Gž-1096/2005-2 · Županijski sud u Zagrebu

Posl.br. I Gž-1096/05-2

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ines Smoljan, kao predsjednika vijeća, Radomire Felicijan-Maoduš i Dubravke Burcar, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.K iz Z, koga zastupa punomoćnik A.I., odvjetnica u Z., protiv tuženika S.G. iz V. , radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zagrebu od 3. studenog 2003. godine broj P-11768/02 u sjednici vijeća održanoj dana 25. listopada 2005. godine,

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Zagrebu od 3. studenog 2003. godine broj P-11768/02 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjski je sud sudio:

"Tuženik S.G. iz V. dužan je platiti tužitelju S.K. iz Z. iznos od 3.000 Eura, u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB, na dan plateža, sa kamatom po stopi koju poslovna banka u mjestu ispunjenja obveze plaća na devine štedne uloge građana po viđenju u valuti glavnice, a tekuću od 1.9.1990. pa do plateža, kao i da tuženik plati tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.847,85 kn, a sve ovo u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Protiv te presude žali se tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog usvajanja žalbe.

Žalba je osnovna.

Predmet spora jest zahtjev tužitelja radi isplate 3.000 Eura (kao protuvrijednost 6.000 DEM), a na temelju ugovora o zajmu strane valute.

Prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev usvojio jer je u bitnom utvrdio da je tuženik primio pozajmicu od 6.000 DEM, a koju se obvezao vratiti tužitelju do 1.9.1990. godine što je sud utvrdio uvidom u pisanu potvrdu datiranu s 19.1.990. godine. Sud je također utvrdio da je tuženik sredinom 1990. godine usmeno obećao tužitelju da će pozajmicu vratiti što tuženik do danas nije učinio.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da je navedenim usmenim obećanjem vraćanjem duga tuženik priznao dug što je dovelo do prekida zastare, a kako od sredine 1999. godine pa do utuženja 5.12.2000. godine nije protekao trogodišnji rok, to je prigovor zastare neosnovan.

Utemeljeno se u žalbi prigovara pravilnosti i zakonitosti pobijane presude.

Naime, prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj pozajmio tuženiku dana 19. siječnja 1990. godine iznos od 6.000 DEM, koji iznos tuženik nije vratio, a da je sredinom 1990. godine usmeno priznao dug.

Tijek zastare se može prekinuti priznanjem duga dok rok zastare teče.

Međutim, ako je rok zastare protekao pa je poslije toga roka učinjeno priznanje duga od strane dužnika ne može se više prekinuti zastara već se to priznanje može tretirati samo kao odricanje od već nastale zastare dakako, ako su za to ispunjene materijalno pravne pretpostavke iz čl. 365-366 Zakona o obveznim odnosima ("NN" br.: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Kako je rok zastare za ispunjenje ugovora o zajmu – vraćanje pozajmljenog iznosa strane valute (u konkretnom slučaju ugovor o zajmu strane valute, s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora valjan je pravni posao) iznosi 5 godina (čl. 371 ZOO- a), to je taj rok, ako u međuvremenu nije došlo do prekida, istekao 1.9.1995. godine, pa stoga usmeno priznanje duga učinjeno sredinom 1990. godine ne bi moglo imati učinak na prekid zastare.

Kako prvostupanjski sud zbog pogrešno pravnog pristupa sporni obveznopravni odnos nije raspravio temeljem mjerodavnih zakonskih odredbi, ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 370 ZPP-a) s time da se raspravi i ocijeni po tuženiku istaknut prigovor zastare, radi čega će sud provesti dokaze koje stranke budu predložile, a potom će o tužbenom zahtjevu ponovno suditi.

U Zagrebu, 25. listopada 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Ines Smoljan,v.r.