I Kž-401/2001-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 401/01-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. sc. Branka Zmajevića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala, Ante Potrebice, Milana Gudelja i Josipa Budinskog kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Gordane Korotaj kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. T. zbog kaznenog djela iz članka 34. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. ožujka 2001. godine broj K-78/94, u sjednici vijeća održanoj 3. kolovoza 2005. godine u nazočnosti zamjenika glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe optuženika i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda optuženi D. T. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva u prekoračenju nužne obrane iz članka 34. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 32/93. i 38/93.) u vezi s člankom 29. stavkom 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97. i 27/98.) te je, uz primjenu članka 57. stavka 1. i 2. točke d) Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona uračunat jedan dan lišenja slobode.

Na temelju članka 80. stavka 1. Kaznenog zakona optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta - pištolja marke "FEG-Budapest" call. 7,65 mm Browing, tvornički broj …, te dvije čahure i dva zrna metka i jednog cijelog metka, sve call. 7,65 mm, te je određeno da će pištolj biti predan Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a ostali predmeti da će biti uništeni.

I Kž 401/01-5

Na temelju članka 100. stavka 2. Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj 52/91, 38/93 i 28/96) oštećena K. H., supruga pok. D. H., upućena je da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

Na temelju članka 90. stavka 1. u vezi članka 87. stavka 1. i 2. točaka 1. i 6. Zakona o krivičnom postupku optuženiku je naloženo naknaditi paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu od 800,00 kuna te troškove vještačenja u iznosu 5.433,00 kuna.

Protiv ove presude žalbu je podnijelo Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se preinači presuda u dijelu odluke o sankciji i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

Optuženik je protiv ove presude podnio žalbu po branitelju, odvjetniku V. V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači i oslobodi optuženika od optužbe, ili da je preinači te da ga oslobodi kazne, ili da je ukine i vrati je prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Optuženik je podnio žalbu protiv presude i po branitelju, odvjetniku A. N., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženog T. oslobodi od kaznene odgovornosti, a podredno, da ga se oslobodi od kazne.

Obje žalbe optuženika razmatrane su i žalbeni navodi cijenjeni se kao jedna žalba podnijeta u korist optuženika, jer se žalbeni osnovi, navodi i tvrdnje žalitelja ili ponavljaju, ili nadopunjuju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, a u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, odvjetnika V. V. koji je zahtijevao da bude obaviješten o sjednici, a koji nisu pristupili iako su o sjednici uredno obaviješteni.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude propustio izložiti sadržaj pojedinih iskaza vještaka i svjedoka, tako da se ne razabire iz kojih je to dokaza izveo pojedine zaključke, zbog čega da se presuda ne može ispitati. Naime, sud prvog stupnja uistinu nije detaljno prepričao sadržaje svih provedenih dokaza, ali to niti nije sadržaj obrazloženja osuđujuće presude propisan člankom 347. stavcima 6. do 8. Zakona o krivičnom postupku. Međutim, prvostupanjski sud je jasno i potpuno izložio kako nesporne činjenice – one koje proizlaze iz iskaza optuženika i provedenih dokaza koji su o tim činjenicama svi suglasni - tako i one činjenice i okolnosti o

I Kž 401/01-5

kojima ne postoji suglasje između obrane optuženika i provedenih dokaza, a koje je našao dokazanima, pri čemu je dao i valjanu ocjenu vjerodostojnosti takvih proturječnih dokaza, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Dio žalbe u kojem se ta ocjena pokušava opovrgnuti predstavlja osporavanje presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ta žalbena osnova razlaže se nastavno.

Slijedom iznesenog, neosnovan je navod žalbe optuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. Zakona o krivičnom postupku.

Iz žalbe optuženika proizlazi da on povredu kaznenog zakona nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle, kao tzv. posrednu povredu kaznenog zakona. Stoga su ovi žalbeni navodi cijenjeni kod analize tih žalbenih osnova.

Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu smatrajući da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer da tijekom postupka nije ničim dokazano da bi optuženik bio ugrožen. Navodi da u trenutku kada je optuženik pucao u oštećenika nije postojala nikakva realna opasnost za njegov život. Državni odvjetnik, dakle, smatra da se optuženik u trenutku pucanja nije nalazio u stanju nužne obrane, pa da se ne može raditi niti o njenom prekoračenju.

Ovakvi navodi državnog odvjetnika nemaju uporišta u provedenim dokazima. Ti dokazi (iskazi očevidaca prvog dijela događaja), kako to razložno i argumentirano obrazlaže sud prvog stupnja, nedvojbeno upućuju na zaključak da je upravo oštećeni D. H. fizički napao optuženika koji mu je udarac uzvratio, a nakon toga se, dok ga je oštećenik i dalje napadao, povlačio unatrag. Dakle, nedvojben je oštećenikov napad na optuženika u prostoru ispred šanka. Eventualne dvojbe o zbivanjima u prostoriji iza šanka u koju su optuženik i oštećenik upali tijekom tuče i naguravanja sud prvog stupnja pravilno je otklonio prihvativši obranu optuženika i u dijelu u kojem je on naveo da ga je oštećenik uhvatio rukama za vrat i počeo gušiti, oborivši ga pritom na krevet. Takvu obranu potvrđuje i činjenica da su kod optuženika nakon predmetnog događaja konstatirane ozljede koje su, prema nalazu i mišljenju liječnika vještaka, mogle nastati hvatanjem za vrat, kao i okolnost koja proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka balističke struke da je optuženik pucao u oštećenika iz relativne blizine - s udaljenosti od 10 do 70 cm.

Stoga je očigledno da oštećenikov napad na optuženika ne samo da nije prestao njihovim ulaskom u prostoriju iza šanka, nego da se i intenzivirao na način da je oštećenik ovdje uhvatio optuženika za vrat i počeo ga gušiti.

Zbog iznesenog, zaključak suda prvog stupnja da se optuženik nalazio u stanju nužne obrane nije osporen citiranim žalbenim navodima, a pogotovo ga ne dovode u sumnju niti optuženikov nadimak „R.“ (koji bi, prema tvrdnji žalbe, ukazivao „na to o kakvoj se osobi radilo“), a niti spomenuta udaljenost usta cijevi oružja u trenutku pucanja od 10 do 70 cm od tijela oštećenika (koja udaljenost ne otklanja činjenicu oštećenikovog napada na optuženika, ali je od utjecaja na zaključak o tome je li optuženik prekoračio granice nužne obrane, o čemu se nastavno izlaže).

Konačno, valja naglasiti da je potpuno promašeno isticanje u žalbi državnog odvjetnika da je optuženik ovo djelo „počinio s namjerom da usmrti oštećenika.“ Naime, da bi

I Kž 401/01-5

se utvrdilo je li počinitelj radnje kaznenog djela bio u stanju nužne obrane, a nakon toga i ocijenilo je li nužna obrana i prekoračena, potrebno je prethodno utvrditi postojanje svih objektivnih, ali i subjektivnih elemenata kaznenog djela, pa time i postojanje izravne ili neizravne namjere počinitelja radnje usmjerene na uzrokovanje zabranjene posljedice. Prema tome, da bi se uopće raspravljalo o tome radi li se o nužnoj obrani odnosno njenom prekoračenju, mora se, kod predmetnog kaznenog djela, utvrditi i postojanje namjere na usmrćenje druge osobe. Ako se ta namjera ne bi dokazala, onda ne bi bilo niti govora o nužnoj obrani i njenom prekoračenju. Stoga je sud prvog stupnja potpuno pravilno cijenio i našao utvrđenim da je optuženik postupao s namjerom jer je bio svjestan svog djela i htio je njegovo počinjenje.

Zbog iznesenog se žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom.

Neosnovani su i navodi žalbe optuženika u kojima se osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

Naime, sud prvog stupnja je na temelju iskaza svih očevidaca predmetnog događaja ispravno otklonio obranu optuženog D. T. u dijelu u kojem je optuženik naveo da su ga, uz oštećenog D. H., napale i druge osobe koje su s ovim bile u društvu. Uistinu, svi su očevici ovog dijela predmetnog događaja u bitnome suglasno iskazali da je do verbalnog, a nakon toga i fizičkog sukoba došlo samo između oštećenika i optuženika, tako da je oštećenik napao i udario optuženika, a njihov sukob se nastavio i kada su oni zajedno upali u pomoćnu prostoriju iza šanka, gdje je optuženik pucao u oštećenika. Stoga se ustrajanje žalbe na tvrdnji o napadu više osoba na optuženika ukazuje osporenim provedenim i od strane suda prvog stupnja pravilno ocijenjenim te prihvaćenim dokazima.

Jednako tako, niti navodi iz žalbe optuženika kojima se osporava njegov doprinos predmetnom sukobu s oštećenikom ne dovode u sumnju pravilnost u prvostupanjskom postupku utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, na temelju iskaza ispitanih svjedoka J. G. (koji je iskazao da se optuženik „šepurio“ po lokalu, da je hodao bahato, da se držao kao da želi istjerati svakog tko uđe u lokal, da se optuženik držao kao da želi pokazati da je tu glavni) i I. C. (koji je naveo da se optuženik cinički smijao, da je djelovao kao da izaziva i kao da želi da se netko s njime upusti u tučnjavu) sud prvog stupnja ispravno je zaključio da je i optuženi D. T., svjestan činjenice da ima pištolj, a očigledno i uzdajući se u svoju nadmoć koja iz toga proizlazi, svojim izazivačkim stavom donekle pridonio nastanku sukoba.

Optuženik u žalbi također osporava zaključak suda prvog stupnja da način uporabe pištolja tijekom odbijanja oštećenikovog napada – pucanje u vitalne dijelove tijela – predstavlja prekoračenje nužne obrane. Obrana, naime, smatra da optuženik, s obzirom na način i intenzitet oštećenikovog napada, nije imao vremena racionalno procijeniti situaciju, već je pucao instinktivno, kao i da optuženik, da je i pucao u dijelove tijela u kojima se ne nalaze vitalni organi, takvim ranjavanjem oštećenika ne bi mogao biti siguran da će otkloniti njegov napad gušenjem.

Međutim, sud prvog stupnja dao je jasne i valjane razloge na temelju kojih je zaključio da je optuženik prekoračio nužnu obranu, koje razloge prihvaća i ovaj sud. Upravo utvrđene okolnosti na koje ukazuje sud prvog stupnja – intenzitet napada oštećenika koji nije bio tako

I Kž 401/01-5

snažan da bi ostavio teže ozljede od onih opisanih u liječničkoj dokumentaciji, a koje je liječnik vještak ocijenio kao lake, okolnost da je optuženik, usprkos takvom napadu, imao dovoljno prostora jednom rukom izvaditi oružje, a drugom ga repetirati, koje radnje su izvjesno trajale i određeno vrijeme u kojem je on mogao procijeniti i kako će uporabiti pištolj, kao i činjenica da on nije ispalio hitac u oštećenika iz apsolutne blizine, već s udaljenosti cijevi oružja od oštećenikovog tijela od 10 do 70 cm – nedvojbeno upućuju na zaključak da je optuženik prekoračio nužnu obranu jer je sredstvo koje mu je stajalo na raspolaganju za odbijanje oštećenikovog napada – pištolj kojim je mogao udariti oštećenika, ili pak pucati u njega, ali u dio tijela čije ozljeđivanje ne bi dovelo do njegove smrti – uporabio na način kojim je znatno premašio raspoložive mogućnosti one obrane koja je bila neophodna za odbijanje takvog napada, ispalivši dva hica u prsni koš oštećenika i nanijevši mu time ozljede koje su odmah dovele do njegove smrti.

Slijedom iznesenog, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je optuženi D. T. kazneno djelo ubojstva koje mu je stavljeno na teret počinio u prekoračenju nužne obrane.

Žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik obrazlaže propustom suda prvog stupnja da utvrdi psihički status optuženika stupanj - njegove ubrojivosti odnosno stanje jake razdraženosti ili prepasti koje bi bilo uzrokovano napadom oštećenika.

Međutim, optuženikova ubrojivost ničim tijekom prvostupanjskog postupka nije bila dovedena u pitanje, niti je psihijatrijsko vještačenje optuženika bilo predlagano na glavnoj raspravi. Osim toga, niti iz same obrane optuženika ne proizlazi da bi on bolovao od neke duševne bolesti ili nedovoljnog duševnog razvitka, ili da je tijekom predmetnog događaja kod njega došlo do privremene duševne poremećenost ili neke druge teže duševne smetnje, koja stanja bi, u smislu članka 42. u vezi s člankom 40. stavkom 1. Kaznenog zakona, mogla dovesti do njegove smanjene ubrojivosti.

Stoga se i u ovome dijelu žalba optuženika ukazuje neosnovanom.

Na ovako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio i kazneni zakona kada je optuženog D. T. proglasio krivim za počinjenje kaznenog djela ubojstva u prekoračenju nužne obrane.

I državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu i zbog odluke o kazni, pri čemu državni odvjetnik ističe da je predmetno kazneno djelo počinjeno s namjerom, da činjenica što je sudski postupak trajao dugo ne može predstavljati razlog za izricanje blaže kazne, a posebno otegotnom nalazi okolnost da je optuženik u lokalu gdje se predmetni događaj zbio radio u svojstvu redara te je, umjesto da brine o sigurnosti i miru gostiju, upravo on sudjelovao u sukobu na način da je običnu kavansku svađu pretvorio u ubojstvo, pa predlaže strože kažnjavanje optuženika. Optuženik, pak, u svojoj žalbi navodi da je sud prvog stupnja propustio kao olakotno cijeniti da je optuženik oženjen, otac dvoje maloljetne djece i hranitelj obitelji te da trpi posljedice predmetnog događaja u vidu psihičkih smetnji od kojih ga je liječenje učinilo ovisnikom o lijekovima.

Nasuprot ovim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio te je imao u vidu sve okolnosti koje u smislu članka 56. Kaznenog zakona utječu na izbor vrste i mjere

I Kž 401/01-5

kazne pa preocjena tih okolnosti, kako se to predlaže u žalbama, nije potrebna niti bi bila opravdana. U odnosu na žalbene navode valja samo dodati da se dugotrajnost ovog kaznenog postupka ne može pripisati u krivnju optuženika jer ju nije on uzrokovao svojim postupanjem, a znatniji protek vremena od počinjenja djela do presuđenja, pogotovo kada se ima u vidu ranija, ali i kasnija usklađenost optuženikova ponašanja sa zakonima (on do sada nije osuđivan za neko drugo kazneno djelo), uistinu predstavlja okolnost koja je od utjecaja na blaže kažnjavanje. Stoga se, kada se ima u vidu oštećenikov doprinos samom djelu, uz uvažavanje i obiteljskih prilika optuženika te njegovog zdravstvenog stanja s jedne strane, ali imajući na umu i teške posljedice djela s druge strane, kazna zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci ukazuje primjerenom i počinjenom djelu i ličnosti počinitelja te pogodnom da ostvari kako opću svrhu izricanja kaznenih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona, tako i svrhu kažnjavanja opisanu u članku 50. Kaznenog zakona.

Zbog iznesenog nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni, kao ni žalba državnog odvjetnika iz te žalbene osnove.

Kako dakle, da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelji pobijaju prvostupanjsku presudu, i kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 366. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 374. Zakona o krivičnom postupku žalbe optuženika i državnog odvjetnika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 3. kolovoza 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v. r.

mr. sc. Branko Zmajević, v.r.