga, u prilog navedenom zaključku govore i rezultati psihijatrijsko- psihologijskog vještačenja oštećenice prema kojima se ona identificirala sa sadržajem filma u kojem je silovana djevojčica ubijena, što je bio okidač za njezino emocionalno pražnjenje i, u konačnici, podnošenje kaznene prijave protiv optuženika.

Nije uvjerljiva teza obrane da bi majka nagovorila oštećenicu na lažno terećenje. Da je tome tako, iskaz svjedoka Z. I. sadržavao bi mnogo više inkriminirajućih podataka, što nije slučaj. S druge strane, optuženik tek na raspravi tvrdi da mu je, sada već bivša izvanbračna supruga, htjela napakostiti „jer ju je prijavio da prima socijalnu pomoć na koju nema pravo“. Ovaj razlog svakako nije životno prihvatljiv s obzirom na iskaz socijalne radnice, svjedoka R. S., prema kojem je upravo optuženik sav novac od socijalne pomoći trošio na alkohol i kockanje.

U tom kontekstu, doista su neuvjerljivi iskazi svjedoka A. M. i Z. O. o tome da bi majka Z. I. fizički zlostavljala svoju kćer ošt. M. I., jer to ne proizlazi iz iskaza oštećenice niti to optuženik tvrdi u obrani.

I Kž 24/14-9

Osim toga, navedeni svjedoci, kao razlog za lažno terećenje optuženika, navode njegovu spolnu impotentnost, što opet ne proizlazi iz optuženikove obrane, slijedom čega sud prvog stupnja osnovano ocjenjuje da se ovim svjedocima ne može pokloniti vjera.

Također, promašeni su prigovori žalbe da bi optuženik, zbog svoje izrazite fizičke težine (107 kg) sigurno mogao dovršiti kazneno djelo silovanja, da je to uistinu želio. Prije svega, prema liječničkoj dokumentaciji Županijske bolnice u Č. od 15. srpnja 2010., dakle, iz vremena događaja, optuženik je težio 85 kg. S druge strane, razlozi zbog kojih nije dovršio započeto kazneno djelo silovanja rezultat su otpora oštećenice te straha optuženika da ih netko ne zatekne, a mogu biti i posljedicom njegove alkoholiziranosti budući da je on, prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka, alkoholni ovisnik (sada u remisiji).

Konačno, u žalbi isticana činjenica da je optuženik tijekom ljeta 2010. povremeno boravio u Županijskoj bolnici u Č. radi liječenja, ne dokazuje njegov alibi s obzirom da se, prema podacima postojeće liječničke dokumentacije, radilo o kratkotrajnim izbivanjima nakon čega se optuženik, prema navodima vlastite obrane, vraćao kući.

Kako se niti ostalim žalbenim navodima činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda ne dovode s uspjehom u sumnju, to i ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je predmetno kazneno djelo sa sigurnošću dokazano pa je optuženik osnovano oglašen krivim zbog kaznenog djela i čl. 192. st. 3. u vezi čl. 33. st. 1. KZ/97.

Međutim, u pravu je optuženik da mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna zatvora.

Naime, prvostupanjski sud pravilno cijeni otegotnim višekratnu optuženikovu osuđivanost uglavnom zbog imovinskih delikata, ali i kaznenih djela s elementima nasilja, te njegovu prekršajnu kažnjavanost zbog obiteljskog nasilja posljedicom čega je izvanbračna supruga optuženika bila prisiljena zajedno s djecom potražiti pomoć u sigurnoj kući.

Međutim, prvostupanjski sud propušta imati u vidu da je predmetno kazneno djelo ostalo u pokušaju te da optuženik ima značajnih zdravstvenih tegoba, kako je vidljivo iz priložene liječničke dokumentacije, što mu je trebalo cijeniti olakotnim.

Zbog toga, pravilnom ocjenom olakotnih i otegotnih okolnosti, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je kazna zatvora u trajanju od četiri godine primjerenija težini počinjenog kaznenog djela i ličnosti samog optuženika te će se takvom kaznom u dovoljnoj mjeri odraziti društveni prijekor prema takvim i sličnim počinitelja, a ujedno utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka te upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

U ovdje izrečenu kaznu zatvora trebalo je, temeljem čl. 63. KZ/97, optuženiku uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru nakon objave nepravomoćne presude i to od 5. studenog 2013. pa nadalje, kako proizlazi iz zapisnika o njegovom uhićenju.

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 476. st. 1.

I Kž 24/14-9

ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. i čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 5. lipnja 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Nikša Stolić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.