Rev-171/1999 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 171/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Ivana Mikšića i Ilije Čuljata kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. G. iz S. B., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz S.. B., protiv tužene Hrvatske željeznice Z., Radionica za željeznička vozila S. B., radi poništenja odluka, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 18. svibnja 1994. godine broj Gž-904/93- 2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sl. Brodu od 24. rujna 1993. godine broj P- 499/93-10, u sjednici održanoj 25. ožujka 1999. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida presuda Županijskog suda u Požegi od 18. svibnja 1994. godine broj Gž-904/93 i presuda Općinskog suda u Sl. Brodu od 24. rujna 1993. godine broj P-499/93 i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Sl. Brodu od 24. rujna 1993. godine broj P-499/93-10 suđeno je:

„Odbija se tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom, koji glasi:

„Poništava se odluka tužene Hrvatske željeznice Z., Radionica za željeznička vozila S. B. broj 52/93 od 8. veljače 1993. godine i odluka drugostupanjske komisije za stambene odnose čvorište S. B., Hrvatske željeznice broj 108/93 od 4. ožujka 1993. godine, te se nalaže tuženom da donese odluku kojom će tužiteljicu L. G. imenovati za nositelja stanarskog prava na stanu koji se nalazi u S. B., ..., a sastoji se od dvije sobe, kuhinje, odstave, kupaonice, WC- a, ukupno površine 68 m2, a koju odluku će u slučaju neizdavanja, zamijeniti ova presuda, kao i naknaditi tužiteljici parnični trošak, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja.“

Presudom Županijskog suda u Požegi od 18. svibnja 1994. godine broj Gž-904/93-2 žalba tužiteljice odbijena je kao neosnovan ai u cijelosti potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se revizija prihvati i ukinu nižestupanjske presude, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Tužiteljica je u tužbi tvrdila da je stanarsko pravo na predmetnom stanu stekla na temelju odredbe čl. 12. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92, 70/93 – dalje: ZSO).

U postupku je utvrđeno:

-da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu bila M. G. koja je živjela sama sve do 1987. godine,

-da je tužiteljica unuka M. G., a koja je u stanu boravila sve do 28. prosinca 1987. godine kada je smještena u dom umirovljenika,

-da se tužiteljica prijavila na adresi bake od 3. studenog 1987. godine,

-da je tužiteljica s bakom zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju 5. 2. 1988. godine,

-da je tužiteljica živjela s bakom sve do tri mjeseca nakon što je baka otišla u dom,

-da je baka umrla 25. svibnja 1992. godine.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da tužiteljica s nositeljem stanarskog prava (bakom) nije stanovala posljednje dvije godine u spornom stanu, a što je biti uvjet da bi se ista mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva stanara i da bi stekla svojstvo stanara nakon smrti nosioca stanarskog prava.

Opravdan je revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, jer su po ocjeni ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi u ovom slučaju trebali odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice razmotriti predmet imajući u vidu odredbu čl. 6. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 43/92 – pročišćen tekst 69/92, 87/92) i ocijeniti da li tužiteljica uz suglasnost stanara – bake (budući da ona nije bila izgubila stanarsko pravo prije smrti, jer je zahtjev u tome pravcu odbijen – P-1043/88), pod uvjetima toga zakona ima pravo kupiti predmetni stan.

Temeljem odredbe čl. 12. Zakona o stambenim odnosima smatraju se između ostalih i srodnici po krvi u prvoj liniji ako sa stanarom stanuju u posljednje dvije godine.

U ovom slučaju, naime, tužiteljica ko unuka nositelja stanarskog prava M. G. (koja je umrla 2. svibnja 1992. godine) polaže pravo na kupnju predmetnog stana temeljeći to pravo na svojem statusu člana obiteljskog domaćinstva i suglasnosti stanara jer da je zaključila s bakom ugovor o doživotnom uzdržavanju čiji je predmet sporni stan.

Po ocjeni ovog revizijskog suda pogrešan je u ovom slučaju pravni stav nižestupanjskih sudova da tužiteljica nije provela utvrđeno vrijeme zajedničkim stanovanjem u stanu s bakom zbog toga što je baka tužiteljice od 28. 12. 1987. godine bila smještena u dom.

Naime, tužiteljica je u tužbi navela da je nakon što se doselila kod svoje bake i živjela s njom nekoliko mjeseci, baka teško obolila, pa da joj je bila potrebna intenzivna njega zbog čega je smještena u Dom umirovljenika u S. B., jer da tužiteljica zbog svojeg posla nije mogla brinuti o baki cijeli dan. To je ponavljala i u žalbi a sada ističe i u reviziji, a što po ocjeni ovog revizijskog suda ne prekida zajedničko stanovanje tužiteljice s nositeljem stanarskog prava.

Kako je, dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa ovog pravnoj stvari odlučno činjenično stanje ostalo nedovoljno utvrđeno reviziju tužiteljice valjalo je prihvatiti i ukinuti nižestupanjske presude, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvostupanjski će sud u nastavku postupka uputiti tužiteljicu da postavi tužbeni zahtjev na utvrđivanje da joj pripada pravo kupnje predmetnog stana, pa nakon što isti sud dopuni dokazni postupak u tome pravcu i utvrdi sve odlučne činjenice donijet će novu i zakoniti odluku u ovom sporu.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 395. st. 2. i čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 25. ožujka 1999. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v. r.